Hrvatska godišnje baci i 400.000 tona hrane

Kad je Splićanka Dora Bešić, studentica druge godine informatičkih tehnologija u Kopenhagenu, na Facebooku vidjela da u gradu postoji mjesto na kojemu se besplatno dijeli hrana, zainteresirala se.

Studentski džep nije dubok, a Kopenhagen je skup grad u kojemu samo podstanarsku sobicu plaća 4000 kruna (jednako kuna), stoga je odlučila otići vidjeti o čemu se radi. Kad je shvatila da može uzeti svježeg voća i povrća, te kruha i peciva koliko želi, a da se poslom prikupljanja, transporta i dijeljenja hrane bave volonteri, ljudski jednostavnom logikom zaključila je da, kad već besplatno uzima, može besplatno i pomoći.

I tako već godinu dana jednom tjedno volontira u organizaciji Food Sharing Copenhagen, dijeleći hranu (uglavnom međunarodnim) studentima, imigrantima, ali i Dancima.

Kopenhaška organizacija radi po uzoru na Food Sharing Germany koja od 2012. na području cijele Njemačke, surađujući s gotovo 4000 različitih proizvođača i trgovačkih poduzeća pokušava smanjiti količine bačene hrane, na individualnoj razini izazvati promjenu razmišljanja i postići odgovorno ponašanje prema hrani.

Prema podacima FSG-a, godišnje se u Njemačkoj baci jedna trećina, odnosno više od 18 milijuna tona hrane proizvedene i pripremljene za konzumaciju, od čega bi se moglo spasiti čak deset milijuna tona. Na supermarkete i druge trgovine otpada 14 posto bačene hrane, iako bi se – što trgovci nevoljko i sami priznaju – 90 posto od toga moglo iskoristiti.

Jednoglasna podrška

U Hrvatskoj se, usprkos tome što gotovo 900 tisuća ljudi živi ispod granice siromaštva, te što se nad njih milijun i pol nadvio rizik od siromaštva, godišnje baci između 380.000 i 400.000 tona hrane.

Prije 2016. godine i donošenja Pravilnika o uvjetima, kriterijima i načinima doniranja hrane i hrane za životinje, doniranje kao jedan od načina da se hranu ne baci destimulirala je obaveza plaćanja 25 posto PDV-a i na doniranu hranu.

Donošenjem Pravilnika nije se, međutim, dogodilo da je znatno povećana količina donirane hrane – donatorima sad previše vremena uzima administrativna procedura, dok posrednici mogu biti samo pravne i fizičke osobe upisane u Registar posrednika (uz određene uvjete koje ne mogu svi ispuniti, zbog čega ih je dobar dio izbačen iz igre).

Uz to, posrednici upozoravaju da trgovci robu prodaju dok god mogu, čekajući krajnje rokove trajanja, nakon čega hrana više i nije za doniranje. Što se tiče viškova s tržnica, u Hipposu, koncesionaru splitskih pazara, saznajemo da ih uopće nema – što se ne proda danas, sutra se ponovno stavlja na banak. Individualno netko možda i donira namirnice, no sustava niti obaveze nema.



Sveukupno uzevši, Europa se nema čime podičiti – godišnje se baci od 88 do 100 milijuna tona hrane, što govori da je potrebno donijeti efikasnije propise. Upravo s tom svrhom u svibnju ove godina hrvatska europarlamentarka Biljana Borzan pred Europskim parlamentom kao izvjestiteljica podnijela je izvještaj – podržan gotovo jednoglasno - o bacanju i sigurnosti hrane, s prijedlogom političkih i praktičnih mjera kojima bi se duž cijelog proizvodno-prodajno-potrošačkog lanca smanjilo bacanje i povećalo doniranje.

