Mrtvozornici nemaju dežurstva zato pazite kad umirete: odete li na onaj svijet iza ručka, iz kuće vas iznose tek sutradan!

U zemlji različitih bizarnosti iz kojih se ogleda (ne)briga državnih službi za svoje građane, odnosno one koji ih plaćaju, najčešće se izdvajaju nevjerojatni događaji koji uzrokuju patnju zbog odnosa prema živima. No, ono što se događa s hrvatskim pokojnicima ako su te nesreće da im zadnja ura kucne u rano poslijepodne može se nazvati nehumanošću, neciviliziranošću i užasnim nemarom.

Dakle, ode li vam član obitelji na onaj svijet odmah iza ručka, na postelji će ostati dok sunce ponovno ne iziđe, sutradan! Iz jednostavnog razloga, mrtvozornici ne rade nakon 20 sati, nema dežurstva, nema pomoći. Čovjek se preseli na onaj svijet, vi ste poznali hitnu pomoć, no oni mogu samo konstatirati da mu spasa nema, ali neće ga odvesti u bolničku mrtvačnicu, jer mora ostati minimalno šest sati ondje gdje ga je smrt zatekla.

Nema hitnosti

Treba čekati mrtvozornika, najčešće patologa koji će konstatirati smrt i popuniti predviđene obrasce, ali njega nema i neće ga biti najmanje do osam sati ujutro. Iz priča naših građana svakome je jasno kakve nevolje tu nastaju za obitelj; osoba umre ljeti kad se temperature dižu do četrdesetak stupnjeva, stančić nema klimu, pod pločom je u zgradi, i kako zaustaviti prirodne procese koji se događaju mrtvom tijelu? Osoba umre u garsonijeri ili jednosobnom stanu; gdje će se odmoriti ukućani tu noć?!

Osoba umre u stanu punom djece; kamo s njima? Ako se malo raspitate, čut ćete da su obitelji morale razvoziti šokiranu djecu kod rodbine kako bi ih zaštitili od još većih stresova. Ostali nisu spavali. Zbog čega mrtvozornici ne dežuraju 24 sata u velikom gradu poput Splita? Je li to uopće potrebno? Jesu li se ljudi zapravo promijenili pa zbog svojeg komoditeta ne žele pokojnika u kući?

Vrlo izravan odgovor dobili smo od prof. dr. Valdi Pešutić-Pisac, pročelnice Katedre za patologiju splitskog Medicinskog fakulteta i koordinatorice Mrtvozorničke službe u Splitsko-dalmatinskoj županiji s tridesetogodišnjim iskustvom:

- Nema potrebe za uvođenjem 24-satnog mrtvozorničkog dežurstva jer prirodna smrt nema red hitnosti. Zakonom je propisano da se mrtvozorenje radi šest sati od vjerojatnog uzroka smrti, a u bolničkim uvjetima dva sata, budući da se unutar šest sati pojavljuju sigurni znaci smrti koje mrtvozornik kad u kuću dolazi bez opreme može prepoznati, dok je uz bolničku dijagnostiku stvar drukčija – pojašnjava prof. dr. Pešutić-Pisac, komentirajući i pritužbe građana o nehumanosti situacije u kojoj pokojnik cijelu noć ostaje u stanu:

- Znamo za takve priče, možda će zvučati grubo ali ljudi su danas postali samoživi, ne mogu trpjeti da osoba koja je bila dio njihove obitelji nakon što umre bude i minutu u stanu, žele je se što prije riješiti. Smrt, koju smo nekoć shvaćali kao prirodni proces i dio života, postala je nepoželjna.

Nije u šoldima sve

Bude tu svakakvih situacija, čak nam i lažu o vremenu smrti, premda patolozi znaju prepoznati kad je smrt nastupila. Govore nam i da imaju punu kuću djece, a kada dođemo te djece nema. Iziđemo ljudima u susret kad je riječ o ljetnim vrućinama, ali ni to nije sasvim nemoguća situacija jer danas svi imaju klima-uređaje. I na koncu, moramo poštovati propis o šest sati prije utvrđivanja smrti – ukazuje pročelnica Pešutić-Pisac.

Pitali smo je bi li sedmero splitskih patologa pristalo na noćno dežurstvo kad bi se bolje plaćalo. Županija sada po izlasku na teren plaća 170 kuna, a naknada bi se trebala povisiti na 230 kuna. U Splitu se u prosjeku dogodi sedam smrti dnevno, od toga tri u kućama.

- Ne vjerujem. Znate, i to je uvjerenje današnjeg vremena, da se sve može platiti. Ti isti mrtvozornici, pored posla na terenu, nastavljaju raditi i na Odjelu patologije splitskog KBC-a – zaključuje prof. dr. Valdi Pešutić-Pisac, a pitamo je i za problem manjka mrtvozornika u malim mjestima, posebno na srednjodalmatinskim otocima.

- Liječnik obiteljske medicine ne može u isto vrijeme biti i mrtvozornik svojim pacijentima, a kako znamo da je liječnika sve manje i u gradovima, a kamoli u malim mjestima, taj problem postaje sve izraženiji i može se riješiti samo tako da umrle mrtvozori drugi liječnik, najzgodnije iz susjednog mjesta, odnosno onaj kojem umrli nije bio pacijent – kaže naša sugovornica.

O ovom problemu razgovarali smo i s vlasnicima splitskih pogrebnih poduzeća koji se slažu da je obiteljima vrlo teško, ali protiv propisa se ne može.

- Mi se zalažemo za to da se vrijeme mrtvozorenja produlji barem do 22 sata, upravo zbog situacija kojima svjedočimo kad dođemo u kuće; ljetnim vrućinama, teškim bolestima pokojnika, malom djecom, ljudima tankih živaca, nisu to ugodne ni lake situacije za obitelji.

Legendarni Ivanović

Stariji će se možda sjećati pokojnog splitskog patologa Jakše Ivanovića, koji je bio spreman ići na mrtvozorenje u svako doba dana i noći. Igrao bi s društvom na karte i samo pitao: Prije koliko je umro? I kad bi došlo vrijeme, digao bi se i obavio svoj posao. Ali to je bilo na njegovu inicijativu, drukčije je shvaćao taj poziv – ispričao nam je poznati splitski pogrebnik.

Predsjednik udruge pogrebničke djelatnosti Velimir Plantak kaže nam da u pojedinim hrvatskim gradovima mrtvozornici rade još i kraće nego u Splitu, a dobro poznaje probleme obitelji kad ih zadesi smrt u kući.

- O ovom pitanju trebalo bi povesti raspravu i uvažiti argumente jedne i druge strane. Tempo i način života se promijenio, različit je i odnos prema smrti, doista bi trebalo misliti i na obiteljsko stanje i u tom slučaju prilagoditi rad mrtvozornika, no to ovisi o Ministarstvu zdravstva. Vjerujem da bi velika većina kolega pogrebnika bi bila spremna uvesti i noćno dežurstvo kad bi se tako mrtvozorilo – navodi Plantak.