Triput sam video Tita maršala - pjevao je svojedobno - i pratio se na gitari - Đoka Balašević. - Neš ti stvari. Ja san tri puta bija na Kilimandžaru, pa se ne hvalin!' - mogao bi mu danas reći Šibenčanin Mate Protega, koji se ovih dana zajedno sa sugrađanima i jednim "fureštim" Kninjaninom - vratio sa svog trećeg pohoda na najviši vrh Afrike. Bio je Mate na Vrhu Slobode – ili u originalu Uhuru Peaku prvi put prije 20 godina, pa prije 11, pa sada. I mogao bi, vele mu njegovi planinari, još jedanput, za deset godina. Dabogda vi pogodili, vrti glavom Mate, ali 68 je njemu u životnom kalendaru...
Ponili i Draženov dres
Ali, ima zato u planinarskom klubu "Sveti Mihovil" i mlađih od predsjednika. S njim ih se sve skupa 15 ispelo na Uhuru Peak, na skoro šest tisuća metara visine, u krater ugaslog vulkana - uz suorganizatora puta Zorana Kolomba tu su još bili Damir Labor, pa Pešić isto Damir, Antonija Jadrijević, Mate Koštan, Branko Tucak, Marjan Petković, Ankica Ercegović, Josipa Jurić, Dražena Berović, Ivan Bilić, Ivan Lovrić, Slaven Grgić i Mario Gverić.
Lipo je gori bilo, fenomenalno i nezaboravno, ponijeli su gori Šibenčani i dres Dražena Petrovića, i šal Šibenke - očito iz podružnice Funcuti Tanzanija - i zastave Nacionalnog parka Krka, Zelenog grada, koji su im uz Županijsku lučku upravu bili glavni sponzori. I zagrlili se pred svima, neka vide da nas ima...
- Mislim da mi Šibenčani stvarno imamo biti na što ponosni, i da je ova planinarska 2019. godina počela stvarno izvanredno, i da će, već sada se može reći, biti godina za anale i za pamćenje. Pored nas koji smo išli na Kilimanjaro i koji smo pripremali ovu ekspediciju punih godinu dana, jedan dio naših članova, njih šest, išao je u Južnu Ameriku, u Machu Picchu, Peru i Boliviju, a naša tri člana su se, s jednim pridruženim članom iz Mosora, uspeli i na najviši vrh Južne Amerike, na Aconcaguu, na granici Čilea i Argentine. Malo je primjera i u svjetskim razmjerima da se toliko puno ljudi, iz jedne male udruge i jednog malog grada kao što je Šibenik "posubita" i da nađe "logistike" - vremenske, moralne i financijske - pa da se upusti u ovakve pothvate - priča nam Mate, s pravom pun ponosa na svoje planinare.
I sve one koji su im to omogućili. Bilo je tu pored glavnih sponzora i čitav niz onih manjih koje je teško i nabrojiti, a da nekog ne spomeneš. A to bi bila grijota, pa Mate ovom prigodom veli: - Fala im svima. Oni će znat koji su!
Odmah na vrh
Šibenčani su, kako je već nama svojstveno, čim su stigli u Tanzaniju, 4. veljače, u Moshi, u podnožje planine, odmah krenuli na uspon, ne gubeći vrijeme u razgledanju Nacionalnog parka. Sempre drito! Vodič im je sredio papirologiju, koju im je prije toga pripremila šibenska agencija NIK - pohvale i njima, odlično su to obavili - i krenuli su prema prvom baznom logoru s 1720 metara na 2700 i nešto metara.
- Tu smo noćili, drugi dan smo išli s tih 2700 i nešto na 3760. Tu smo već počeli osjećat, pojedini od nas, probleme s visinom, glavobolju, mučnine, spavanje. Strašno ti se spava, počneš spavat na nogama! To je i razumljivo, jer je većina od ove ekipe bila dotad najviše na Dinari, na nekih 1700, 1800 metara. A ovo je bilo duplo više, skoro četiri tisuće metara. Ali, nismo se dali, krenuli smo dalje, vodiči su nam pomogli, bili su izvanredni, uz svakog od nas, da ne bi tko zaspao, na nogama, i ne daj Bože, pao pa se ozlijedio. Idući cijeli dan je bio predviđen za aklimatizaciju, da se organizam navikne na visine, krenula je i nevera s kišom, pa smo se čak malo i spustili, da se ne pothladimo - veli Mate.
- Četvrti dan smo krenuli u kamp Tibo, na 4700 metara, u nekih šest-sedam sati navečer. I onda smo večerali, sat, dva odmora i u 23.25 smo krenuli prema vrhu. Tako smo praktički, tih zadnjih 36 sati, bili u pokretu, uz male odmore... I kako je vodič krenuo, nismo ga ispuštali iz stope, ni njega ni pomoćne vodiče. I prilično smo brzo došli do ruba kratera, a onda kad smo se osvježili i na sam vrh, na Uhuru Peak. Bilo je 6.15, što je bilo, po riječima vodiča, strašno brzo. Za ne virovati! Biće zato šta je on cilo vrime nešto "čatija" na svom jeziku, mi smo mislili da piva... A onda smo saznali da je on strašno veliki vjernik, koji je čitavo vrime nosija Bibliju u ruksaku i da se glasno molija da se svi popenjemo na vrh - ispričao nam je Protega.
Ističući da to stvarno nije bilo lako, jer su problemi s visinskom bolešću bili najveći 200-300 metara pred vrhom, neki članovi možda čak nisu bili ni svjesni kuda idu, skoro spavajući, ali su tu sjajan posao odrađivali vodiči, koji su bili uz svakog.
Ajmo i četvrti
- Njima ništa?
- Ništa, oni su svi otamo, a godišnje idu na vrh po 30-40 puta, prate ture i ekspedicije iz cilog svita...
Skoro da bi sad i Mate tako moga, i on je bio tri puta. A gore, na vrhu? Gore je temperatura bila nekih -8 do čak -10, ostaneš gore jedno 15-20 minuta koliko možeš da se slikaš, jer čim stojiš, čim nisi u pokretu, počinje pothlađivanje, pa moraš brzo nazad, u pokret...
- Nizbrdo je lakše? - pitamo Matu.
- Kako znaš. Ili si i ti bija tamo? - namiguje mi prezidente od šibenskih planinara. Koji će mene, siguran sam u to, još koji put zaustavit na ulici pa reć - Čuj, ne znan jesi čuja, bili smo u Africi na Kilimanjaru, pa bi moga štokod napisat, zabilježit. Je njemu 68, klubu "Mihovil" je 24, ali godine su, kažu, samo broj. Triput je triput, al ni četvrti put mu ne bi bilo mrsko...