Mučna priča bračnog para iz Zagore: "Nećak je molio mog muža da mu bude jamac, pristao je. Uskoro je počela naša kalvarija..."

Održati zadanu riječ nekad je predstavljao imperativ svih imperativa za čovjeka od integriteta. Danas, kada su mnoge vrijednosti izgubile na svojoj težini, na dugi popis gubitnika treba dodati i ljudski integritet koji se, između ostalog, testirao na održanju zadane riječi. No, u ovom tekstu neće biti riječi o prekršiteljima već o žrtvama pogažene riječi - jamcima.

Nakon što je u prosincu netom završene godine preko društvenih mreža umirovljena novinarka Anđelka Mustapić pokrenula akciju “Dobri ljudi za dobrog čovjeka”, kojom je za jedan dan prikupljeno 12 000 eura za glumca Kristijana Ugrinu, hrvatska javnost još jednom je imala priliku podsjetiti se na muke što ih proživljavaju ljudi koji su u jednom trenutku pristali postati jamci svojim bližnjima, jer samo onima koje su smatrali bliskima su pristajali povjeriti toliku količinu povjerenja.

Podsjećamo, zagrebački glumac Kristijan Ugrina pristao je 2011. godine biti jamac svojoj prijateljici i kolegici glumici koja je u jednom trenutku prestala plaćati rate kredita što je Ugrinu odvelo u dužničko ropstvo. Banka je redovito, mjesečno, s njegovog bankovnog računa skidala rate, pa je Ugrina postao, pored glumačke, morao postati vješt i u drugim strukama, poput građevine ili raznošenja hrane po gradu.

Da problem ne muči samo jednog čovjeka, imali smo se prilike uvjeriti kad nas je, potaknuta upravo slučajem akcije pomoći Kristijanu Ugrini, kontaktirala 55-godišnja stanovnica Dalmatinske zagore. Za razliku od zagrebačkog glumca, naša sugovornica nije bila te sreće da za svoju prijateljicu ima Anđelku Mustapić koja bi pokrenula akciju pomoći otplate tuđeg kredita. Borba s izlaskom iz dužničkog ropstva u koju je njena obitelj bačena zbog jamstva bila je duga i mukotrpna, a posljedice osjećaju i danas. Ovo je njena priča:

- Jednog dana, bila je to 2007. godina mog muža i mene su posjetili moja sestra i njen sin, naš nećak. Nakon tjedan dana nagovaranja, bili su uporni, moj muž je pristao postati jamac prilikom podizanja kredita u banci svom nećaku. Ja sam I tada bila skeptična prema tome i rekla mu da se ne upušta u to, ali on im je odlučio vjerovati na riječ jer, eto, rodbina smo. Tijekom prve dvije godine nećak je uredno plaćao svoj kredit. Ali, ubrzo ga je policija uhitila te je zbog organiziranog kriminala osuđen na zatvor u kojem je proveo 4 godine. Više nikad naš nećak nije kune svog kredita otplatio. Od tada traje naša kalvarija.

Ja i moj muž smo skromni ljudi, s primanjima koja nisu bajna. Ja prodajem na štandu, zimi po minusu i ljeti na 40 stupnjeva. Suprug je radio težak fizički posao, utovar i istovar robe. Odjednom nam je na leđa natovareno plaćanje novca, a radilo se o iznosu od 15 000 eura, kojeg nismo bili u mogućnosti plaćati. Jednog dana smo se onesvijestili kad smo vidjeli da nam je ovršen sav novac koji smo imali na računu. Nije pomoglo što smo molili njegovu majku, moju sestru, koja nam, unatoč imovini koju posjeduje, nije htjela pomoći. “To nije moja stvar” mi je rekla kada sam je molila da mi pomogne.

Ne trebam ni spominjati da smo moj muž i ja, zbog svega što nas je snašlo, imali zdravstvene probleme. Tolika količina brige i nesreće jednostavno ostavi posljedice na ljudski organizam. Ja sam od stresa došla na 50 kilograma, a muž je dobio moždani udar. Nakon toga više nije mogao raditi s istom efikasnošću kao prije moždanog udara pa je dobio otkaz na poslu.

Mirovina mu je iznosila 2700 kuna. Preživljavali smo zahvaljujući pomoći koju smo dobivali od naše kćeri i njenog muža. Srećom, moj muž je djelomično povratio svoje zdravlje pa je zamrznuo mirovinu i ponovo se zaposlio. 2020. godine smo se napokon riješili kredita koji nam je ostavio naš nećak, iako ne volim upotrebljavati tu riječ, jer od rodbine ovo ne bih očekivala. Jednokratnom uplatom od 59 000 kuna smo banci platili ostatak kredita koji je bio neplaćen.

Naš nećak se u međuvremenu odselio u Njemačku gdje živi i radi. Povremeno dolazi i ne nervira se previše oko situacije u koju nas je doveo. Nigdje više one umiljatosti kojom je mog muža molio da mu postane jamac kad mu je bio potreban za podizanje kredita. Neko vrijeme je na naše upite slao poruke da će nam platiti dio duga tog i tog datuma, na taj Božić ili ovu Novu godinu. Naravno, nikad nismo ni kune dobili od njega. Jednom me posjetio na radnom mjestu i otvoreno rekao da ne očekujem od njega ni kune.

Ta nepravda, kada tuđi novac moraš otplatiti, a ionako nemaš dovoljno, ionako gledaš kako sastaviti svoj život od prvog do prvog u mjesecu, ostavlja traga i kad misliš da si se napokon toga riješio. Moj muž je prije dva mjeseca bio na operaciji abdomenske aneorizme aorte. Jednostavno, sva muka koja nas je zadesila je eskalirala i pogodila zdravlje mog jadnog muža.

Odvjetnik nam je rekao da nema smisla tužiti nećaka jer suđenja traju po deset godina, vjerojatnost je velika da bi sudski postupak otišao u zastaru pa bi još morali platiti i sudske troškove. Nadam se da će jednog dana čovjek koji nam je priredio sve ovo platiti barem dio onoga što smo mi morali.

Tim riječima je 55-godišnjakinja iz završila svoje potresno svjedočenje. Kristijanu Ugrini i našoj sugovornici, kao i tolikim drugima, ljudi koji su zloupotrijebili njihovo povjerenje oduzeli su novac koji su mogli iskoristiti za nešto korisno poput humanitarne akcije. Svoj teško zarađeni novac mogli su potrošiti na nešto po čemu im život bio ispunjen lijepim uspomenama, poput putovanja u inozemstvo. Umjesto toga, život im je ispunjen gorkim uspomenama na putovanje od jedne do druge adrese, kucanja na ta i ta vrata na kojima su uzaludno tražili pomoć.

Iako primjer glumca Ugrine koji je zahvaljujući svojoj prijateljici Anđelki Mustapić predstavlja lijepi epilog jedne mučne životne epizode, primjer naše sugovornice podsjeća da mnogi nisu te sreće.