StoryEditorOCM

Bit će to bitka doslovce za svaki glas: Samo jedna stvar u prvom krugu može garantirati konačnu pobjedu na predsjedničkim izborima

Piše Slavica Lukić
18. prosinca 2019. - 18:45

Vremena kad je predsjednički kandidat već u prvom izbornom krugu preskakao granicu od 50 posto glasova otišla su u povijest s prvim predsjednikom Franjom Tuđmanom. On je na prvim izravnim predsjedničkim izborima 1992. u prvom krugu pobijedio s 56,7 posto glasova, a 1997. sa 61,41 posto.

Granici pobjede već u prvom krugu nakon prijelomne 2000., kad je Hrvatska napustila polupredsjednički i prešla na parlamentarni sustav vlasti, najviše se uspio približiti Stjepan Mesić. U utrci za drugi predsjednički mandat 2004. za pobjedu u 1. izbornom krugu nedostajalo mu je samo 1,08% glasova (osvojio je 48,92%) pa je ipak morao u drugi krug s kandidatkinjom HDZ-a Jadrankom Kosor.

Nedostižna prednost

Analizirajući rezultate predsjedničkih izbora u članku objavljenom u časopisu Političke analize, docent politologije Višeslav Raos primijetio je da su se pobjednici na predsjedničkim izborima 2000., 2005. i 2009. mogli naslutiti već u 1. izbornom krugu jer su nad drugoplasiranim kandidatom postigli prednost veću od deset posto. Dvoznamenkastu prednost ostvarenu u prvom izbornom krugu, konstatira taj politolog, teško je preokrenuti u drugom.

Na predsjedničkim izborima 2000. Stjepan Mesić, koji uopće nije slovio kao favorit, u prvom krugu ostvario je 13,5% prednosti nad Draženom Budišom, kandidatom koalicije HSLS-a i SDP-a. U drugom je krugu Mesić pobijedio Budišu s 12,01% prednosti, što je druga zanimljivost izbora iz 2000. jer pobjednik u 2. krugu obično poveća prednost iz 1. kruga. Na izborima 2005. Mesić je u prvom krugu ostvario nedostižnu prednost nad drugoplasiranom Jadrankom Kosor od 28,61 posto, a u drugom je pobijedio s 31,96 posto prednosti.

Neizvjesno do kraja

Na izborima 2009. Josipović je u 1. krugu nad drugoplasiranim Milanom Bandićem imao prednost od zavidnih 17,59 posto, a u 2. krugu ga je pobijedio s prednošću od 20,25 posto.

Međutim, predsjednički izbori 2014. bili su krajnje neizvjesni do samog kraja. Iako je, kako u svom članku ističe Raos, uobičajeno očekivati da predsjednici koji se natječu za drugi mandat, pod pretpostavkom da nisu povukli neki doista štetan politički potez koji ih kompromitira pred širokim biračkim tijelom, imaju veliku šansu za ponovnu pobjedu, Ivo Josipović je u drugi krug ušao s vrlo tijesnom prednošću od 1,24 posto nad Kolindom Grabar-Kitarović, a u drugom izgubio s razlikom od 1,48 posto. S obzirom na aktualne predizborne ankete, mnogi se pitaju hoće li predstojeći izbori biti drugi na kojima predsjednica države nije uspjela u reizboru.

Mogu li rezultati predsjedničkih izbora najaviti rezultate onih puno važnijih - parlamentarnih? Činjenica je, naime, da je nakon Josipovićeve pobjede na predsjedničkim izborima početkom 2010. uslijedila pobjeda koalicije predvođene SDP-om na parlamentarnima krajem 2011. Godinu dana nakon pobjede Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim izborima 2014. uslijedio je povratak na vlast koalicije predvođene Karamarkovim HDZ-om.

“Krivo” sjećanje

- Istraživanja, koja nakon svakih parlamentarnih izbora provodi zagrebački Fakultet političkih znanosti od 2011., uključuju i pitanje ispitanicima za koga su glasali na posljednjim predsjedničkim izborima - rekao nam je izvanredni profesor na tom fakultetu Goran Čular. - Istraživanja pokazuju visoku podudarnost između glasanja za kandidata neke stranke na predsjedničkim izborima i glasanja za istu tu stranku na parlamentarnim izborima.

Međutim, upozorava, treba imati u vidu i fenomen “krivog” sjećanja, odnosno da se dio ispitanika s vremenskim odmakom krivo sjeća kome su dali glas na prošlim predsjedničkim izborima. Iako se doista može činiti da je Josipovićeva pobjeda 2009. najavila kasniju pobjedu koalicije predvođene SDP-om na parlamentarnim izborima 2011., ta bi koalicija vjerojatno glatko pobijedila i bez Josipovića zbog afera koje su u to vrijeme potresale HDZ, smatra Čular.

