StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetZoran Tadić tvdi da je nevin

Optuženik za pokolj 43 ljudi ekskluzivno za 'Slobodnu': Da, bio sam u Škabrnji, ali ne da bih ubijao; Krvnike je vodila JNA, a znam i tko je od domaćih Srba ubijao

25. ožujka 2019. - 12:48
Zoran Tadić: Bio sam u Škabrnji da bih pomagao, spašavao sam i hrvatske civile

"Bio sam u Škabrnji, ali ne da bih nekoga ubijao. Bio sam tamo da ljudima pomognem. Nisam bio krvnik. To je lako dokazati i to ću dokazati. A onda ću od svih onih koju su mi život uništili lažima tražiti zadovoljštinu sudskim putem za naknadu štete. Ne može se nitko tako igrati s ljudima", poručuje Zoran Tadić (59), bivši načelnik sigurnosti Štaba teritorijalne obrane Benkovac, kojeg je zadarska policija optužila da je poticao i sudjelovao u izvršenju masakra nad 30 civila i 13 branitelja 18. studenoga 1991. godine u Škabrnji.

'Ja nisam krvnik iz Škabrnje, mirno spavam': optuženi Zoran Tadić skriva se u Srbiji i poručuje da je čist pred Bogom i ljudima, ali ga i danas proganja jedan događaj

Tadić nas je nazvao telefonom nakon što smo šest dana prije Savi Štrpcu, direktoru dokumentacijsko-informacijskog centra Veritas u Beogradu, ostavili naš kontakt. Od kolovoza 1992. Tadić s obitelji mirno živio u Sydneyju, gdje je cijelo vrijeme radio u građevinarstvu postavljajući gips-ploče. Dva dana nakon podnošenja kaznene prijave u Zadru, uznemiren optužbama i interesom novinara lista "Australian", Tadić je doživio infarkt.

Čim se malo oporavio, sjeo je u avion i došao u Srbiju, u strahu da bi ga australske vlasti, baš poput njegova sunarodnjaka Kapetana Dragana, mogle uhititi i izručiti Hrvatskoj. Premda za takvo što još uvijek nema pravne osnove jer Županijsko državno odvjetništvo u Splitu kaznenu prijavu zadarske policije, zaprimljenu 18. siječnja, nije praktički uzelo u rad.

Tadić nas je nazvao iz Srbije, gdje se nalazi od kraja siječnja ove godine i nema je namjeru u dogledno vrijeme napustiti. Naprotiv, očekuje da mu država Srbija pomogne da spere ljagu sa svog imena, koji je ukaljala, kako kaže, hrvatska policija iznoseći potpuno lažne i neosnovane optužbe na njegov račun u vezi s njegovom odgovornosti za zločin u Škabrnji. Za kojeg nitko, do danas, od zapovjednih struktura tadašnje JNA i srpskih paravojnih formacija, nije odgovarao, niti su poznati pravi počinitelji.

– To što pokazujete interes za moju stranu priče, to što želite da se čuje što ja imam reći o tim monstruoznim optužbama, govori mi da je Hrvatska, po pitanju medija, spremna prihvati objektivnost, a ne samo provoditi hajku i medijsku kampanju namjernog blaćenja i uspaljivanja nacionalnih strasti. Znam da su ratne rane ljudima koji su izgubili svoje bližnje još uvijek svježe, ali ovakva uzavrela atmosfera, potpaljena od strane medija, nikome ne odgovara. Znam da su u ratu i poslije rata većina Hrvata i Srba bili normalni ljudi koji nisu htjeli rat i zločine koje su počinili pojedinci i koje treba za to kazniti. Ja sam za to da se svi odgovorni za zločine protiv civila, s bilo koje strane, privedu pravdi i kazne jer pravda treba biti zadovoljena. Ali ovo što je meni napravljeno je velika nepravda – kaže Tadić na početku razgovora.

Njegov ratni put počeo je u lipnju 1991., kada se s još desetoricom prijatelja iz Loznice u Srbiji dobrovoljno prijavio za obuku u kampu Dragana Vasiljkovića u Golubiću kod Knina. Kako je imao 32 godine i dotad se aktivno bavio rukometom i boksom, bio je u grupi s drugim sportašima, liječnicima i intelektualcima. U Golubiću je boravio sve dok se Kapetan Dragan nije razišao s Milanom Babićem, kada je s njim otišla i većina "knindži" i Lozničana, pa i on s njima. Ubrzo je dobio poziv iz Benkovca da se priključi Štabu TO-a Benkovac kao instruktor obuke. Međutim, nekoliko dana nakon dolaska u rujnu 1991. postavljen je, tvrdi, za "načelnika bezbednosti Štaba TO-a Benkovac". Odmah se nametnuo disciplinom i strogim poštovanjem propisa, naglašava, a u Benkovcu je ostao do 22. svibnja 1992. godine, kada se i JNA povlači iz Hrvatske.

