Tri su temelja na kojima počiva suvremena Hrvatska: branitelji, katolička crkva i nogomet (naravno, reprezentativni, a ne klupski). I s ta tri temelja nema zajebancije.
Kao da su u pitanju grb, zastava i himna, o njima se ima govoriti samo s poštovanjem ili, još bolje, s obožavanjem. Ne dao vam bog zezati se na račun neke od svetih sastavnica našeg identiteta.
One, doduše, nisu službeno zaštićene kao grb, zastava i himna, ali podliježu jednakom konsenzusu da s njima nema zajebancije. A opet, kako se ne zezati kad je svaki od ta tri temelja groteskno napuhan?
Službeno, branitelja imamo kao da smo zemlja veličine Narodne Republike Kine, a ne patuljasta europska državica. Braniteljskih udruga imamo, pak, jedva nešto manje nego samih veterana, premda je među tim organizacijama teško ustanoviti razlike i opravdati njihov smisao. Konačno, s časnom iznimkom Vedre, sve funkcioniraju na daljinsko upravljanje: kad HDZ-u ili nekoj još desnijoj političkoj formaciji ustreba potpora iz baze, one se rado uključe iskazujući prigodnu podršku svojim visokim političkim pokroviteljima.
Kaptolska priča
Još manje zezanja ima s Crkvom. Unatoč svemu, pa i činjenici što ona ima izdvojen, naravno, povlašteni društveni status, zajamčen ugovorom koji je Republika Hrvatska sklopila sa stranom državom, Vatikanom. Crkva koja se voli titulirati našom - i ne samo to, ona si uzima za pravo propisivati mjeru “naškosti”! – uredno i jednako dere sve državljane ove zemlje, pa tako i inovjerce i ateiste, na temelju ugovora koji je za nju, a na štetu Republike Hrvatske, isposlovala strana država.
Ali koga briga za to kad patriotski bonton nalaže šutjeti o tome. Radi se o uistinu rijetkoj perverziji: pogodovanje stranoj državi, ustvari velikoj multinacionalnoj kompaniji, najstarijoj pravnoj osobi na svijetu, kod nas se predstavlja kao besprijekoran domoljuban čin, premda se ovdje radi o potpunoj suprotnosti, izdaji nacionalnih interesa. Da i ne govorim o tome kako se Kaptol ne želi zadovoljiti izborenim (zapravo izreketarenim), nego u zadnje vrijeme prešutno ohrabruje, ako već ne orkestrira, opskurne udruge klečavaca koji bi ovu zemlju vratili u srednji vijek.
Ipak, moram priznati kako me više od hipertrofiranih branitelja ili pohlepnih mantijaša zadnjih tjedana nerviraju naši nogometni reprezentativci.
Ustvari, ne oni sami koliko mediji u paketu s takozvanim stručnim analitičarima, umirovljenim sportašima koji nemušto pokušavaju verbalizirati očigledno i onda to prodaju kao pamet. Otkako je počelo Svjetsko prvenstvo, nitko se od njih nije usudio kazati ništa osim bezuvjetnih komplimenata na račun talenta naših momaka i blistavog vodstva našeg stratega Zlatka Dalića. Evo već drugi mundijal zaredom mi napredujemo u fotofinišu i na knap, nakon produžetaka i penala, i nitko da izgovori bjelodano: da smo naprosto miljenici sreće. Ni slučajno, čim se spomene fortuna, naši nogometni skolastičari krenu uglas palamuditi kako sreću treba isprovocirati. Kao da je sreća neki namrgođeni tip prijeke naravi, slab sa živcima, koji voli popiti i uvijek je raspoložen za svađu.
Ali, nogomet nije sport
Godinama već mi zborski diviniziramo trenera koji je slučajno postao izbornikom i još slučajnije se tamo zadržao do danas, ustvari dokle god hoće, jer ga otamo ni bager više ne može maknuti. Okej je voljeti trenera ekipe koja nas je, kakva god bila, toliko puta usrećila i nastavlja to i dalje činiti. Ali zar je baš moguće da ne postoji nitko spreman dovesti u pitanje ljupki konsenzus kako je Dalić nenadmašni trener? Izgleda da ne postoji. O čovjeku koji već godinama ponavlja sedam istih rečenica o htijenju i poniznosti, i koji nikad neće uspjeti artikulirati osmu, kod nas se ne može govoriti drukčije nego u superlativima.
Mediji se klanjaju tome proroku poniznosti, iako ni u trenucima najvećega trijumfa, nakon pobjede u raspucavanju protiv Japana, nije propustio biti sitna duša, nego je našao vremena i razloga nakon tolikih godina još jednom potkačiti Kalinića i Rebića opaskom: “Problematični, oni koji su mislili da su iznad Hrvatske, više nisu s nama.” Što je, pobogu, u toj rečenici sportsko, viteško i ponizno?
Nogomet, osobito vrhunski, nije sport, nego lukrativna grana zabavne industrije. Naši reprezentativci nisu borci za Hrvatsku, nego zabavljači. Ako mene pitate, vrhunski, jer su njihove predstave napetije od najnapetijih trilera.
Ali kao što želim zadržati pravo da za nekog glumca ili režisera kažem kako je osrednji ili, još gore, slab – jer je moja malenkost mušterija, a mušterija je uvijek u pravu! – bilo bi lijepo uživati u tome pravu i kad su u pitanju nogometaši.