StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetSVJETSKI, A NAŠ

Goran Lovrić, mladi znanstvenik vodičkih korijena, prvi je u svijetu iznio novu metodu snimanja pluća: otkrivamo rak pluća ili dojke u najranijoj fazi

28. siječnja 2019. - 11:29

Još jedan mladi znanstvenik, našijenac, gradi znanstvenu karijeru izvan domovine. To u današnjoj globalizacijskoj slici svijeta ne bi bilo ništa novo da Goran Lovrić za sebe ne kaže da je Vodičanin, da je vezan za kraj i domovinu do te mjere da misli samo na jedno: kako se u nju vratiti.

I to poslije - ali kompletnog! - inozemnog obrazovanja.
Da, dobro ste shvatili: to znači od prvog osnovne do doktorata i postdoktorata...

Ali, nije Goran Lovrić rođen u Vodicama. Rođeni je Zagrepčanin, po majci Skočićki Vodičanin, a otac je rodom iz Slunja. Prvo je djetinjstvo proveo u Vodicama, onda je obitelj otišla u Austriju u Graz, gdje je mali Goran pošao u školu i tamo je završio sve - uključujući i fakultet:

- Njihov je sustav obrazovanja malo drukčiji, već poslije niže osnovne djeca se opredjeljuju, ja sam izabrao gimnaziju i kasnije Tehničko sveučilište u Grazu. Od svega, kad danas gledam, najlošiji mi je bio - njemački jezik... Jedna mi je profesorica rekla da ga nikad neću naučiti, a ja sam na njemačkom i odstudirao, i sad živim na njemačkom govornom području u Švicarskoj i da znate da sam gramatiku uvijek tako dobro znao da sam kontrolirao druge... - šali se Goran, a meni je odmah jasno da je gramatiku lakše naučiti nekome tko je talentiran za egzaktne znanosti.

Goran je, sudeći po tijeku njegova obrazovanja i rada kasnije - bio upravo to. Talentiran za egzaktne znanosti.
No, kako je iz svoje fizike dospio u medicinu, odnosno blizu njoj?
Njegova istraživanja vezana su, naime, za medicinsku problematiku.

- Prvo, kad sam pisao diplomski na Institutu teorijske fizike moja tema je bila iz numeričke i računalne fizike. A to je nešto što je apsolutno iskoristivo, evo i u medicini. Tako i kad sam trebao donijeti odluku o doktoratu, prvo - mislio sam kako želim ostati na njemačkom govornom području - a to je, znači, Njemačka, Austrija ili Švicarska. Odlučio sam se za Švicarsku, jer sam tamo našao i grupu kolega i temu koja me zanimala. Ona je svakako teorijsku fiziku uključivala u praksu a ja sam, pak, time želio proširiti svoja znanja. Počeo sam raditi s dvojicom medicinara, s profesorom anatomije s Medicinskog sveučilišta u Bernu i pedijatrom iz Lausanne. Jako mi se svidjela mogućnost da svoja znanja i svoju fiziku dovedem u kontekst s medicinom i biologijom.

Nastao je interdisciplinarni projekt u kojem inženjer fizike nije mogao bez biologa i obratno. Ciljana tema bila su - pluća.

Biolog je donio znanje o tome kako se razvijaju pluća kod svih sisavaca, no nije imao i tehničko znanje, neophodno u nastojanju kako bolje razumjeti sustav pluća. Lovrićev doktorat bio je 2015. posvećen tom projektu, a kasnije su se nizali novi, temeljeni na doktoratu. Prvi postdoktorski projekt urodio je metodom koja je, zapravo, Lovrićeva inovacija u medicini. A to je specijalno snimanje pluća, odnosno najsitnijih struktura - alveola:

- Pitanje je bilo: može li se osmisliti metoda kojom bi se na živom biću mogla prikazati dinamika funkcioniranja, odnosno fizike alveola.

Odgovor na to pitanje sad je poznat, no do ovoga trenutka eksperimenti su, naravno, rađeni tek na životinjama. No kako prikazati tu funkciju alveola?

- To je i bio cilj moga rada - kako to prikazati. Naravno, to su RTG zrake, CT uređaj, ali za ovo su bile potrebne specijalne RTG zrake, poseban CT. On postoji na švicarskom Synchrotronu u našem Institutu ("Paul Scherrer Institut") od 2006. godine. Institut se nalazi trideset minuta od centra Zuricha, u mjestu Villigen (ako uspoređujemo sa Šibenikom, onda bi to bilo kao da je Institut smješten u Kistanjima - op. a.). Proizvodi RTG zrake sa specijalnim karakteristikama. Razliku između Synchrotrona i običnog RTG snimanja možemo, onako do kraja laički, objasniti ovako: zamislite onaj laser koji se može kupiti u svakom dućanu, a koji proizvodi, primjerice, crvenu točku na sto metara daljine. S druge strane imate običnu žarulju, „sviću“. Laser osvjetljava samo jednu točku, a žarulja cijeli prostor. RTG zrake snimaju daleko širi prostor, a mi smo postigli da uz pomoć Synchrotrona snimamo jednu točku.

