Od smrti Ivice Račana, hrvatskog premijera i predsjednika SDP-a, prošlo je 15 godina.
Poznatog splitskog SDP-ovca Marina Jurjevića i predsjednika Senata ove oporbene stranke zamolili smo da za Slobodnu Dalmaciju kaže ponešto o vođi hrvatske ljevice koji je rekao “ne” Slobodanu Miloševiću, raspisao prve višestranačke izbore, demokratizirao stranku, a poslije i Hrvatsku, te izgradio autocestu Zagreb – Split. Jurjević je priču započeo od – kraja.
– Točno prije 15 godina zazvonio mi je mobitel dok sam s prtljagom izlazio iz lifta ispred stana u Splitu, na povratku iz Zagreba. Gledam ekran: “Račan”! Zove iz bolnice, iz svojeg bolesničkog kreveta. Iscrpljen, ali svjestan svega, i puno smireniji od mene. Začujem njegov tihi, ali smiren glas: “Marine, uvijek smo bili iskreni jedan prema drugom. Došao je moj konačni kraj… Zovem te da se oprostimo, amigo…”
Stajao sam na hodniku zaprepašten iako sam sve već odavno dobro znao, još od onog trenutka kad nam je Ivica, s čašicom konjaka u ruci, priopćio strašnu vijest o svojoj bolesti, inzistirajući na tome da zajedno popijemo piće i da sve prihvatimo bez nepotrebne drame… Ipak mi je u tom trenutku sve poispadalo iz drhtavih ruku, a s druge strane miran Ivičin glas drugi me je put tješio iako je on bio taj koji je “odlazio”. Može li, naizgled, postojati apsurdnija situacija?! Bio je to jedan od najtežih, ali i najljudskijih razgovora u mojem životu koji je razotkrivao svu bit Račana čovjeka.
Miran čovjek
Otkad ste ga poznavali?
– S Ivicom Račanom sam se zbližio u veljači 1983. godine, prije mojeg dužeg odlaska u Meksiko. Slučaj je htio da se intenzivno družimo čitav taj mjesec. Zainteresirao me je taj zanimljiv čovjek, prepun svježih ideja i neformalnog načina komunikacije.
Tih i veseo. Poslije nekoliko godina to se naše “druženje” intenzivno nastavilo. Ja sam nakon svojih latinoameričkih iskustava bio prepun radikalnog aktivističkog političkog ljevičarskog duha, a Račan više reformatorskih ideja u maniri “mirnog čovjeka” koji sporo govori, ali “duboko misli” i “duboko ore”.
Nikada do tada nisam ni sanjao da ću se angažirati u tadašnjem Savezu komunista Hrvatske jer sam hodao puno ljevije od njegove službene politike, ali taj me je “miran čovjek” povukao za sobom.
Nikada poslije nisam požalio zbog toga, iako smo bili dva vrlo različita politička temperamenta. Međusobno uvažavanje tih razlika ostalo je do kraja.
Svjedočili ste i promjenama koje je Račan pokrenuo u tadašnjoj Partiji…
– Račan dolazi na čelo SKH 1989. godine, ja postajem jedan od mlađih članova CK SKH. Promjene su ekspresne i dramatične. Tog 13. prosinca 1989. CK SKH raspisuje prve višestranačke izbore u Hrvatskoj. Nakon skoro pola stoljeća jednostranačja prihvaćaju se politički pluralizam i višestranačka demokracija. Na IX. kongresu SKH ukida se smrtna kazna, oslobađaju se svi politički zatvorenici, prekidaju se svi politički procesi…
Bio je to radikalan raskid s dotadašnjom političkom praksom koji je izveo SKH, vođen “mirnim čovjekom” Ivicom Račanom. Kad u siječnju 1990. izaslanstvo SKH napušta izvanredni Kongres SKJ, Račanovo sudbonosno “ne” Slobodanu Miloševiću samo je logična konzekvencija dubokih demokratskih političkih reformi koje su se događale u Hrvatskoj.
Opasne namjere
Račanu se i danas prigovara ocjena HDZ-a kao stranke opasnih namjera.
– Ivica Račan tom je izjavom anticipirao mnogo toga što će se dogoditi poslije, poput devastirajuće privatizacije koja rađa hrvatski privilegirani tajkunski “stališ”, uvođenje novog jednoumlja i “prikrivenog jednostranačja”, nepriznavanje demokratske volje građana, poput situacije s izborima u Zagrebu, kada dominiraju teorije o “raznobojnim vragovima”, “unutarnjim neprijateljima”…
S druge strane, uoči rata, a nakon pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima, krenuli su strašni pritisci i prijetnje iz tadašnje JNA prema svim razinama rukovodstva SDP-a da se prihvati kvislinška uloga političke snage koja bi preuzela vlast nakon “vojnog puča”.
Kako je SDP reagirao na to?
– Danas zaista s ponosom mogu kazati da nitko iz rukovodstva Račanova SDP-a, na bilo kojoj razini, nije prihvatio takvu izdajničku ulogu.
U Splitu i u Zagrebu odgovor tim ljudima bio je isti: mi ćemo braniti HDZ-ovu vlast jer je ona osvojena na izborima, a smijenit ćemo HDZ jednog dana našom pobjedom na izborima.
Znate što su nam na to rekli? Da će se prvo s nama obračunati jer smo “gori od ustaša”. Mato Arlović u to je vrijeme bio u Splitu. Razgovarao sam telefonski s Račanom. Rekao mi je doslovno: “Bit će krvi, hapsit će vas vojska… Odmah napustite stanove, a Matu vadite iz hotela.” Tako smo i postupili.
Neko vrijeme bili smo u pravoj “ilegali”. Za ljude iz JNA bili smo “ustaše”, a za hrvatske desničare “jugokomunjare”. Trebalo je to preživjeti i samo su najbolji ostali uz nas. Nastao je pravi stampedo iz SDP-a. U Splitu je bilo 20 tisuća članova. Preko noći ostalo nas je svega dvadesetak. Svi smo mogli stati u moju kancelariju i još je bilo praznih mjesta.
Sporazum s Budišom
Koncem devedesetih situacija se mijenja…
– Naš splitski SDP i HSLS dolaze na vlast u gradu 1997. i mi potičemo formiranje koalicije SDP-HSLS na državnoj razini. Dogovorili smo se da tadašnji gradonačelnik Splita Ivica Škarić razgovara s Draženom Budišom, a ja s Ivicom Račanom o toj ideji.
Obojica je prihvaćaju i u Splitu potpisuju povijesni sporazum o zajedničkom nastupanju na izborima 2000. Koalicija pobjeđuje, a Antun Vujić izgovara svoju slavnu rečenicu: “Rock’n’roll je pobijedio folk.”
Hrvatska je napokon ušla u puni parlamentarni pluralizam i demokraciju, a vrata Europe napokon su se otvorila i za nas. Bez obzira na sve što se poslije dogodilo, ta je Vlada bila naša najuspješnija Vlada do sada i ništa više nikada nije bilo isto u Hrvatskoj.