Medicinsko čudo na Rebru: zahvaljujući našim liječnicima, koji su izveli iznimno kompliciranu operaciju, Valentina i Kristina više nisu sijamske blizanke

Za dva dana Valentina i Kristina, dvije predivne, umiljate i vesele bebe, imat će četiri mjeseca. I ne bi tu bilo ništa neobično da te bebe, prijevremeno rođene sredinom siječnja, nisu zapravo bile sijamske blizanke. Otad im puno toga nije išlo u prilog, ali uspjele su.

Danas živahne bebe usrećuju roditelje, ali i cijelo Rebro jer se mnogi ne mogu načuditi “čudu” koje je u njihovu slučaju uspjela učiniti medicina, piše Jutarnji list.

Naime, rođene su spojene donjim dijelom prsnog koša i zajednička su im bila jetra te crijeva. Pet tjedana poslije rođenja i nakon 15-satne operacije, u kojoj je sudjelovalo čak 14 liječnika i gotovo isto toliko drugog medicinskog osoblja, Valentina i Kristina samo su blizanke, ne više sijamske. Svaka u svom krevetiću, pa čak i u svojoj sobi na zagrebačkom Rebru dijele osmijehe svojoj mami Mariji i tati Petru. Plaču kad su gladne ili im nešto treba, u samo dva mjeseca od operacije udvostručile su težinu i sjajno napreduju. Onaj tko ne zna nikad ne bi rekao da su nekad te malene “prisilno” gledale jedna drugu u oči, da su bile životno ugrožene više puta. Sad je sve to iza njih, liječnici kažu da im predstoje još neki mali korektivni zahvati, a onda će se s mamom i tatom pridružiti sestri i bratu u Virovitici.

Naime, odmah nakon rođenja bebe su iz rodilišta u KB-u Sveti Duh prevezene u KBC Zagreb gdje je počela lavovska borba za njihov život i priprema dosad u Hrvatskoj neviđene i komplicirane operacije za koju se unaprijed znalo da će biti neizvjesna do kraja. Roditelji Marija i Petar Tambolaš strepili su nad svojim blizankama gotovo danonoćno, a liječnici u Zavodu za neonatologiju i neonatalnu intenzivnu medicinu pokušavali su “popraviti” sve ono što im je bio problem jer su Valentina i Kristina rođene u 33. tjednu, a to znači da im je trebalo vremena da se oporave do operacije.

“Uz to što su bebe bile spojene, problem je bio i to što su rođene prerano, ali i činjenica da su imale neizbalansiranu cirkulaciju. Zbog toga je jedna blizanka bila hipertenzivna (visoki tlak), a druga hipotenzivna i nije mogla mokriti. Druga je beba, pak, mokrila višestruko previše i srce joj je bilo preopterećeno (hipertrofija miokarda)”, objašnjava doc. dr. Ruža Grizelj, pročelnica Zavoda. Dodaje da su to samo neki od problema koje su blizanke imale nakon rođenja i naglašava da je ovakav slučaj vrlo rijetko opisan u literaturi. Bilježi se, primjerice, samo 16 posto blizanaca spojenih crijevima, a Kristini i Valentini bila je spojena i jetra odnosno cirkulacija.

“Riječ je o drugom slučaju u svijetu da su blizanci spojeni i jetrom i crijevima. U ovom prvom slučaju preživio je samo jedan blizanac, a naše su djevojčice obje žive, unatoč činjenici da je jedna bila cirkulacijski kompromitirana, a druga preopterećena. Riječ je o blizanačkom transfuzijskom sindromu koji nastaje nakon poroda kod sijamskih blizanaca”, rekla je dr. Grizelj.

Za razdvajanje su se liječnici odlučili kad su bebe imale šest tjedana, a dotad su se borili sa svim onim što se događa ili se može dogoditi nedonoščadi. Trebalo je na istome mjestu okupiti više od dvadeset stručnjaka različitih specijalnosti i organizirati dežurstva. U bolnici je taj dan vladalo izvanredno stanje.

