Dvokatnica na samoj morskoj crti kao šaka je u oko Selinjanima. Izranja iz mora, no kuća ima sve dozvole. I plovidbenu, ako treba!

Šaka u oko. Tako bi se ukratko mogao opisati prizor s fotografije. Bijela dvokatnica s prizemljem posađena na samu morsku crtu. More joj dopire do zidova. Na drugoj, manjoj fotografiji, snimljen je ugao kuće, vidi se da je podignuta na nasipu, a zidove kuće oplakuje more.

– Ovoj kući treba plovidbena, a ne uporabna dozvola – smije se prijatelj. I grdno griješi. Ovoj kući ne treba nikakva dozvola, jer sve dozvole ima! Ona je tu, na samom rubu mora, podignuta potpuno legalno i zakonito, po svim pozitivnim propisima Republike Hrvatske. I, ono što je najvažnije, nije na pomorskom dobru!

E kako sad to?! Lijepo. Dođite u Seline, mjesto u općini Starigrad Paklenica, uvalu Jaz, i sve će vam biti jasno.

– Kako što vidite, kuća nije na pomorskom dobru. Nego točno na rubu, gdje završava i parcela – kaže općinski načelnik Krste Ramić. Njega smo zamolili da nam bude vodič i da nam objasni kako je po zakonu bilo moguće izgraditi ovakav objekt na samoj morskoj crti.

Kako im je ovo palo na pamet, u čudu će biti prosječni čitatelj

Luka Gerlanc/Cropix

Zagrebačka investicija

– Vjerujte, prije nisam bio na ovoj lokaciji, ali kad ste me nazvali i pokazali sliku, odmah sam sve provjerio. Kuća je podignuta 2018., ima uredno izdanu građevinsku dozvolu, i ni milimetra nije na pomorskom dobru, nego točno na granici svoje parcele. A more koje je na slici oplakuje je zapravo plima, koja ovdje zna biti i do metar visoka. Plima je prekrila dio plaže, odnosno pomorskog dobra, pa na slici izgleda kao da kuća izranja iz mora – objašnjava.

I stvarno, u naravi je to nešto malo drukčija situacija, ali opet toliko nadrealna da se morate upitati zašto je nekome uopće palo na pamet na tom mjestu graditi. Naravno, krivo pitanje, netko je to napravio zato što je mogao i pritom na svemu lijepo zaradio. A gradila je tvrtka iz Zagreba. Od lokalnih je ljudi kupila zemljište i na njemu, sve prema uvjetima iz općinskog plana, podigla apartmanski objekt manji od 400 metara četvornih, tako da nije ni trebala uporabnu dozvolu. Točno u obliku parcele podignuti su i okolni zidovi, sama kuća je uzdignuta na velikom nasipu. Kako je građevinska dozvola uredna, svi doprinosi su plaćeni, a ni Lučka kapetanija nije imala nekih prigovora, ime investitora odlučili smo ne spominjati, jer stvarno nisu u nikakvom prekršaju, ali...

– Da, to "ali" i mene muči. To što su nekad stvari po zakonu ne znači da su nužno dobre. Ovakvih slučajeva u našoj općini nema puno, ali, nažalost, ima na mnogim mjestima uz obalu – ulazi načelnik u našu polemiku. Bolje reći u bit problema, kako zaštititi obalu od ovakve legalne gradnje. Ne one nelegalne kasnije legalizirane, kakvih je gotovo 90 posto bilo na našoj obali, nego ovakve koja je predviđena i omogućena prostornim planovima, a kada zgrada nikne, svatko se pita tko mu je izdao dozvolu za tog "čudnovatog kljunaša". Ovdje te sumnje uistinu nije potrebno produbljivati jer provjerom u županijskom uredu za izdavanje građevinskih dozvola i uvidom u dokumentaciju uvjerili smo se da je sve napravljeno po zakonu. No ima jedan detalj, a u detalju se, vele, vrag krije...

