U ovo doba prošle godine, službene ekonomske prognoze Vlade, HNB-a i Europske komisije za 2024. godinu kretale su se osjetno ispod 3 %, iako je potkraj 2023. bilo jasno da realna osobna potrošnja raste po znatno većim stopama koje su već tada najavljivale mogući rast realnog BDP-a od oko 4% u godini na izmaku. Zbog toga su trendovi u toku godine iznenadili većinu prognozera koji su do ovog trenutka pomaknuli svoja očekivanja stope rasta realnog BDP-a za 2024. godinu u realniju zonu između 3,5% i 4%. U isto vrijeme, očekivanja za 2025. podignuta su u odnosu na ranije prognoze i sada se kreću između 3 i 3,5%.
Optimizam za 2025. nije bez temelja ako je suditi prema trenutačnom trendu rasta osobne potrošnje. Realan promet u trgovini na malo za studeni ponovio je 6,7% godišnjega rasta iz listopada, a prema podacima Porezne uprave o fiskalizaciji za prvih 28 dana prosinca, fiskalizirani promet u trgovini na malo bez trgovine motornim vozilima bio je za oko 8,5% veći nego u istim danima prosinca 2023. Iako je u toj brojci sadržan učinak nemale inflacije, on vjerojatno ne prelazi 3 do 4% na godinu, pa možemo zaključiti da se nastavlja razdoblje iznimno snažnog rasta osobne potrošnje koja je već četiri godine glavni pokretač gospodarskoga rasta u Hrvatskoj.
Međutim, kao što su službene prognoze rasta u ovo doba prošle godine previđale čimbenike ubrzanja osobne potrošnje u 2024. godini, sada previđaju čimbenike njezina usporavanja u 2025. godini. Doduše, u prvom tromjesečju 2025. ima prostora za daljnji rast kroz usklađivanje i povećanja mirovina, povećanje minimalne plaće i osobnog odbitka, nove uvjete u ugovorima o radu u onom dijelu privatnog sektora koji ima prostora za povećanje plaća, te kroz najavljeno povećanje plaća državnih službenika i namještenika (3% za veljaču počam od isplata u ožujku).
Ne bi iznenadilo ni da se još koji mjesec nastavi i aktualno „ludilo“ rasta gotovinskih nenamjenskih kredita. Međutim, najkasnije od proljeća 2025. treba očekivati prijelaz u trijezniju fazu rasta, u kojoj će sav prostor za rast realnih primanja iznad rasta produktivnosti (koja i dalje relativno sporo raste) biti iscrpljen. Pri tome će i inflacija, koja je nešto veća nego drugdje u europodručju (upravo zbog prenapuhane osobne potrošnje), uzeti svoj danak.
U isto vrijeme, prostora za nastavak rasta investicija po dvoznamenkastim stopama više nema. Ne može nam priteći više europskog novca nego što ga je priteklo 2023. i 2024., a najbrže rastući sektor – građevinarstvo – funkcionira na granici ljudskih i organizacijskih kapaciteta.
To znači da će 2025. biti prva prijelazna godina nakon četiri godine izvanredno brzog gospodarskog rasta (2021.: 12,6%; 2022. 7,3%; 2023. 3,3%; 2024. očekujem blizu 4,0%). Očekujem, dakle, da će 2025. godina biti prijelazna u dva smisla: prvo, rast će se odvijati po umjerenijoj stopi ispod 3%, i drugo, postupno će doći do promjene izvora rasta: među pokretačima rasta sve manju će ulogu imati domaća potražnja, a daljnji će rast u sve većoj mjeri zavisiti o izvozu roba i usluga.
Zanemarimo li načas strukturne promjene koje su uvijek povezane sa značajnim investicijama te reformama u javnom sektoru, sposobnost izvoza da pogura ukupan gospodarski rast u zonu iznad 3% sada se čini višestruko ograničena. Prvo, naša glavna izvozna tržišta su u recesiji ili stagniraju (Austrija, Njemačka), ili veoma sporo rastu (Italija, Slovenija). Vlada je i deklarativno i stvarno odustala od poticanja velikog turističkog rasta ocijenivši da vrhunac sezone donosi prevelike napetosti. Stoga kroz porezne i druge mjere pokušava poticati kvalitetu i rast izvan glavne sezone, što su strukturne promjene koje zahtijevaju više vremena, a utjecaj na ukupan output je ograničen. Neizvjesno je i hoće li se ponuda kratkoročnog najma smanjiti zbog poreznih izmjena na štetu malih iznajmljivača koje stupaju na snagu 2025. Daleko od toga da ostale usluge (npr. IT) te robni izvoz i industrijska proizvodnja ne bi mogli pozitivno iznenaditi (u proteklih nekoliko mjeseci vidjeli smo prve pozitivne naznake u statistikama), no jasnog uzlaznog trenda u tim segmentima gospodarstva zasad – nema.
