Mlada Hrvatica koja studira u Wuhanu: Tamo je jako čudna situacija, nastalo je totalno ludilo. A pravu dramu doživjela sam kad sam krenula doma...

- Da u Wuhanu postoji neki virus, prvi sam put čula oko Nove godine. Tada sam bila na praznicima u Hrvatskoj - otkriva za Jutarnji list Anamaria Matušek (24), djevojka koja je posljednjih dana glavna vijest u svim hrvatskim medijima jer već dvije godine studira u Wuhanu, kineskom epicentru koronavirusa.

- Pretpostavljalo se da se virus prenosi preko životinja, ali nije se ni slutilo koliko je opasan. Na kineskim vijestima, a i preko studentskih portala informirali su nas tek da je virus u optjecaju, ali nije bilo panike, niti govora o tome da je riječ o nekom ekstremu. Savjeti su bili u stilu - stiže gripa, jedite dobro, pijte čajeve, nosite toplu odjeću... - prisjeća se.

U svom zagrebačkom domu Anamaria nas je primila noseći masku na licu, koju od dolaska kući gotovo i nije skinula. Kad smo se pri upoznavanju krenuli nevoljko rukovati, kroz smijeh je rekla da nas razumije i da se ne moramo rukovati.

Ukupan broj zaraženih od koronavirusa u Kini u utorak je bio 20.438, a ima još 151 zaraženih u 23 druge zemlje i regije. Dosad je od njega umrlo 427 ljudi, od toga 97 posto iz Wuhana.

Mlada studentica ekonomije u zagrebačku Zračnu luku “Franjo Tuđman” sletjela je u nedjelju. Stručne službe savjetovale su joj da nakon toga dva dana provede u svom domu u karanteni, što je i napravila. Jučer je prošlo 14 dana, koliko se smatra da može potrajati inkubacija opasnog virusa.

Posjetili smo je prvog dana nakon isteka karantene.

Anamaria je odmah istaknula da obožava putovati. Bila je u Indiji, Africi i Aziji i nikada nije razmišljala o bolestima, čak se ni prije puta u Bocvanu i Zimbabve nije cijepila.

- Mladost - ludost. Definitivno mi nikakvi virusi nisu bili na pameti kad sam odlazila u Kinu - govori.

U Wuhanu je živjela u stanu s cimerom i mačkom. Ideja da studira u Kini došla joj je nekako spontano, dok je završavala prvi stupanj turističkog menadžmenta na zagrebačkom VERN’-u.

Rođena je u Njemačkoj jer su joj roditelji gastarbajteri, a s 14 godina došla je u Hrvatsku gdje je željela završiti školovanje. Kad je u Zagrebu, živi s bakom i braćom.

 - Htjela sam isprobati otići studirati negdje vani. Nisam od onih koji vole biti na jednome mjestu. Obišla sam velik dio Europe, a Kina mi se činila drugačija i zanimljiva. Htjela sam probati nešto totalno ludo - priča nam.

Studira ekonomiju i uči kineski

Raspitala se kod poznanika koji su imali iskustvo iz Kine, čula je da nude dobre stipendije pa se prijavila i - prošla.

- Tamo studiram ekonomiju, odnosno internacionalnu suradnju. Studij je na engleskom, a uz to učim i kineski. To je posebno iskustvo. Suočila sam se sa situacijama koje nikad nisam niti sanjala, tu je jezična barijera, velike kulturološke razlike. Ako uspijete to proći, to je super škola za dalje. Naučila sam jako cijeniti dom, obitelj, toplu vodu, zrak, nebo... Jer tamo je toliki smog da se ponekad ne vidi ni nebo. Tople vode u kuhinji nemamo, a ni veš se ne pere u toploj vodi - nabraja Anamaria.

 Objašnjava nam da ju je u Kini posebno zadivila sigurnost.

- Kamere su postavljene na svaka dva metra. Snimaju ceste, ljude. Meni to daje osjećaj sigurnosti jer što god da se događa, sve je pod nadzorom. Volim se družiti i izlaziti, volim mogućnost da sama noću mogu mirno šetati ulicama. Ako ne radite ništa krivo ili ilegalno, u Kini vam se ništa loše neće dogoditi - objašnjava.

Njezin cimer i maca još su u Wuhanu, on ljubimicu uvijek navodi kao razlog zašto je ostao, iako je mogao i za nju organizirati prijevoz.

- Čuva još tri mačke svojih prijatelja. Kaže da mu je dobro - govori Anamaria.

Šišmiši i psi

Čula je priče da se mnogi Kinezi rješavaju ljubimaca, ali ona osobno ne zna za takav slučaj.

Na spomen šišmiša i pasa na kineskom jelovniku, koje neki smatraju krivcima za zlokobni virus, Anamaria se zgraža. Na tržnicama nikada nije vidjela šišmiše, kaže, no psi su, nažalost, druga tema.

Ona nije bila jedina Hrvatica u Wuhanu, ali se s njima nije družila. Svatko ima svoj život, svoj fakultet, krug prijatelja, objašnjava nam.

- Puno mojih kolega iz cijelog svijeta ostalo je u Wuhanu iako fakulteti ne rade. Oni žele tamo ostati, neki, dapače, uživaju. Rekli su mi da im je ovo najbolja zima ikad. Mir na cestama, mogu se šetati. Tko voli biti sam, njemu je O.K., naravno pod pretpostavkom da su zdravi. Jako je čudna situacija - govori.

Cijela pokrajina Hubei postala je golema karantena, prometnice su zatvorene, a praznici u povodu kineske Nove godine produljeni su do 13. veljače.