Dodaje kako je još teže tvrditi da je pobjeda Grabar-Kitarović 2014. najavila pobjedu HDZ-a na parlamentarnim izborima jer je nadmoć s kojom je protivnika pobijedila ona, kao i razlika s kojom je godinu dana poslije pobijedila koalicija predvođena HDZ-om, bila vrlo tijesna. Da se rezultati predsjedničkih izbora ne moraju nužno preliti na parlamentarne, pokazuje, tvrdi Čular, i slučaj neovisnog kandidata Borisa Mikšića koji uspjeh na predsjedničkim izborima 2004. (osvojio je 17,79% glasova) nije kapitalizirao na kasnijim parlamentarnima. Ni rezultat Milana Bandića na predsjedničkim izborima 2009., na kojima je osvojio 15% glasova, nema puno zajedničkog s krajnje skromnim rezultatom njegove stranke na kasnijim parlamentarnim.

Učinak predsjedničkih na parlamentarne izbore, ističe dalje Čular, sasvim je sigurno postojao u slučaju Vilibora Sinčića. - To znamo jer su isti ljudi oko njega, samo pod drugim imenom, na parlamentarnim izborima 2011. prošli sasvim nezapaženo, a na izborima 2015. pod imenom Živi zid ušli su u Sabor, iako i tada sa samo trećinom Sinčićevih glasova iz predsjedničkih izbora - zaključuje Čular.

Uspjeh autsajdera

Predsjedničke izbore od 2000. naovamo obilježio je neočekivan uspjeh političkih autsajdera, osoba koje dotad nisu bile u politici i iza kojih ne stoji politička stranka - od već spomenutog biznismena povratnika iz SAD-a Borisa Mikšića koji je biračima 2004. obećavao da će uspješno voditi Hrvatsku kao što je upravljao svojim privatnim tvrtkama do Vilibora Sinčića 2014. te Miroslava Škore i Mislava Kolakušića danas.

Sveučilišni profesor politologije iz Dubrovnika Pero Maldini ističe da podršku takvim kandidatima daju birači nezadovoljni ideološkim svrstavanjem koje nude etablirane političke stranke. - Njihov populistički obrazac uvijek je isti: plasiraju priču o pokvarenim i korumpiranim elitama koje nepravedno vode društvo, predstavljaju se kao glas običnog čovjeka i nude jednostavna, brza rješenja za kompleksne društvene probleme.

Premda su svjesni da na predsjedničkim izborima ne mogu pobijediti, koriste visoku pažnju koju ti personalizirani izbori pobuđuju da bi ih birači upoznali i prepoznali. Neki od njih, poput Borisa Mikšića, samo izrone i zatim nestanu te iz uspjeha na predsjedničkim izborima ne iznjedre trajniji politički kapital. Drugi, poput Sinčića, iskoriste trenutak slave i pretvore ga u svoj politički projekt. Projekt traje sve dok birači ne shvate da su nekompetentni za to što su obećavali ili dok se sami ne uruše - objašnjava Maldini.

Populisti

Ističe da na ovim izborima imamo treću dosad najgoru generaciju populista. - Prilično sam siguran da će Miroslav Škoro uspjeh iz predsjedničke kampanje pokušati kapitalizirati za neki politički projekt, bilo da krene sa suverenistima, bilo s nekim drugim na desnici - tvrdi Maldini.

Goran Čular, međutim, ističe da se na ovim izborima u liku Škore i Kolakušića prvi put pojavila generacija populista koja, kao nitko dosad, u izbornim programima otvoreno nudi jačanje ovlasti i moći predsjednika države nauštrb parlamentarnog, kompromisnog načina odlučivanja. Istodobno, istraživanje FPZ-a, kojim se mjeri podrška građana demokraciji, pokazuje da od 2015. naovamo raste broj onih koji rješenje za bolje funkcioniranje političkog sustava vide u snažnijem vođi koji će srediti stvari. Prema najnovijim istraživanjima, ističe Čular, čak četvrtina hrvatskih birača rješenje vidi u snažnom vođi.

Zanimljivo je da i prema predizbornim anketama Škoro i Kolakušić, kandidati koji obećavaju značajno jačanje predsjedničkih ovlasti, zajedno dobivaju podršku između 25 i 30% birača. - Treba vidjeti hoće li programi jačanja predsjedničke moći, koje na ovim izborima ta dvojica kandidata otvoreno nude, doista i dobiti potporu biračkog tijela koje rješenje vidi u jakom vođi - zaključuje Čular.

16. studeni 2024 08:46