Čak i ako se uzlazni trend izvoza učvrsti u sljedećih nekoliko mjeseci, bit će ograničen nevelikim potencijalom oporavka domaće potražnje u srednjoj Europi. Na ruku pozitivnom izvoznom scenariju idu: prvo, daljnji pad kamatnih stopa Europske središnje banke koji je izvjestan, drugo, uvjerljivo smirivanje inflacije u europodručju i treće, relativna mirnoća cijena energenata. (Iako su temperature u Europi sada u prosjeku više nego potkraj jeseni i na početku prošle zime, skladišta plina brže se prazne, a obustavljen je dotok ruskog plina preko Ukrajine, eventualni cjenovni šok u siječnju i veljači neće se približiti onome iz kritične 2022./2023.
Problemi će biti ograničeni na manji broj zemalja koje su zadržale ovisnost o ruskim energentima (npr. Slovačka)). S druge strane, utjecaj pozitivnog scenarija ograničavaju: prvo, strukturni problemi njemačke industrije, napose auto industrije, drugo, neizvjesnost raspleta rata u Ukrajini i treće i ponajviše, neizvjesnost u pogledu razvoja trgovačkog rata koji će se intenzivirati dolaskom administracije predsjednika Donalda Trumpa 20. siječnja 2025. Radi se o čimbenicima na koje Hrvatska nema izravan utjecaj.
I u tom smislu će 2025. godina biti prijelazna – u njoj će rasplitanje ovih zamršenih čvorova tek započeti, uz nemogućnost isključenja novih zapleta. Zbog toga ćemo neke od prvih tekstova u 2025. godini posvetiti upravo dvama ključnim ekonomskim temama sa spomenute liste – stanju europske autoindustrije i mogućem razvoju globalnog trgovačkog rata sa SAD-om odnosno novim-starim američkim predsjednikom u glavnoj ulozi.
Naravno da Hrvatska nije bez karata u ruci čak i ako europska i globalna igra krene u lošem smjeru. Naše je gospodarstvo dovoljno malo za hvatanje rasta u nekim tržišnim nišama, što može omogućiti solidan rast čak i ako ga u širem okviru nema. Turizam u protekle dvije godine dobar je primjer; unatoč manjemu broju noćenja naših najvažnijih turističkih klijenata – Nijemaca (zbog recesije osobne potrošnje izazvane prošlim inflacijskim udarom) – investicije i rast kvalitete u kombinaciji s dolascima turista s drugih rastućih tržišta kompenzirali su problem nedostatka glavne potražnje. Postavlja se pitanje postoji li sličan nišni prostor u drugim uslugama i proizvodnji roba.
I tu se mogu pronaći dobri primjeri – energetika (uglavnom zbog LNG-a i investicija u obnovljive izvore), električni proizvodi (Končar zahvaljujući izvrsnom pozicioniranju kompanije u energetskoj tranziciji), farmaceutska industrija koja strukturno cvate, između ostaloga zahvaljujući starenju stanovništva širom razvijenoga svijeta … I u tradicionalnim industrijama (prehrambena) pratimo pokušaje novih izvoznih iskoraka (npr. zajednički nastup Atlantica i Podravke na tržištu SAD-a). U segmentu manje poznatih malih poduzeća gotovo svakoga radnog dana pojavi se poneka dobra priča o poslovnom uspjehu koja uključuje razne oblike iskoraka i povezivanja s inozemnim partnerima, i izvoz. Međutim, iz makroekonomske perspektive zasad nije moguće procijeniti težinu takvih priča, odnosno brzinu kojom njihov veći broj može postati sistemski važan za hrvatsko gospodarstvo. Pokušaj identifikacije i sistematizacije velikog broja malih promjena koje se odvijaju ispod medijskih radara jedan je od glavnih zadataka ekonomskih analitičara u 2025. godini.
Ako isključimo više nego vidljivu priču o Jabilovoj investiciji u Osijeku, u Hrvatskoj i dalje nedostaju politike i velike poslovne priče koje bi učvrstile uvjerenje da se u trokutu investicije – produktivnost – izvoz događa nešto suštinski novo i važno što bi moglo dovesti do trajnog povećanja produktivnosti i udjela ukupnog izvoza u BDP-u te povući Hrvatsku u novu fazu razvoja zasnovanu na otvorenosti i internacionalizaciji, koja je neophodna za trajni razvojni iskorak iznad četiri petine prosječne razine razvoja EU. Na tom tragu treba spomenuti da je na zadnjoj sjednici Vlade u 2024. godini usvojen Nacionalni plan za poticanje ulaganja do 2030. godine s pripadajućim Akcijskim planom do 2026. godine. Radi se o prijedlogu koji u prvi plan stavlja privlačenje izravnih stranih ulaganja.
Hrvatska do sada – za razliku od drugih zemalja u srednjoj Europi – nije imala sličnu strategiju privlačenja FDI. Nacionalni plan oporavka i otpornosti i pristupanje OECD-u stvorili su okvir za njegovo donošenje.