Plažica pred kućom

Luka Gerlanc/Cropix

Neutvrđena granica

– Gledajte – pokazuje nam Ramić mjesto gdje završava zid kuće i počinje komadić plaže nasute riječnim šljunkom.

– Točno na ovom mjestu završava parcela i počinje pomorsko dobro. Znači završava privatna i počinje javna imovina. E ta granica pomorskog dobra je ovdje određena još 2005., ali još nije službeno usvojena. Granica pomorskog dobra je određena na području cijele općine, ali na svim dijelovima nije i potvrđena, jer su se javljali neki prigovori, što je cijeli proces knjiženja granice pomorskog dobra razvuklo i zakompliciralo – objašnjava nam Ramić.

Granica pomorskog dobra dakle ovdje još nije potvrđena, ali nije ni ugrožena. Odlazimo do načelnikove kancelarije i na računalu provjeravamo "spornu" lokaciju. Na stranicama Geoportala ulazimo u povijest upisa i vidimo da se granice parcele na kojoj je podignuta kuća nisu mijenjale, kao ni obalna crta, ali su neki objekti, poput obližnjeg mula, jednostavno vremenom nestali uslijed erozije i podizanja morske površine.

– Izmjeru pomorskog dobra završili smo 2005. godine. Cijeli je projekt financirala vlada Kraljevine Norveške, a katalog sa svim utvrđenim granicama proslijeđen je Povjerenstvu za granice pomorskog dobra Zadarske županije. Nažalost, prošlo je već 16 godina, ali postupak je proveden samo djelomično. Odnosno sve granice još nisu usvojene, a bez usvojenih granica pomorskog dobra mi ga ne možemo urediti – kaže načelnik Ramić i otvara potpuno novu dimenziju problema. Bolje reći rješenja problema: kako zaštititi pomorsko dobro od uzurpacije i zadovoljiti interese privatnih vlasnika. Ramić predlaže win-win model uređenja pomorskog dobra koji bi se možda mogao aplicirati na dobar dio naše obale.

Načelnik općine Starigrad Krste Ramić na novouređenoj šetnici

Luka Gerlanc/Cropix

Ponosni načelnik

Kako bi shvatili o čemu govori, inzistira da nam pokaže svoj mali ponos, kako je općina uredila 600 metara obale u uvali Jaz – Kulina, iste one uvale na čijoj se istočnoj strani nalazi "sporna" građevina. Ona je, ponovimo, u Selinama, a mi smo sad došli u Jaz sa starigradske strane. Odmah uz more dočekuje nas vijugava šetnica, popločana betonskim kockama, s LED rasvjetom, kamenim zidićima...

– Mislim da je ovo primjer kako se može nešto dobro napraviti – smije se zadovoljno načelnik dok nemilice prži s neba.

– To je bila moja ideja koju sam sa suradnicima razradio i kroz tri godine proveo u djelo. Cijeli zahvat koštao je oko 5,5 milijuna kuna. Od državnih izvora i Županije dobili smo oko 1,7 milijuna, a ostali iznos financirala je Općina. Za nas to nije mali novac, ali mislim da smo dobili puno više...

Stvarno su dobili! Šetnica počinje stazom koju s morske strane prati šljunčana i pješčana plaža, a s kopnene šaroliki ugostiteljski sadržaji, sve do prvog platoa gdje se šetnica širi u mali sportski centar na otvorenom. Tu je igralište za košarku i odbojku na pijesku, svlačionice, osmatračnica za spasioce, javni WC, workout vježbalište, dječje igralište, čak i ljetna pozornica za koncerte i nastupe. Još dalje, prema Večkoj kuli, amblematskom spomeniku kulture, ide staza s plažom za pse i priključcima za struju, vodu, i onda najednom naglo staje.