Tvrdite, dakle, da je zadarska policija podignula kaznenu prijavu protiv vas na temelju lažnih dokaza?

– Da, i to je vrlo lako dokazati. Čitao sam vaš razgovor s Ivanom Gambiražom iz Odjela za ratne zločine zadarske policije, u kojem je napravio toliko gafova da se to vidi iz aviona. A najviše je fulao kad je izbacio moje ime kao najodgovornije osobe za zločine u Škabrnji. Iznio je stvari koje nemaju veze s vezom.

Kao na primjer?

– Pa tamo gdje se navodi lanac odgovornih za Škabrnju po zapovjednoj liniji. Na prvom mjestu ističe Vladimira Vukovića, zapovjednika 9. kninskog korpusa. U vrijeme Škabrnje taj je čovjek bio pokojni. Neke elementarne stvari ne zna, a još tako olako barata mojim imenom. Ni komandanti vodova nisu bili oni koje on navodi, ne znam odakle mu ti podaci. Morao se tome malo ozbiljnije posvetiti.

Vas se navodi kao zapovjednika Dobrovoljačkog voda iz Benkovca koji je, s jedinicama JNA, sudjelovao u škabrnjskom masakru.

– Zapovjednik toga voda nisam bio ja, nego Milenko Radak. Taj čovjek je bio godinu i pol dana u hrvatskom zatvoru i tada me i prijavio da sam sudjelovao u zločinu.

Radak je u Hrvatskoj bio uhićen 2003., suđeno mu je, ali je oslobođen 2004. godine. Bio je u Škabrnji, no nije dokazano da je sudjelovao u ubojstvima. Zašto smatrate da vas je on odao istražiteljima?

– Apsolutno nemam nikakve sumnje da me izdao Radak. On je bio zapovjednik Dobrovoljačkog voda, ja sam ga postavio za komandira, ali se nije pokazao kao autoritet. Nije vojsku mogao kontrolirati, a u njegovim je redovima bilo mnogo mangupa. Nije znao uvesti disciplinu, smijenio sam ga mjesec dana nakon Škabrnje i to mi je zamjerio.

Zašto ste ga smijenili nakon Škabrnje? Zbog odgovornosti za zločine koje je njegova jedinica tamo počinila?

– Ne znam tko je sudjelovao u zločinima, ali mislim da on osobno nije u tome sudjelovao. Nije on taj tip za zločin, a takvi se lako mogu prepoznati. Radak se volio eksponirati, no imao je zečje srce. Iako je prošao kamp Kapetana Dragana, bio je plašljiv.

Zašto ste toliko sigurni da vas je Radak otkucao?

– Rekao mi je to Savo Štrbac, tjedan dana prije konferencije zadarske policije. Policija nije spominjala moje ime, nego inicijale, a Radak se Štrpcu javio tjedan dana prije rekavši mu da mi se sprema optužnica i hapšenje. Štrbac tada nije imao nikakve podatke o meni, niti mi je to mogao javiti. Ali kad sam iz Australije došao u Beograd, otišao sam u Veritas i Štrbac mi je rekao da ga je o svemu što mi se događa unaprijed obavijestio Radak. Kako je on mogao znati što se meni sprema ako nije surađivao s policijom?!

Što ste 18. studenoga radili u Škabrnji?

– Došao sam izvući tijela poručnika JNA Miroslava Stefanovića i vojnika Dejana Lazića, koji su ubijeni prilikom pokušaja pregovora u zaseoku Ambaru u Škabrnji. Trebalo se pregovarati oko prestanka minobacačke vatre iz Škabrnje na aerodrom u Zemuniku, no kad su došli na pregovore, po njima su s hrvatske strane otvorili vatru. Uz Stefanovića i Lazića tada je ranjeno još 17 pripadnika JNA. Tijelo poručnika i vojnika ubacio sam u transporter i krenuo ka centru sela. Tada sam uz cestu s lijeve i desne strane ugledao mrtva tijela desetak civila. Odmah sam o tome izvijestio komandu, nastala je panika, nitko nije znao da su ubijeni civili, a oni su sve to prijavili komandi u Kninu.

U razgovoru za frankfurtske "Vesti" rekli ste da ste u Škabrnji spašavali hrvatske civile iz podruma i s ceste prema Zemuniku?

– Točno, na moje inzistiranje ti su ljudi evakuirani iz borbene zone. Jednu grupu od 30 civila uspio sam izvući iz podruma velike kuće pokraj crkve, baš u trenutku kad su tamo ulazili vojnici u namjeri da ubace bombu. Uspio sam ih zaustaviti i sve civile izvući. Pozvao sam kamion koji ih je otamo pokupio i odveo za Benkovac.

