Levijana Bjelan, Šibenčanka, arhitektica i umjetnica, članica Udruženja umjetnika uglednog milanskog Muzeja likovne umjetnosti La permanente, čiji radovi krase mnoge talijanske crkve, milanske trgove i parkove, više od 30 godina živi u Magenti, gradiću udaljenom dvadesetak kilometara od Milana, ali rodni Šibenik, u kojem je prije dvije godine imala i prvu samostalnu izložbu, ne zaboravlja. Nije ni za vrijeme Domovinskog rata kada je organizirala tone i tone humanitarne pomoći: lijekova, hrane, odjeće i higijenskih potrepština za što je dobila i brojne zahvalnice, a situaciju u rodnom gradu pomno prati i u ovo vrijeme kada cijeli svijet sa zebnjom prati širenje novog coronavirusa, broji oboljele i umrle.
I dok hrvatska javnost svakodnevno pozorno sluša i gleda izvješća nacionalnog Stožera civilne zaštite koji stalno ističe kako se poduzima sve da se Hrvatskoj ne dogodi talijanski scenarij, iz Lombardije, koronavirusom najpogođenije regije u Italiji, Levijana, baš kako je to neki dan napisala i talijanska spisateljica Francesca Melandri u “pismu iz budućnosti namijenjenom dragim kolegama Europljanima”, kaže kako prateći dosadašnje iskustvo Hrvatske u borbi s epidemijom ima osjećaj kao da gleda film koji je već proživjela, scenu po scenu, detalj po detalj. Bilo da je riječ o maskama, ograničenju kretanja, strahu, empatiji ili gospodarstvu, solidarnosti, ljudskim pravima, budućnosti...
- Ono što našim dragim Hrvatima preporučuje nacionalni Stožer i ministar zdravstva, u Italiji sam čula prije puno dana. Iste riječi, iste preporuke. Ovdje mnogi to nisu prihvatili dovoljno ozbiljno, a u Hrvatskoj ljudi imaju šansu da nauče na našim greškama. Iako, svuda po svijetu, kažeš ljudima “budi kući”, a onda svi otkriju kako je u parku lijepo pa idu trčati. Osobno mislim da ministar apelira na dobru volju i empatiju ljudi, a treba se obratiti našem najosjetljivijem organu - takujinu, pa će brže ići!
Strah je ok
I u Magenti, reći će Levijana, prvo su utihnule muze. Počelo je s otkazivanjima predstava, koncerata, izložaba... Lutrija i igre na poker aparatima zabranjeni su puno kasnije. A kako je broj oboljelih i umrlih rastao, počela su pljuštati i ograničenja. Odjednom, preko noći!
- Nakon nekoliko dana vidiš da tih ograničenja i nije bilo tako puno, ljudi su i dalje bili u grupama. Dolazila su nova ograničenja, ali broj umrlih naglo je rastao. Plaćamo li danak osobnim slobodama i demokratskom ustrojstvu ili nedovoljnoj emotivnoj zrelosti populacije, mladima koji se ne boje ničega i minimaliziraju sve ili virusu koji je mutirao i zatekao nespremne i znanstvenike? Ljudi protestiraju: od čega ćemo živjeti ako ostanemo bez posla? Nema dovoljno kreveta na intenzivnoj njezi ni doktora ni osoblja. Otvorili su bolnicu u predgrađu Milana i odmah je zatvorili i preselili. Izgleda da je reciklirani zrak prouzročio svima bolest. Otac našeg prijatelja je liječnik i bori se za život. U brizi sam za prijateljicu Manuelu, asistenticu na anesteziji, koja radi u velikoj magentinoj bolnici, preorjenitranoj posve za oboljele od COVID-19. Kaže mi da nema više mjesta za operacije. Onkološke su odgođene... Tko se ozlijedi u prometnoj ne prime ga, nema gdje i nema tko. Ali još ima onih koji krše pravila socijalne izolacije, drže se onih prvih poruka stožera: čuvajte se, umiru stari, maske ne trebaju zdravima. Manuela nas moli da ostanemo kući zbog svih koji riskiraju za sve nas. Ima u bolnici i mladih i djece, kaže. Panika ne, ali strah je sad ok, opisuje.