Trenutačno na bacanje hrane, na pozitivan ili negativan način, utječu 52 europska propisa iz kojih proizlaze nacionalni propisi o porezima, fitosanitarnim mjerama, trgovini, humanitarnim udrugama, rokovima valjanosti hrane, odgovornosti za hranu i drugim pitanjima, objašnjava Borzan, dodajući kako smjernice na opsežan i praktičan način objašnjavaju državama članicama i drugim subjektima kako urediti sustave doniranja, a da se pritom ne ugrožava sigurnost hrane, kao ni zdravlje primatelja donacija.

Mrkva i batina

– To je važan korak jer je šuma propisa do sada obeshrabrivala države da se s time uhvate u koštac – govori Borzan i također najavljuje da će se do kraja godine dogoditi još jedna važna stvar – predstavljanje studije o utjecaju rokova valjanosti hrane "upotrijebiti do" i "najbolje upotrijebiti do" na bacanje hrane.

– Prema Eurobarometru, više od pola građana EU-a ne razumije razliku između tih oznaka. Čim istekne datum, hranu odmah bacaju, iako u ovom drugom slučaju hrana može biti dobra još tjednima.

Nadalje, u Hrvatskoj je na snazi Pravilnik prema kojemu se hrana smije donirati do sedam dana prije isteka roka "najbolje upotrijebiti do". Normalno, trgovcima je u interesu da se hrana proda i držat će je na polici do zadnjeg trena. Postoji i problem kada proizvođači primjerice jogurta stave prekratke rokove valjanosti, kako bi natjerali trgovce da kraće drže njihove proizvode i posljedično nabavljaju nove.

Tako se radi nepotrebno kratkih rokova bace tone valjane hrane – upozorava Borzan, zadovoljna što je Komisija prepoznala ove i druge mjere iz njezina izvještaja. Ako istraživanje koje će Komisija predstaviti pokaže da trenutačni sustav ne funkcionira kako treba, poduzet će potrebne korake.

U borbi protiv bacanja hrane Europska unija ističe primjer Francuske, a ističu ga i u njemačkoj organizaciji FSG, pozivaju Nijemce na podršku zahtjevu da se supermarkete i druge trgovine hranom obaveže da svu neprodanu, a još uvijek jestivu hranu dostave humanitarnim organizacijama, daju je svojim zaposlenicima ili kupcima; što nije prikladno za ljudsku potrošnju da se da za hranu životinjama, a u slučaju da nije prikladna ni ljudima ni životinjama, da se koristi za kompost ili bioplin.



Osim što su u Francuskoj zakonski obavezali trgovce da sklope stalne ugovore o doniranju s humanitarnim organizacijama, prije nego što bace hranu, moraju dokazati da su je htjeli donirati, inače im država odreže kaznu. To je "batina", a "mrkva" je što se tvrtkama donatorima 60 posto neto vrijednosti donirane hrane može odbiti od poreza.

Sve se iskoristi

Italija je, pak, prošle godine donijela zakon o odgovornosti za doniranu hranu, tzv. Gadda zakon, nazvan po političarki iz Demokratske stranke Mariji Chiari Gadda koja ga je zagovarala.

Taj zakon, ističe Borzan, detaljno uređuje odgovornosti u lancu doniranja, kako se ne bi dogodilo da donator bude odgovoran nakon što preda hranu. Talijansko ministarstvo poljoprivrede milijun eura ulaže u istraživanje novih načina pakiranja hrane da bi je bolje zaštitili pri transportu i produžili joj rok trajanja. Kako i ne bi ulagali kad su izračunali da domaćinstva, proizvođači i drugi u lancu bace hrane u vrijednosti od oko 13 milijardi eura, što čini oko 1,1 posto BDP-a.

Na koncu, splitska studentica Dora Bešić iznosi detalj koji zaokružuje cijelu priču o viškovima i bacanju: kad volonteri završe posao dijeljenja hrane, kartonske kutije u kojima se hrana nalazila odnose na recikliranje, a eventualno preostalu hranu kompostiraju.

– Sve se iskoristi; ničeg ne ostane, osim svijesti da tako treba živjeti i izvan onih nekoliko volonterskih sati – zaključuje Dora.