Sama operacija izvedena je u subotu, na dan kad u bolnici vlada relativni mir. No, u rebarskim operacijskim dvoranama bilo je kao u košnici. Anesteziolozi su stigli prvi. Već u 7 ujutro počele su prve pripreme. Jedan od kirurga bio je dr. Danko Mikulićkojeg je KBC posudio iz KB-a Merkur jer je riječ o vrsnom hepatalnom kirurgu. Njegova je pomoć bila potrebna upravo zato što su bebe bile spojene jetrom.

“Operacija je počela u 9 ujutro. Kardijalni kirurg dr. Dražen Belina morao je odvojiti prsnu kost i utvrditi jesu li srca stvarno odvojena kako su pokazivale slike. I plastični kirurg doc. dr. Krešimir Bulić obavio je svoj dio posla jer su djeca bila spojena velikim dijelom kože”, opisuje za Jutarnji list dr. Mikulić.

“Nismo znali što ćemo sve naći kad krenemo s operacijom jer su takvi slučajevi jedinstveni. Nerijetko se pokaže da je anatomija drukčija od onoga što su vam rekle same pretrage. Ono što smo znali jest da je jetra jedinstveni organ, odnosno da su spojene, a nismo znali da su dobrim dijelom spojena i crijeva, i to od dvanaesterca do pred kraj tankog crijeva. Sve im je to bilo zajedničko. To smo otkrivali tijekom operacije. Nakon što smo odstranili priraslice koje su bile posljedica upale crijeva, krenuli smo na dijeljenje jetre”, objašnjava dr. Mikulić.

“Sreća je bila što su bebe imale neovisnu krvnu opskrbu jetre, što nam je omogućilo dobar ishod i da niti jedna od blizanki ne pretrpi štetu. Svaka je dobila dostatan i funkcionalan dio jetre. Nakon toga slijedio je zahvat na crijevima kako bi se omogućilo da obje bebe imaju dovoljno crijeva za normalan rad. Kad smo završili s crijevima, došao je trenutak kad ih je trebalo okrenuti, a to je bilo vrlo zahtjevno. Sam postupak okretanja radi pokrivanja kožom potrajao je više od sata, unatoč tome što su svi u sali bili odlično koordinirani”, tumači dr. Mikulić zahtjevnost tog zahvata.

Osim toga, plastični su kirurzi danima radili nacrte kako uopće krenuti s operacijom a da “zatvaranje” nakon zahvata bude što bolje i traži što manje korekcija u budućnosti.

“Čak sam spajao boce, crtao, a sve ne bi li bilo što bolje”, priča doc. dr. Krešimir Bulić.

Posebna su priča anesteziolozi koji su morali 14 sati održavati sve funkcije malih beba pod strogom kontrolom.

“One su obje u trenutku operacije imale samo 4500 grama. Bili smo spremni staviti ih na ECMO uređaj ako bude trebalo, ali, srećom, to je izbjegnuto”, objašnjava anesteziologinja dr. Sanja Konosić.

“Na početku je bilo problematično osigurati dišne putove jer su bebice male pa je onda dodatno teško postaviti tubus, centralni i arterijski venski kateter... Brinulo nas je hoćemo li bebe moći ventilirati u bočnom položaju. Brinulo nas je hoće li izdržati srce jedne bebe i bubrezi druge. No, na kraju nismo imali čak ni veliki gubitak krvi, čega smo se također bojali”, kaže dr. Konosić.

“Svi smo imali groznu tremu što će biti nakon zahvata. Razveselilo nas je kad je Valentina, koja uopće nije mokrila, nakon operacije mokrila, što je bio znak da nije došlo do bubrežnog zatajenja čega smo se svi bojali. Imali smo za to već spremnu dijalizu, ali, srećom, nije trebala. To govori da smo odabrali i pravi trenutak za operaciju. Kod sijamskih blizanaca operacije se odgađaju jer je uspjeh veći što su djeca starija, odnosno nakon trećeg, četvrtog ili čak šestog mjeseca. No, iako je kod njih bilo dosta komplikacija nakon rođenja, bili smo primorani ići na rano razdvajanje i očito smo dobro odlučili tako da je sve dobro prošlo”, zaključuje dr. Grizelj.