Ima raznih mogućnosti takva snimanja, na primjer proteina ili sitnih stanica, no Lovrić se bavi - plućnim alveolama:
- Moj rad je utoliko zanimljiv jer se takav način snimanja do sada nije primjenjivao u praksi. Proći će još neko vrijeme dok se to bude moglo koristiti u humanoj medicini, ali, evo, sad je na daljnjim istraživanjima da se vidi kako ostvariti da to funkcionira u medicini. Jedino s tom metodom možete vidjeti i shvatiti što se događa na mikroplanu pluća.

Lovrićevi suradnici s projekta istražuju to i na drugim planovima, recimo u dijagnostici dojke, odnosno u mamografiji. Deset godina su trajala istraživanja, sad već, kaže Lovrić, postoji prototip koji treba razviti da bi dobio dozvole za upotrebu.
Nadamo se da će to biti za koju godinu - govori Goran Lovrić.

I napominje da to već daje nadu jer bi se rak dojke mogao daleko, daleko ranije dijagnosticirati. Sad kad liječnik na nešto sumnja, onda se obavezno radi biopsija tkiva što je, drže istraživači, neugodna i skupa metoda. S novim uređajem za mamografiju bit će velikim dijelom isključena.

- Eto, to je taj spoj tehnike i medicine. Pa, sjetite se samo kako su još do osamdesetih godina rano rođena djeca bila životno ugrožena s malom šansom za preživljavanje. Danas s razvojem respiratora i tretmanom pluća (s takozvanim 'surfactantom'), daje se mogućnost plućima da se razvijaju, a šanse za život rano rođene djece su nevjerojatno porasle. Naravno, i to je, kao i ova naša metoda, prošlo eksperimentalnu fazu do primjene u humanoj medicini. No, moj tim i ja pokazali smo, u našoj temi, kako snimiti te najsitnije strukture pluća, alveole.

Taj dio posla sada je za Goranom Lovrićem. Osim što je napravio dobar znanstveni rezultat koji će primjenom u humanoj medicini otvoriti novo poglavlje u snimanju pluća, Lovrić je, radeći u Švicarskoj, naučio ne samo stručni dio posla nego i kako prikupljati novac za projekte - što je važan dio cijele priče. Jedno je kad ti profesori kažu što raditi i kad te vode, a drugo kad radiš sam.

- Sad sam stekao i određeno internacionalnao zvanje, u susretima s ljudima iz struke na raznim konferencijama vidim da znaju što radim. Naravno, to te obavezuje da se okrećeš stvarima koje su relevantne, a ne onima koje nikoga ne zanimaju, makar jednako pripadale znanosti. Zato je, uz ostalo, dobro da posao svih nas koji radimo u znanosti, podliježe stalnim evaluacijama.

Goran Lovrić sebe vidi kao nekoga tko je stjecajem okolnosti otišao u inozemstvo, i to odavno, u dječjoj dobi, no njegova želja je - Hrvatska:

- Moj san i cilj je vratiti se u Hrvatsku. Bez obzira na sve ostao sam vezan s mojim krajem, tu se ne osjećam kao gost, kao turist ili došljak, to je moj prostor!

Zavolio je Švicarsku, ljudi su, kaže, izuzetno ljubazni, sviđa mu se što je Švicarska, uza sve bogatstvo i razvijenost, ostala i ruralna - evo s prozora Instituta gledam kuću koja proizvodi i prodaje domaći med!

- Oni jako cijene, njeguju i održavaju svoju baštinu. Imaju čvrstu svijest o tome da ako jednom propadne ono što ih sad drži - a to su financijski centri moći - moraju biti spremni živjeti od onoga što imaju.

A da bi ostvario, kako kaže, svoj san i cilj da se vrati u Hrvatsku, pomalo ostvaruje kontakte s kolegama na Institutu Ruđer Bošković. Postoje i neke inicijative da švicarska strana sufinancira tu suradnju.

- Suradnju sam ostvario i s kolegama iz zagrebačke dječje bolnice na Srebrnjaku, već smo zajedno radili na nekim projektima, recimo oko istraživanja kronične astme kod djece. Bude li taj projekt zaživio, već ću tada češće biti u Zagrebu.

A Vodice?
U kojima je odrastao i u kojima je provodio sva svoja ljeta - dida Filip je davno umro ali je baka Miljenka živa, na Plimici Goran ima i obiteljsku kuću, tamo su, kaže, svi Skočići.

- Vodice su moje mjesto, svi su moji prijatelji tamo. Mama mi je u penziji ali 'tac (tipičan vodički lokalizam za oca, op. a.) još radi. Uza sve to, moja supruga Nikolina je iz ribarske obitelji Cukrov s Prvića, imamo blizanke koje želimo odgojiti u domaćoj sredini.

Pa je, eto, i to dio onoga što je mladi znanstvenik Goran Lovrić (33) uokvirio u dvije riječi. San. I cilj. I to u domovini.

14. studeni 2024 17:04