Lopovluk u Zagori: dvije gospođe upale su u tuđi vrt i nabrale povrća. Naišao je vlasnik, uhvatio je štap i udri...

Jedina zamjerka u priči o batatu, koju je "Slobodna" objavila prije nekoliko dana(OVDJE i OVDJE), odnosila se na anonimnost uzgajivača te povrtne kulture u Sinjskom polju, koji upravo ovih dana vadi iz zemlje plodove koje mu je donijelo 1700 biljaka što ih je zasadio početkom svibnja. Razlog zbog kojega je ovogodišnji najveći sinjski proizvođač batata zahtijevao da mu ne navodimo ime vrlo je jednostavan: i na taj način nastoji svoje trude sačuvati od lopina koji bježe od motike kao vrag od tamjana, ali se ne libe, najčešće pod okriljem noći, zaputiti se u berbu i torbe napuniti svim blagom božjim.

Evo nekoliko istinitih priča o tome:

Dvije gospođe srednjih godina jedno su poslijepodne ušle u povrtnjak na nedalekoj parceli od njihove stambene zgrade i počele brati povrće kao da je njihovo. Na njihovu nesreću, naišao je vlasnik, kojega ćemo u ovoj priči nazvati Čedomir. Došetao je do njih držeći u desnoj ruci štap kojim se, kao, potpomagao u hodu. Upita ih Čedomir: "Ide li posao?" "Kako da ne", odgovoriše one, a jedna je još dodala: "Kada se radi, lako je sa zadovoljstvom ubrati."

"To je vaše?", nastavio je pitati Čedomir. "Nego čije", odgovoriše one uglas. U tom trenutku Čedomir se iz pristojnog sugovornika pretvorio u razjarenog vlasnika. Osim što ih je "počastio" nazivom "lopovske ku..e", počeo je štapom mlatiti po beračicama ne gledajući gdje će udariti. A one su, shvativši valjda da je upravo taj čovjek vlasnik povrtnjaka, spas pronašle u bijegu. I nikada ih se više nije vidjelo ni blizu Čedomirove parcele.

Druga priča odnosi se na bračni par koji samo u vrijeme sezone dozrijevanja raznih vrsta povrća u Sinjskom polju svakog poslijepodneva odlazi u šetnju. Vidjeli su ih toliko puta kako, držeći se za ruke, idu u polje prolazeći preko Piketa uz objekte sinjskog sportskog aerodroma. Pažljiviji su zapazili da su se vraćali tek u sumrak, ali se na povratku nisu držali za ruke jer su im oboma bile zauzete nošenjem prepunjenih torbi.

Treća priča kazuje kako su se dvije žene srednjih godina, susjede, iz pohoda berbe tuđih plodova kućama vratile polugole, u pokidanoj odjeći. One su bile na glasu da rado odlaze brati na tuđim parcelama. Vlasnik jednog povrtnjaka primijetio je da mu nestaju proizvodi pristigli za berbu, pa je odlučio skriti se u blizini. Nije dugo čekao. Čim je pao sumrak, njih su se dvije pojavile i počele brati. Ništa im ne govoreći, vlasnik povrtnjaka došao je do njih i, koliko je god više mogao, počeo je kidati odjeću na njima. Obje je razodjenuo do donjeg rublja, a odjeću im je sjekao nožem. A one su, bojeći se da bi mogle još gore proći, dale petama vjetra i polugole pobjegle kućama.

Ne krade se povrće samo u Sinjskom polju. Ima tih slučajeva i u samom Sinju, gdje vlasnici uz obiteljske kuće sade manje količine povrća za vlastite potrebe. Vlasnica jednog takvog povrtnjaka ostala je zatečena kad je ujutro pogledala u svoj ograđeni povrtnjak i vidjela da plodova nema. Tati su ih obrali pod okriljem noći. Ne treba biti previše vidovit i mudar za zaključak da su tati poznanici i da će se to povrće konzumirati u susjedstvu oštećene vlasnice.

Ove priče govore dokle sežu ljudska pohlepa i izopačenost. Posebno kad se zna da većina tih lopina ima vlastito zemljište, u samom Sinjskom polju ili u nekom naselju cetinskoga kraja iz kojega su se doselili u alkarski grad. Umjesto da obrađuju vlastito zemljište i tako priskrbe povrće kakvo žele i u količinama koje su im potrebne, oni se odlučuju na bijeg od rada kojega na putu do cilja nadomještaju krađama s tuđih njiva. Protiv takvih najefikasnija se pokazala samoobrana kroz fizičku zaštitu ili sramoćenje.

Oštećeni vlasnici znaju da teško mogu računati na zakonsku zaštitu. Kad bi i prijavili, tu bi krađu nadležni okvalificirali oštećenjem manje vrijednosti, koje se ne isplati goniti po službenoj dužnosti.