Svi dućani u Wuhanu su zatvoreni, osim pojedinih supermarketa. Ljudi nose maske, rukavice, svi imaju dezinfekcijsko sredstvo za ruke koje često koriste. Nema nestašice proizvoda, građani imaju sve što im je potrebno. Trenutačni mir u Wuhanu, koji ima 11 milijuna stanovnika, potpuna je suprotnost prijašnjem užurbanom velegradu.

- Prije virusa to je bila ludnica. Između 11.40 i 14 sati zaposleni imaju pauzu. Tada ne želite biti na cesti. Sve vrvi ljudima. To je doslovno borba na ulici, svi se guraju da prođu. Kad su me braća lani posjetila, izašli smo u to vrijeme da to dožive. Rekli su da im je jednom dosta. U toj pauzi oni ručaju ili spavaju.

Većina ima krevete na poslu. Legnu i spavaju. Mnogi rade prekovremeno, cijele dane su zapravo na poslu. Tako sam i ja jedno vrijeme živjela dok sam podučavala studente engleski. Imala sam svoj mali krevet, malo bih odspavala, odrijemala i nastavila dalje. Naviknete se, nije tako strašno - objašnjava nam.

Zabrinuti roditelji

Njezini roditelji kao da su predosjetili da se ne radi o običnom virusu. Još oko Nove godine odvraćali su je od povratka u Kinu jer je bila gotova s ispitima i predavanjima. U Wuhan se morala vratiti samo zbog obrane diplomskog rada.

- Ja sam ipak htjela natrag, isforsirala sam taj odlazak i eto, došla sam u ovu situaciju... Planirala sam još obići Aziju, koliko mogu. Htjela sam proputovati još okolnih država u kojima nisam bila - priča nam kao da se pravda.

Kad se početkom ove godine vratila u Wuhan, sve je bilo normalno. Sredinom mjeseca prijateljica iz Velike Britanije i ona otišle su na ranije dogovoreni put u Mianmar i Kambodžu.

- Kad smo došle u Kambodžu, počele smo dobivati pozive, informacije s našeg fakulteta, prijatelji su nam se stalno javljali, potpuna panika... Nastalo je totalno ludilo. Govorili su da se virus prenosi s osobe na osobu, ljudi umiru. Totalni kaos i raspad sistema - prisjeća se Anamaria. Svuda oko njih počela se osjećati blaga panika.

- Ljudi to nisu pokazivali na van, ali se to vidjelo po maskama. Svi ugostitelji, recepcionari su ih nosili, bili su na distanci. Prijateljica i ja razmišljale smo o tome da se vratimo u Wuhan, nismo zapravo bile svjesne ozbiljnosti situacije, no onda su zatvorili granice - kaže.

Kad su pokušale otići iz Kambodže, sve se zakompliciralo.

- Kupile smo avionske karte, ali su nam na aerodromu rekli da ne možemo letjeti. Imale smo let preko Malezije do Zagreba i rekli su nam da ona ne prima nikoga tko je došao iz Wuhana - kaže Anamaria, koju je tada cijela situacija počela jako brinuti.

- Uza sve to, prijateljici su ukrali mobitel i imale smo samo jedan. Ona koma, ja koma, financijski smo već bile na kraju. Već smo kontaktirale neke lokalne ljude, hostele, smišljale što bismo mogle raditi, volontirati. Morale smo imati plan B ako bi tamo morale ostati dulje iako smo u tom trenutku samo htjele što prije doći doma - otkriva nam.

Tada su stupile u kontakt s našim veleposlanstvom u Maleziji, koje pokriva i Kambodžu. Čule su se s njima od jutra do navečer: - Svi su radili prekovremeno. I roditelji i ambasada napravili su izvrstan posao.

Anamaria ipak niti u jednom trenutku nije mislila da je oboljela od koronavirusa.

- Inače svaki zime imam problema s bronhijama ili kašljem. Ovo mi je prva zima da sam cijelo vrijeme potpuno zdrava. Još sam u Kambodži svaki dan išla na pretrage, doktor mi se smijao zašto dolazim svaki dan, ali eto - za svaki slučaj. Ali bila sam uspaničena zbog svega, tko ne bi bio - iskrena je.

S juga do glavnoga grada Kambodže ona i prijateljica išle su autobusom, put je trajao oko šest sati.

Prvo su letjele do Malezije pa u Dubai, gdje je svaka krenula svojim putem. Nisu prolazile nikakve posebne mjere opreza.

Termalne kamere

- U Phnom Penhu smo najnormalnije išle na let. Rekli su nam da imaju termalne kamere i neka se ne prestrašimo ako nam netko dođe jer će to značiti da imamo temperaturu i moramo na pretrage. U Maleziji su nam mjerili ručno temperaturu na čelu. Sve je bilo u redu - priča nam.

Tijekom cijelog leta prema Zagrebu osoblje ju ju je ispitivalo kako se osjeća, je li dobro. - Nitko od njih nije bio ni svjestan da je meni od straha od koronavirusa bio puno veći strah od letenja.

Panično se bojim, doslovno sam slomila nokat stišćući prste od straha sada kad sam letjela kući. Grčevito se držim za sjedalo, ne mogu si pomoći... - govori nam uz osmijeh. S wuhanskog sveučilišta Anamariji su poručili da se ne vraća do kraja veljače.

Iako je vrijeme inkubacije prošlo, Anamaria je i dalje oprezna, mjeri tjelesnu temperaturu svaka dva sata. Njezini se ukućani, baka i braća, ne boje, kaže i dodaje da će masku nositi još sigurno tjedan dana, a prijateljima koji bi joj došli u posjet poručila je da još malo pričekaju.