Mediteranski sindrom hara i Hrvatskom, mladi do 32. godine ostaju na materinoj spizi: je li problem samo u nedostatku uvjeta ili je u pitanju problem kojem nema pomoći?

Mladi u Hrvatskoj najdulje ostaju živjeti kod roditelja, više od polovine ih ne odlazi od majki i očeva lako i brzo kao što to čine Šveđani ili Danci. U Hrvatskoj 58,7 posto mladih u dobi od 25 do 34 godine živi s roditeljima i to je rekordan udjel u cijeloj Europskoj uniji, objavio je Eurostat podatke za pretprošlu godinu. Te je godine, prema dostupnim podacima domaćeg statističkog zavoda, mladih u Hrvatskoj u dobi od 25 do 34 godine bilo je 539.800, što znači da njih 316.860 živi s roditeljima.
Najmanje mladih s roditeljima živi u Danskoj, njih 3,8 posto, u Finskoj 4,3 posto i šest posto u Švedskoj. U Europskoj uniji 28,5 posto osoba u dobi od 25 do 34 godine živi s roditeljima, a od kuće odlaze s prosječno 26 godina.

Mladi odrasli ljudi na Malti i Hrvatskoj ostaju najduže u roditeljskom kućanstvu. Na Malti roditeljski dom napuštaju u prosječnoj dobi od 32,2 godine, a u Hrvatskoj s 31,9 godine. Šveđani se osamostaljuju s 21 godinom, a Danci s 21,1 godinom. Zbog čega je tako, pitali smo prof. dr. Anči Leburić koja navodi niz razloga za takvo stanje stvari.

- Fenomen produžene mladosti u Hrvatskoj češće je stvar prinude, negoli vlastitoga izbora mladih, no u Dalmaciji je nerijetko posrijedi i ovaj drugi faktor koji uvjetuje nerado odvajanje od obitelji čak i poslije 30-ih – kaže nam prof. dr. Leburić sa splitskog Filozofskog fakulteta.

Ova sociologinja ukazuje da neki autori smatraju da su objektivni razlozi glavni, pošto društvo načelno ne prepoznaje i ne podržava potrebu mladih za osamostaljivanjem. Tako mladi očekuju od društva i države da im pomogne, čekaju tu pomoć sjedeći skrštenih ruku, neki obilaze kafiće, neki depresivno sanjaju o boljem životu, neki odlaze u druge zemlje "trbuhom za kruhom"...

Prof. dr. Leburić ističe da se mladima bitno produžio proces obrazovanja, termin prvoga zapošljavanja, dok je kategorija stalnoga posla postala skoro pa utopijska želja. Dakle, objektivni uvjeti pristupa mladih materijalnim dobrima, uz otežane mogućnosti političke angažiranost i slično, marginaliziraju mlade.


- Mladima je teže negoli drugima, jer otežano sagledavaju vlastitu budućnost i perspektive, jer im je u startu otežano stjecanje nekretnina, dionica, ušteđevine... Vođenje samostalnoga života postaje nemoguće bez podrške roditelja, jasno, samo onih roditelja koji to mogu i žele. Ipak, mladi tako postaju potvrda europskoga trenda, po kojem su u zemljama srednje i sjeverne Europe mladi već tijekom 90-ih postali najsiromašnija društvena skupina. Tu se još upliću i brojni drugi rizici društvene diferencijacije, uz nedostatak kvalitetne socijalne zaštite, do bujanja fenomena kao što su organizirani kriminal, maloljetnička delinkvencija, konzumacija droga, trgovina ljudima, seksualna eksploatacija, te umrežavanje socio-patoloških pojava kao što su razne diskriminacije, mobbinzi, stereotipi i predrasude, nepotizmi – veli prof. dr. Leburić i dodaje da mladi postaju nevjerojatno socijalno ranjivi, neki i socijalno isključeni.

Postoji još jedan značajan razlog kasnom osamostaljivanju, medijska konstrukcija mladenačke zbilje – nevjerojatno snažna uloga medija, posebno onih novih, koji uspješnije od niza drugih društvenih mehanizama, oblikuju živote mladih. Tu se virtualne zajednice i društvene mreže javljaju kao prostori u kojima se mladi susreću, žive, pa čak i nalaze brojna zadovoljstva koja im realni životi ne pružaju...Eurostat je također objavio da su Hrvatima koji najteže odlaze od roditelja, slični Slovaci, 55,5 posto njihovih potomaka u dobi od 25 do 34 godine ne žuri s odlaskom iz roditeljskih domova, takvih je 55 posto mladih Grka, 51,5 posto Maltežana i 48,9 posto Talijana.

Prof. dr. Predrag Bejaković objašnjava da je kasni odlazak od roditelja, stvar tradicije u mediteranskim zemljama. Ne misli da je ta tradicija dobra, ali ni da je naročito loša.

- Netko je tu malo bolji, netko malo lošiji, ali svi smo tu negdje, Italija, Španjolska, Portugal, Grčka i mi. To je tradicija u mediteranskim zemljama. Roditelji će biti gladni, ali će osigurati svoju djecu koliko god mogu. Ako znate da ste osigurani, a jeste osigurani ako vas roditelji financiraju, onda možda ne žurite sa završetkom fakulteta ni s pronalaženjem posla. Mi kao društvo nismo odgovorni, roditelji su preodgovorni prema djeci, to je kod nas duboko u krvi usađeno. Ako baš hoćemo, možemo donijeti zakon da djeca ne smiju živjeti s roditeljima, ali onda bi djeca živjela s tetama, tetina djeca s nekim drugim članom obitelji – naglašava prof. dr. Bejaković.

