Evo, mene doista ne čudi da zagrebačke tržnice kao propadaju.
Da nema previše kupaca ni prodavača, da je ponuda sve slabija i da se već tobože razmišlja o prenamjeni nekih od tih prostora.
Naravno, krivci su svi - i pandemija, i neradna nedjelja, i hladnoća - osim, naravno, onoga što mi se zapravo čini najvećim problemom.
A to je činjenica da je roba na zagrebačkim tržnicama i do triput skuplja od one u trgovačkim centrima, a da pritom za većinu nema baš nikakve garancije da nije sa Zelene tržnice, piše Jutarnji list
To je jasno svakome tko je ikad na nekoj od zagrebačkih tržnica tobožnje kumice ispitivao odakle im je voće i povrće.
"Moje je domaće, odakle bi bilo", odgovorile bi vjerojatno u 90 posto slučajeva jer se ostala ponuda odnosi na banane, avokado, mango i ostalo egzotično voće za koje nije moguće tvrditi da dolazi iz Moslavine ili Dalmacije. Pritom žena na klupi ima doslovno sve, i grincajg, i jabuke, i paradajz, i celer, i brokulu, i kelj, i kiselo zelje, i matovilac, i patlidžane, i patku... I sve to uzgaja negdje u blizini Zagreba, i sve je friško i ništa nije špricano.
U redu, dio nas iz sentimentalnih razloga dobrovoljno pristaje na ovu igru i dopušta si biti prevaren, a iskusniji su na zagrebačkim placevima uspjeli naći autentične uzgajivače čiji su proizvodi skuplji, što je logično.
No što je s ostalima, onima koji se šlepaju na tri autentične kumice zbog kojih su cijenu češnjaka podignuli na deset eura za kilogram?
Da, toliko je ovoga tjedna koštao češnjak na tržnici Kvatrić: od osam do deset eura za kilogram u odnosu na 3 eura, koliko stoji u jednoj trgovini.
Ok, taj iz trgovine dolazi iz Kine, ali barem ima deklaraciju i znam što kupujem za razliku od onoga s tržnice koji je možda domaći.
Ali ipak bih se prije kladila na Kinu.
Razgledala sam ovog tjedna i druge cijene, na primjer u ribarnici.
Eto tamo finog domaćeg lososa, na svim klupama identična cijena, 26,54 eura za kilogram.
Isti taj losos taj je tjedan u jednom trgovačkom lancu koštao 16,99 za kilogram, a drastična je bila i razlika u cijeni lignji.
Na placu 26,50, u trgovini 18,99 eura.
Idem dalje pa među voćem i povrćem detaljnije skeniram cijene.
Plače mi se zbog rasta cijene najobičnijeg kelja koji je prije uvođenja eura koštao oko osam kuna za kilogram. Sad je na većini klupa tri eura (na možda dvije stajao je 2,50), dok ga je u trgovačkim centrima moguće kupiti za 0,99 centa za kilogram. Pouzdano tvrdim da je varivo identično i od jednog i od drugog, osim što je jedno 200 posto skuplje.
Grincajga na placu nema za manje od dva eura, a u trgovinama se može dobiti za 1,50, brokula s klupe dođe čak pet eura, a u centrima se može kupiti za četiri, dakle 20 posto jeftinije.
Sablaznila me i cijena celera: na nekim štandovima na Kvatriću on doseže čak 6 eura za kilogram, a istovremeno ga se u nekom od brojnih trgovačkih centara može kupiti za euro i 29 centa, što je frapantna razlika.
Zanimljiva je činjenica da je taj u trgovini, piše, domaći, hrvatski korijen celera, a ipak je na police uspio dospjeti po četiri i pol puta nižoj cijeni nego što ga preprodavači, pardon uzgajivači, dovoze na zagrebačke tržnice.
Evo malo i o situaciji s mesom: patka se ovih dana na Kvatriću prodaje za 9,90 eura za kilogram, tvrde da je domaća, iako ne bih baš dala ruku u vatru. One mađarske u trgovinama moguće je kupiti već za 3,39 eura za kilogram, a pritom provjereno one nisu triput lošije od ovih s tržnice.
Da dokažemo kako razlika u cijeni ne proizlazi isključivo iz autentičnosti proizvoda, evo i primjera s mangom: kod švercera na placu stoji 13, u trgovini pet eura za kilogram.
S deklaracijom, oznakom podrijetla i računom.
E, moje tržnice, vi ne propadate. Odavno vi već niste ono za što se izdajete, piše Jutarnji list