Dok u najvećoj hrvatskoj stranci traje bitka za vlast mi smo pronašli političara koji je sve što ima dao siromašnoj djeci. Blago zemlji koja ga ima

Nemalu količinu novca koja je ostala nepotrošena nakon predsjedničke kampanje 2018. godine, finski predsjednik Sauli Niinisto donirao je za obrazovanje siromašne djece.

Više od 200 tisuća eura uplaćeno je s predsjedničkoga računa udrugama i humanitarnim organizacijama koje se skrbe o siromašnim mladim Fincima, s posebnom Niinistovom preporukom da ga se utroši na knjige, računala i drugu opremu potrebnu u obrazovnom procesu.

Finski predsjednik je prije dvije godine donacijama uspio prikupiti oko milijun i pol eura, od čega je više od 200 tisuća ostalo nepotrošeno. Briga o normalnom odrastanju najmlađih generacija Finaca prati ga ukorak još od prve pobjede na predsjedničkim izborima 2012., kad se zalagao uspostaviti radnu skupinu za prevladavanje problema otuđenosti mladih i slabo naseljenih ruralnih područja. Na fonu ovakvih tema drugi je mandat kao neovisni kandidat s više od 66 posto glasova osvojio već u prvome krugu, a kampanju su mu poduprli Nacionalna koalicijska stranka i demokršćani.

Naširoko je poznato da slogan iz predsjedničke kampanje Zorana Milanovića – “normalno” – finski konzervativni predsjednik danomice živi. Prije nekoliko godina snimili su ga na sajmu knjiga u gradu Turku, gdje je došao na promociju knjige svoje aktualne supruge: budući da u dvorani nije bilo slobodnih sjedalica, opušteno je sjedio na stepenicama.

Hrvati su ga mogli upoznati 2018., kad se nakon službenog dvodnevnog posjeta našoj zemlji u Helsinki odlučio iz Splita vratiti redovnim letom low cost kompanije Norwegian u ekonomskoj klasi, bez pratnje, bez tjelohranitelja, sjedeći među običnim putnicima.

Ovaj 72-godišnji pravnik bio je u svojoj dugačkoj karijeri odvjetnik, ministar pravde, ministar financija, predsjednik finskog nogometnog saveza i zamjenik premijera u tamošnjim vladama, ali mu nijedna od tih funkcija nikad nije “udarila u šufit”. Preživio je i goleme životne tragedije: 1995. njegova je mlada dvadesetogodišnja supruga poginula automobilskoj nesreći, učinivši ga samohranim roditeljem dva nejaka sina, o čemu je naknadno napisao autobiografsku knjigu “Pet godina samoće”.

Nesreća ga je iznova zamalo dohvatila i 2004., kad je zajedno sa sinovima jedva preživio tsunami koji je opustošio Tajland, gdje su boravili na odmoru.

Sauli Niinisto, uz najmlađu premijerku Sannu Marin i njezin “mliječni” kabinet, svakako je među zaslužnijima što u godišnjem izvješću UN-a o najsretnijim svjetskim nacijama njegova zemlja drži prvo mjesto. Najsretnija svjetska nacija ne igra loto niti posjećuje kladionice, nego zajedno s najvišim državnim dužnosnicima aktivno radi na svojoj sreći. BDP, zdravlje građana i očekivani životni vijek nisu ništa manje važni na općoj skali sreće od razmjera javnih sloboda, društvene podrške, velikodušnosti, odsustva korupcije i osjećaja pravde.

Ako je najistaknutijim političarima fokus djelovanja na kvalitetnom obrazovanju i povoljnim uvjetima za rast i razvoj svakoga stanovnika, sreća postaje kolektivno dobro i nužna posljedica. Nedavna inicijativa premijerke Marin o skraćivanju radnog tjedna na četiri dana po šest radnih sati kako bi ljudi imali dovoljno vremena za osobna zadovoljstva, hobije i druženje s najmilijima još jedan je takav iskorak u smjeru finskih ideala koji ni na ljevici ni na desnici ne podrazumijevaju bahate i svemoćne milijardere te nemoćne i trpeće robove.