Dokument polazi od srednjoročne razvojne vizije kojoj se nema što ni dodati ni oduzeti osim prigovora slabe ambicije (jer nema razloga da se Hrvatska u opisanom smislu ne istakne i koju godinu prije 2030. koja je naznačena u dokumentu):
Do 2030., Republika Hrvatska će se istaknuti kao poželjna investicijska destinacija s konkurentnim investicijskim okruženjem koje će privlačiti održiva ulaganja visoke dodane vrijednosti temeljena na znanju i inovacijama. To će dovesti do dinamičnog i izvozno orijentiranog gospodarstva, otvaranja novih radnih mjesta i poboljšanja životnog standarda za sve građane.
Uistinu nije bilo razloga da se ne zapiše da će se RH istaknuti kao privlačna investicijska destinacija do 2027. ili 2028. godine, a da će se strukturna promjena povezana s novim valom FDI u velikoj mjeri osjećati do 2030. godine. Takva ambicioznija dinamika nameće se kao nužnost kako bi izvoz roba i usluga više nego nadomjestio postupan ali izvjestan pad relativne važnosti priljeva EU sredstava u postotku BDP-a, koji je već (blago) započeo, a intenzivirat će se od 2027. godine.
U razradi srednjoročne vizije u Vladinom dokumentu ima dobrih iskaza koji pokazuju da je administracija prigrlila pristup koji dulje vrijeme zagovaraju akteri iz privatnog sektora i međunarodnih institucija poput Udruženja stranih ulagača i OECD-a. Na primjer: Inozemna izravna ulaganja u izvozno orijentirane industrije visoke tehnologije mogu povećati konkurentnost hrvatskoga izvoznog sektora podizanjem produktivnosti i poticanjem integracije u globalne lance vrijednosti i međunarodnu trgovinu.
Iz ove vizije proizlaze četiri prioritetna područja: (1) unaprjeđenje investicijskog okruženja, (2) razvoj učinkovitog sustava privlačenja novih ulaganja, (3) osiguranje sveobuhvatne podrške privatnim ulagačkim projektima, (4) jačanje regionalne promocije i investicijskog potencijala. Zvuči dobro, no to još uvijek nije ništa konkretno. Pomak prema konkretnim ciljevima, mjerama i rokovima nalazi se u poglavlju Popis posebnih ciljeva i pripadajućih pokazatelja ishoda, koje polazi od tri posebna cilja. Oni samo drugim riječima prevode ranije spomenuta prioritetna područja pa ih nećemo ponavljati. Spomenut ćemo da su ciljevima pridruženi ključni pokazatelji ishoda (KPI) koji, nažalost, na tragu iskaza nedovoljno ambicioznog roka iz srednjoročne vizije nisu zahtjevno postavljeni. Numerički ciljevi za 2030. godinu tek su malo bolji od zadnjih registriranih, koji su izvedeni iz uobičajenih međunarodnih sustava mjerenja konkurentnosti kao što je B-Ready Svjetske banke, iz Eurostata, i sl.
Ovdje nam nije cilj detaljno prikazati i ocijeniti KPI-eve i četrnaest pripadajućih mjera iz Nacionalnog plana poticanja ulaganja jer je njihova razrada za 2025. i 2026. dana Akcijskim planom o kojem bi trebalo dublje promisliti i neko vrijeme pratiti njegovu realizaciju kako bi se mogle donijeti suvisle ocjene. Za potrebe ovog teksta dovoljno je zaključiti da se i netom donijeti prijedlozi iz Nacionalnog plana i Akcijskog plana savršeno uklapaju u dijagnozu o razdoblju 2025. – 2026. kao o prijelaznim godinama u kojima će se početi osjetnije mijenjati izvori gospodarskog rasta, a stope rasta će biti niže nego u razdoblju 2021.-2024. godine zbog usporavanja rasta osobne potrošnje i javnih investicija. Stoga, zaključno, ako promjena izvora gospodarskoga rasta bude spora, to će značiti i relativno spor rast produktivnosti, te će ukupan gospodarski rast usporiti i Hrvatska će prema kraju ovoga desetljeća teško nastaviti razvojnu konvergenciju prema prosjeku EU. Naravno, vrijedi i obratno: brza transformacija izvora rasta u smjeru izvoza omogućit će trajnu konvergenciju i uvjerljiv prijelaz 80% razine razvoja EU prije kraja ovog desetljeća.
Stoga je u širem poretku stvari manje važno hoće li stopa rasta BDP-a 2025. i 2026. iznositi 2 ili 3%. U prijelaznim godinama bit će najvažnije kojom će se brzinom odvijati strukturne promjene – one potaknute privatnim investicijama, i one povezane s reformama u javnom sektoru (institucije, obrazovanje), u čemu smo, valja uvijek podsjetiti, tradicionalno loši. Eventualna poboljšanja u ovim segmentima odredit će putanju hrvatskog gospodarstva nakon prijelaznih godina, u razdoblju od 2027. do 2030. godine, piše Ekonomski lab.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....