- Moja obitelj poštuje pravila, moji susjedi isto. Sin je jednom htio dopratiti curu koju podučava klavir. Izvikali smo se na njega: cijela zgrada će ići u karantenu ako štogod donese! Kako znaš da nije pozitivna i nesimptomatična? Takvi nažalost najviše šire koronu. To je otkriveno kasno, nakon što su u Venetu testirali velik dio populacije... Tako se donedavno mislilo da maske ne trebaju zdravima, ali kako ćeš znati da si pozitivan bez testa? Marco, prijatelj moga muža, je umro. Već je imao bolesna pluća, a test je bio još negativan... Nismo mogli ići izraziti sućut, njegovi su u izolaciji. Nismo mogli na sprovod, jer nema sprovoda. I prijatelj Paolo bio je na respiratoru u Bergamu. Nije uspio pobijediti virus. Svi smo mu rekli da ne ide na utakmice Champions Atalanta - Valencia. Tamo i ovamo, s tisućama ljudi koji su se prelili u Španjolsku i u Bergamo. A tko je mogao ovo predvidjeti? Odveli su ga vojnim konvojem u krematorij u Ferraru, u Bergamu nema mjesta.
Respiratori, maske, zaštitna oprema
- Kako su se mjere ograničenja kretanja zaoštravale, mom smo jadnom svekru oduzeli ključeve od auta. Žao mi je starijih ljudi, cijeli dan televizija ih preplavljuje snimkama bolesnih i konvojom umrlih. Umiru stari i umiru sami, nema pogreba - grmi s televizije. Nitko nije spreman umrijeti od nevidljivog neprijatelja. Kad bismo popodne u šest s balkona pjevali himnu, na kraju umjesto teksta “siam’ pronti alla morte” (spremni smo na smrt), čulo bi se samo mrmljanje! U zoni u kojoj se najviše umire fali respiratora, nema maski, nema materijala za zaštitu umornih liječnika i medicinskog osoblja. Apsurd je da se tu proizvodi najsofisticiranije oružje i oprema za borbene avione F-35, kao primjerice kaciga za pilote koja košta 400. 000 eura. Hoćemo li nakon pandemije preorijentirati proizvodnju, pita se.
A kako su rasle restrikcije, rasle su i polemike, otkrivali se propusti u sustavu. Mnogi su se tako pitali jesu li se, gotovo do jučer, u Bergamu baš morali proizvoditi plastični dijelovi za BMW. Je li to, pita se i Levijana, u ovoj situaciji bilo od vitalnog značaja? U međuvremenu počela je i dezinfekcija ulica, redovi ljudi na međusobnoj udaljenosti, s kolicima, ispred dućana rasli su do nekoliko stotina metara. Na ulazu se kupcima počela mjeriti temperatura, a kupovati je moglo, što je, eto, postala i hrvatska stvarnost, samo nekoliko u isto vrijeme.
- U nekim dućanima police se sporije pune, pa se može dogoditi da čekaš u redu i kada uđeš u dućan nađeš praznu policu. Prije ni maske nisu bile obvezne, ali postale su kada je ovdje došao potpredsjednik Crvenog križa iz Kine i čudio se kako se ponašamo. Ljudi se naglo uozbilje kada netko od njima poznatih završi na respiratoru. Cijeli svijet se bori s istim problemom. Burze se nisu zatvorile, ratovi se i dalje vode. Virus nas još nije opametio!
Muze u doba korone
U moru ružnih vijesti, najljepše joj je, ističe Levijana, pročitati one o lijekovima koji bi mogli pomoći ili da će se od plazme izliječenih uspjeti dobiti dobri rezultati koji bi pokazali kako se stvara se imunitet na COVID-19.
Iako je godišnja izložba u Muzeju suvremene umjetnosti u Milanu, posvećena godišnjici Bauhausa i ekološkoj osviještenosti, odgođena, šibenska umjetnica s talijanskom adresom kaže kako se priprema izložiti staklenu, to jest kristalnu skulpturu kojom u ovo doba korone, želi podsjetiti na slabosti ljudske vrste i svijeta u kojem živimo.
- Izložit ću staklenu skulpturu isprepletnih ruku muškarca i žene, koje sinergijom šalju poruku da udruženim snagama možemo i moramo pomoći klonuloj prirodi. Izabrala sam kristal kao materijal da ukaže na našu krhkost koje moramo biti svjesni i iz koje trebamo crpiti inspiraciju, zaključuje Levijana Bjelan.