Među brojnim preventivnim potezima u borbi protiv požara, koji na Mediteranu godišnje unište čak 400 tisuća hektara raslinja, može pomoći i sama priroda.
Sadnja mediteranskog čempresa spominje se kao moguće rješenje kako bi se spriječile vatrene stihije koje se šire velikim brzinama na ovom posebno ugroženom području, a do tog su zaključka došli znanstvenici iz talijanskog Instituta za održivu zaštitu bilja iz Firence poslije trogodišnjeg istraživanja. Ono je potaknuto primjerom skupine tih gotovo netaknutih i preživjelih stabala nakon požara u Valenciji.
Smatraju da bi se trebalo okrenuti manje zapaljivom raslinju, a upravo se mediteranski čempres pokazao kao vrsta koja je manje pogođena požarima u odnosu na ostale biljke. To drvo bolje podnosi sušu, teže je zapaljivo zbog visokog postotka vode u lišću, a služi i kao barijera za vjetar. Karakteristike čempresa potvrđuju i domaći stručnjaci, no složni su kako istraživanje nije otkrilo ništa novo ili revolucionarno.
Izgorio na Pelješcu
- Zna se da gori sporije, no ne može se reći da ne gori i da je potpuno otporan na vatru. Što se pak pošumljavanja tiče, on se kontinuirano koristi, no treba znati da svaki teren nije pogodan za njegovu sadnju - upozorava dr. sc. Lukrecija Butorac, čelnica Odjela za šumarstvo u Institutu za jadranske kulture i melioraciju krša, te navodi primjer Pelješca gdje je u velikom požaru prije dvije godine čempres na opožarenom području izgorio. Najzastupljeniji je na dubrovačkom području, gdje ne tvori prostrane šume, već raste u većim ili manjim skupinama ili je dio mješovite šume bora i čempresa.
Na tom području razmnožava se sjemenom, što nije slučaj u srednjoj Dalmaciji, gdje se koristi kod pošumljavanja. Kod nas su prisutne dvije vrste, taj poznatiji kao "mediteranski", ali i "arizonski". Čempresi su se kod nas sadili kao hortikulturna vrsta zaštite od vjetra i u drvoredima, a u Dubrovniku se - pojašnjava nam - koristio kao materijal za izradu jarbola, dok ga je u nekim dijelovima Dalmacije stanovništvo počelo odbacivati kao uređenje okućnica jer ih je podsjećao na groblja, gdje je sadnja čempresa bila uobičajena.
- Uvijek sam za to da se koriste vrste koje manje gore, ali treba voditi računa o kakvim se terenima radi. U načelu čempres nema velike zahtjeve što se tiče kvalitete tla. Najbolje ide s borom, kao dio mješovite šume. Pošumljavati treba vrstama koje su otporne na sušu, te klimatske i ekološke prilike - dodaje doktorica šumarstva.
Tvrdi kako poslije katastrofalnih požara prvo treba napraviti sanaciju terena, promotriti sve izgorjele površine, ali i uvjete na mikrolokacijama te pustiti struci da odredi koje su vrste najpogodnije i na koji to način treba obaviti, jer će negdje, primjerice, prije uspjeti pinjol nego čempres.
Ne ide svugdje
- Mi možemo masovno posaditi čemprese negdje gdje im realno nije mjesto i onda će nam se osušiti za tri godine, pa ništa nismo napravili. Važno je promišljati o sprječavanju širenja alepskog bora koji se širi na neobrađenim poljoprivrednim površinama. Njega se sada sadi na izrazito degradiranim i kamenitim terenima gdje baš ništa ne uspijeva, ali on voli vatru, pun je smole, ulja. Treba ga zaustaviti tako da se poljoprivredna zemljišta privedu svrsi, a tu dolazimo do problema neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, starosti stanovništva koje nije u stanju obrađivati svoje površine, depopulacije ruralnih područja - zaključuje stručnjakinja za šume.
S njom se u potpunosti slaže Tomislav Dilber, viši stručni savjetnik za šumarstvo iz Savjetodavne službe.
- Čempres ipak treba malo bolje uvjete, više tla, da nije samo kamen, zato kod Dubrovnika na visoravnima daje bolje rezultate, a u ostatku Dalmacije je ipak bor pionirska vrsta koja može svugdje rasti i poboljšava tlo. Hrvatske šume sade i čempres, no to je stvar mikrolokacija. Kad se bor sam obnovi poslije požara ludo je saditi nešto drugo - objašnjava savjetnik te dodaje kako bi trebalo težiti mješovitim šumama koje su uvijek otpornije i poželjniji nego samo jedna vrsta.