– Staje jer tu počinje privatno vlasništvo. Odatle pa prema kuli, sve je privatno vlasništvo. Ja sam htio stazu produžiti, preko kule do hotela "Alana", za još 1200 metara, da imamo jedan lungomare. Ne mora svugdje biti jednako širok, ali da je uređen, da je omogućen pristup obali i da ta staza bude granica između javnog dobra i privatne imovine – govori Ramić i dolazi do ključnog dijela.

– Kad smo počeli uređivati obalni pojas bilo je nekih prijedloga da na novouređenim javnim površinama dopustimo postavljanje privatnih objekata, ugostiteljskih sadržaja i slično. Ja sam se tome usprotivio. Mi smo javnim novcem izgradili šetnicu, struju i vodu doveli do privatnih parcela. Stvorili smo preduvjete da vlasnici zemljišta koji to žele, na tim parcela otvore sadržaje u skladu s uvjetima plana, i da tako zarađuju. Tako smo uredili i zaštitili pomorsko dobro, a vlasnicima privatnih zemljišta dali priliku da svoja zemljišta aktiviraju.

– Ili prodaju – dodajemo – za bolju cijenu, jer su dobili komunalnu infrastrukturu.

Kad se podigne plima, kuća je u moru

čitatelj

90 posto bespravnih

– Točno. To sam pokušao objasniti vlasnicima parcela tamo gdje za sada staje šetnica. Predložio sam im da dijelove svojih parcela, kuda bi prošla šetnica, široka možda dva metra, prepuste Općini bez naknade, a zauzvrat će, kad dođu voda i struja, ostatku njihova zemljišta narasti cijena za dva, tri možda i pet puta. Dio ih je prijedlog prihvatio, dio ne želi čuti, i cijeli projekt sada stoji. Mislim da bi ovakve projekt, baš u cilju zaštite pomorskog dobra, trebala sufinancirati država – mišljenja je Ramić.

Lijepo je tu u podnožju Velebita, kanjon Velike Paklenice s lijeve i Male Paklenice s desne strane mjesta. Obalna crta ima oko 33 kilometara i još uvijek nije preizgrađena kao u nekim drugim obalnim mjestima. Nakon legalizacije, teško je više ikoga, osim politike, prozivati na odgovornost za stanje na obali, iako je i laicima jasno da je cijelom tom graditeljskom neredu kumovala država. Najviše svojim nečinjenjem. Načelnik Starigrada i tu ima zgodan primjer.

– Godine 2002. počeo sam graditi svoju kuću u Starigradu. Dobio sam dozvolu i počeo radove. I, nakon nekoliko tjedan, dolaze mi neki momci da bi oni provjerili gradim li kuću sukladno izdanim uvjetima. Provjeru rade za moj i još dvadesetak drugih objekata koji imaju uredne dozvole. Pitam ja njih: "Jeste li vidjeli, kad ste dolazili, na koliko se mjesta u Starigradu gradi?" Na stotinu, kažu oni. "I ta gradilišta ne provjeravate, nego gradilišta objekata koji imaju dozvolu?" Eto, tako nam se dogodilo da se gotovo 90 posto izgrađenih objekata podiglo na neki način bespravno – kaže Ramić i pogađa u srž.

Država je slijepa na stvarnost sve dok joj pod nos ne dođe papir s prijavom. Ako nešto nemaju na papiru, za državnu birokraciju to u stvarnosti ne postoji. Tako su godinama ignorirali masovnu gradnju po Dalmaciji jer im je nitko, eto, službeno nije prijavio. A to što se nagradilo nekoliko stotina tisuća ilegalnih objekata, nije, kao, njihov posao.

Tako su slijepi pored zdravih očiju velika područja naše obale pretvorili u favele, da bi na kraju kroz legalizaciju oprali ruke, i svi pritom dobro zaradili. Praveći i službeno budalama sve ljude koji su uredno gradili s dozvolama i po propisima. Baš kao što je podignut i ovaj naš "čudnovati kljunaš" u Selinama.