Podsjeća da je Hrvatska donedavno imala vrlo visoku nezaposlenost mladih. No, nikog nije bilo na cesti, mladi se nisu previše organizirali jer su znali da će roditelji skrbiti za njih.

- Svi smo mi krivi za to jer smo se naučili na to, bilo nam je dobro, ali to rezultira time da smo neodgovorni, da kasno ulazimo u život. Mi ulazimo u život u 40. godini, a onda ne znate ekonomizirati s novcem ako roditelji nisu tražili od vas da sudjelujete u troškovima. U vrijeme postkrize i visoke nezaposlenosti mladih to je bio jako dobar amortizer društvenih šokova. Da nije bilo obiteljske solidarnosti, pomoći roditelja prema djeci, problemi tranzicije i postranzicije bili bi puno gori – ističe prof. dr. Bejaković.

Prosječne godine u kojima mladi napuštaju roditeljske domove u 2017.
Malta 32,2
Hrvatska 31,9
Slovačka 30,8
Italija 30,1
Grčka 29,4
Španjolska 29,3
Portugal 29,2
Bugarska 28,9
Slovenija 28,3
Rumunjska 28,0
Poljska 27,7
Cipar 27,4
Mađarska 27,4
Latvija 27,0
Češka 26,4
Irska 26,3
Litva 25,7
Austrija 25,2
Ujedinjeno Kraljevstvo 24,4
Francuska 24,0
Njemačka 23,7
Nizozemska 23,6
Belgija 23,4
Estonija 23,1
Finska 21,9
Luksemburg 21,4
Danska 21,1
Švedska 21,0

Bespomoćni i suvišni
Većinu problema mladih društvo i javni servisi teško, nikako ili prekasno prepoznaju.
Prof. dr. Anči Leburić ukazuje da društvene institucije ne nauče mlade životnim vještinama koje će ih uspješno i relativno brzo socijalno integrirati. Razlozi tome su:
- opća atmosfera u društvu i stanje duha koje razvija bespomoćnost, bezvrijednost, nesposobnost, suvišnost;
- rasap vrijednosnoga sustava, uz iskrivljenu tipologiju poželjnoga društvenoga ponašanja, jer su dominantne socijalne slike u čijem okviru caruju netolerancije, neosjetljivosti na tuđu bol, jad, neimaštinu, kao i korupcija/mito;
- ne postoje društveni uvjeti za efikasno i realno ostvarivanje temeljnih ustavnih i ljudskih prava (pravo na rad, na stan, na humane stambene uvjete življenja...)

Prosječno 2,8 članova
Hrvatska je po još jednom pokazatelju vodeća u europskim statistikama koje bilježe smanjivanje prosječnog broja osoba u kućanstvu proteklog desetljeća. U Hrvatskoj je veličina kućanstva, naime, ostala nepromijenjena i prosječno broji 2,8 članova, ali se broj kućanstava smanjio za 0,31 posto godišnje. Hrvati jesu tradicionalno privrženi obitelji, ali brojnost obitelji više je posljedica činjenice da pod jednim krovom često živi više generacija nego prinova u obiteljima.

Polupansion s roditeljima
Kao što bake unukama za 23. rođendan dobronamjerno zažugaju "mater ti je u tvojin godinama dvoje dice imala", tako je i Eurostat za Dan državnosti Lijepoj našoj uz obilje zdravlja i sreće šapnuo: slušaj, tebi 75 posto mladih od 26 do 29 godina živi s roditeljima".
Iako smo s tim poražavajućim brojkama rekorderi u Europskoj uniji, neuspješno smo tragali za radno sposobnim čovjekom da nam ispriča zašto ne želi pustiti maminu ruku. Oni koje smo znali - sad su podstanari u Irskoj. Oni koji su ostali, ne žele se slikati za novine. Priznaju - sramota ih je.
Trećima je čak i dobro. Ne žele otići, roditelji im imaju apartmane koje oni u razgovoru s prijateljima nazivaju svojima, kao da su sami digli kredit pa ih otplatili. Kao da njima ide sav zarađeni novac. Oglašavaju smještaj preko interneta jer im se mama i tata ne znaju služiti računalom. Nesvjesni kako je jednostavno postaviti slike na aplikaciju i pročitati notifikaciju kad bljesne na ekranu da je Hans uplatio tjedan dana noćenja u srpnju, naivno misle da im sin radi tko zna kakve kompleksne informatičke i marketinške operacije i u takvom odnosu - svi su, zapravo, sretni. Tridesetogodišnji mališani ljeti se tek stisnu uz majčine skute.
Ali ne može se to baš, kako tvrdi Eurostat, okarakterizirati "životom s roditeljima" kad ih ostalih devet mjeseci godišnje u njedrima nose trosobni apartmani na katu kuće. Tamo sami peru zahod, naručuju pizze, ali kako im matere dodaju punjene paprike u tećicama i suše robu, možda bi trebalo samo za Dalmaciju uvesti kategoriju "polupansion s roditeljima".