Gotovina je žrtvovan, Sanader je završio u Remetincu, ali pet godina kasnije jasno je da je Hrvatska prva i jedina zemlja koja nije profitirala od članstva u Europskoj uniji

Dan kada je Hrvatska ušla u Europsku uniju mi je, stjecajem okolnosti, ostao u prilično svježem sjećanju. Dobrim dijelom zbog toga što sam te nedjelje po novinarskom zadatku od ranoga jutra "kampirala" na zagrebačkom Jelačić placu pripremajući reportažu o nadanjima, strahovima i očekivanjima Hrvata uoči tog sudbonosnog dana.

Velike euforije, jasno se sjećam, nije bilo. Što je i razumljivo, s obzirom na to da je Hrvatska primanje u bruxellesko društvo odabranih čekala punih dvadesetak godina. Politika i HDZ-a i SDP-a kroz gotovo četiri parlamentarna mandata bila je potpuno podređena tome cilju.

Na žrtveni oltar prinesen je haaški bjegunac Ante Gotovina, u Remetincu je završio i bivši premijer Ivo Sanader, rat za granicu sa Slovenijom ukalupljen je u dogovor o Arbitražnom sudu (dogovor koji je kasnije slovenska strana tako jeftino izigrala), korigirali su se marifetluci u pravosuđu, ispravljale nelogičnosti u zakonima, sinkronizirala se politika poticaja i stimulacija.

Mrlju je, doduše, ostavilo nepotrebno, nadasve kapriciozno prtljanje Zorana Milanovića s europskim uhidbenim nalogom, pa je zbog slučaja "lex Perković" zagrebačku proslavu ulaska Hrvatske u EU bojkotirala i njemačka kancelarka Angela Merkel.

No, bez obzira na tu neslavnu epizodu, ostalo je notirano da su Hrvatice i Hrvati Europu dočekali bez prevelike pompe, ali sa solidnim optimizmom. Priželjkivalo se više reda, upozoravalo se na to da suverenitet ne vrijedi puno ako su ti djeca gladna, te ukazivalo na svijetle primjere Poljske, Češke i Slovačke, zemalja koje su izvukle podosta benefita od učlanjenja u Uniju.

Danas, pet godina kasnije, jasno je da su od članstva u hrvatskom slučaju profitirali učenici, studenti i građani jer im se otvorio ogromno tržište znanja i rada, da su djelomično profitirale i izvozno orijentirane hrvatske tvrtke jer im se otvorio golemi prostor od pola milijarde kupaca, pa domaći BDP, unatoč za njih nepovoljnom paritetu kune i eura, drže iznad površine vode.

No, ne i država. Hrvatska je, naime, postala prva – i za sada uvjerljivo jedina – zemlja u Europskoj uniji koja nije profitirala od članstva u EU-u.

Domaća birokracija još uvijek je previše troma za europske standarde, hrvatski porezi još uvijek su previsoki da bi jamčili neki značajniji rast, a država se suočila s istinskom demografskom kataklizmom. U nedostatku svjetla na kraju tunela u vlastitoj zemlji, sve veći broj ljudi odlučio se okušati sreću u nekoj drugoj europskoj zemlji, gdje ih čeka tri puta veća plaća od one koja im je zacementirana u Hrvatskoj.

– Politički gledano, Europska unija je humana ideja koja donosi mir, sigurnost, jača ljudska prava i razvija ideju slobode. Naš je glavni problem to što hrvatska politika dijelom zbog linije manjeg otpora, dijelom zbog neznanja, a dijelom i zbog nekih grupnih interesa, zapravo nije pripremila zemlju da iskoristi ono što Europa omogućuje. Svi su se fokusirali na tezu da će nas fondovi Europske unije razviti. Stvorila se jedna iluzija, pa smo zaboravili da prije svih mi moramo razvijati sami sebe – upozorava prof. dr. Ljubo Jurčić, predsjednik Hrvatskog društva ekonomista i premijerski kandidat socijaldemokrata iz vremena kada se Hrvatska pripremala za članstvo u EU-u. Jurčić podastire prilično jasnu računicu.

Čitav europski proračun iznosi tek jedan, najviše jedan i pol posto europskog BDP-a. Zemlje Europske unije u svoj razvoj ulažu, što izravno što neizravno, više od 40 posto svojeg BDP-a. I to uglavnom iz domaće proizvodnje. Hrvatskoj, ukupno gledano, treba 15 milijardi eura investicija. Sada se one kreću između osam i devet milijardi.

Iz fondova EU-a maksimalno se, tvrdi on, može povući samo jedna milijarda, a kako u europski proračun uplaćujemo oko 500 milijuna eura, ostaje nam "samo" 500 do 600 milijuna neto.

– Postavlja se pitanje što je s ostalih pet ili šest milijardi. Aktualni političari reklamiraju da hrvatski razvoj ovisi o EU fondovima, no to nije točno: hrvatski razvoj ovisi o investicijama koje dolaze iz hrvatskoga gospodarstva. A takvih investicija nema, kao što nema ni takve politike. Sve zemlje, pa tako i Hrvatska, idu naprijed ako uspiju razviti vlastitu sposobnost za razvoj. Ulaskom u EU mi smo potpuno otupili tu politiku razvijanja vlastite sposobnosti da potaknemo razvoj. Nama je EU u tom smislu jedna od zabluda, i zato danas propadamo, a ljudi sve više odlaze iz Hrvatske – zaključuje Jurčić.

Ima li prostora za promjenu takvog pristupa? Uvijek ima, samo treba znati, htjeti i ustrajati. Kako za pet godina okrugla obljetnica ulaska Hrvatske u EU ne bi postala nova prilika za naricanje nad propuštenim prilikama, nego ipak šansa za evidentiranje jednog pozitivnog salda.