Isto sam postupio i prema civilima, ženama, djeci i starcima, koje sam zatekao na ulazu u Škabrnji, na cesti za Zemunik. Svi su mi bili zahvalni, nisu htjeli da se odvajam od njih jer su se uz mene osjećali sigurno. Sve to mogu posvjedočiti ti ljudi, ako su još živi, jer ih nakon toga više nisam vidio.

Ako niste vi, a Radak je nevin, tko je zapovijedao napadom na Škabrnju?

– Ne znam tko je bio direktni zapovjednik. Zapovjednik garnizona, potpukovnik Tripko Čečović, tog je dana bio odsutan, a mijenjao ga je Momčilo Bogunović. On je bio glavni.

Zar nije glavni bio Dobrovoljački odred?

– Mislim da se pravi velika fama oko Dobrovoljačkog odreda i sve se želi svaliti na njih, da bi se zaštitilo vojsku i druge.

Pa Dobrovoljačkom odredu svi pripisuju glavnu odgovornost za pokolj u Škabrnji? Ako ste vi bili njegov zapovjednik, kako tvrdi zadarska policija, onda ste vi zapovjedno odgovorni za njihova nedjela?

– Već sam rekao da ja nisam bio zapovjednik, nego Radak. A tko je počinio zločine, ne znam, vjerujte mi. Znam da je među tim dobrovoljcima bilo opasnih likova koji su svašta radili, a najviše ih je bilo iz redova domaćih Srba, s benkovačkog područja. Jedan od takvih je bio i Stevo Ivanišević. On nije bio član Dobrovoljačkog voda, ali je imao neku svoju grupu. Siguran sam da je on počinio neke zločine u Škabrnji, ali i ne samo tamo.

Kad je otišao u Srbiju, i tamo je nekoga ubio, mislim da danas izdržava zatvorsku kaznu u Pančevu. Ponovit ću: Gambiraža, ostavi se Dobrovoljačkog voda, nećeš tu ništa naći. Kad se od toga odmakneš, možda ćeš uspjeti sagledati pravu sliku i pronaći odgovorne za zločine u Škabrnji.

Tvrdite da vi niste zapovijedali Dobrovoljačkim vodom, ali i da imena drugih zapovjednika vodova koje navodi zadarska policija, Siniša Matić i Goran Opačić, nisu točna. Tko je, po vašim saznanjima, zapovijedao tim vodovima?

– Neki Ostojić, Rogić i Ristić, za kojeg nikad nisam čuo. Nisu svi u Škabrnji bili s namjerom da počine zločin. Većina tih ljudi je bila normalna, probleme su pravili pojedinci. Među njima su bili "lešinari" koje je zanimala pljačka, koji su htjeli tuđu imovinu. U tim dobrovoljačkim vodovima bili su uglavnom domaći Srbi, ali bilo ih je i iz BiH, Srbije i Vojvodine. Ja sam najviše imao problema s jednim vodom u kojem je bilo dosta Beograđana. Bile su to obične bitange pa sam ih razjurio, što su mi najviše zamjerili. Jedan je tada imao 19 godina, ni u čemu nije sudjelovao, a danas mi po Facebooku piše svašta, optužuje me da sam ih prodao.

Radaka ste, kažete, postavili i smijenili kao komandanta Dobrovoljačkog voda. Kako onda niste zapovjedno odgovorni za Dobrovoljački vod ako ste izravno odlučivali o postavljanju i smjeni njegova zapovjednika?

– Nisam ga ja izravno ni postavio ni smijenio. To je radio komandant Štaba TO Benkovac Zoran Lakić. Ja sam njemu kao šef za sigurnost sugerirao da Radaka postavi za komandanta, a kasnije, kad sam vidio da ne zna s vojskom, sugerirao sam mu da ga smijeni.

Osjećate li se zapovjedno odgovorni za pokolj u Škabrnji?

– Diže mi se kosa na glavi od te zapovjedne odgovornosti! Ja sam bio odgovoran samo za policiju, a ne za vojsku i druge jedinice koje su od kolovoza ili rujna 1991. godine bile pod izravnom kontrolom Jugoslavenske armije. I Teritorijalna obrana je bila pod njihovom kontrolom, a na području Benkovca šef TO-a bio je već spomenuti Lakić.

Kako je nastala fotografija na kojoj ste snimljeni sa Šešeljevim četnicima?

– Ta fotografija nema veze sa Škabrnjom. Snimljena je u Pristegu, jednom od mjesta koje sam kao šef sigurnosti morao obilaziti. Tamo se zatekao neki Kićo, koji je u to vrijeme radio kao fotograf za Tanjug. On je tražio da se slikam između dvojice dobrovoljaca. Poslije je tu fotografiju njegov sin objavio na svom FB profilu.

Jeste li bili u Škabrnji 19. studenoga?

– Nisam bio u Škabrnji, ali sam bio u zaselku Ivkovićima, gdje sam spriječio dvojicu lopova da ubiju dvije žene, dijete i starca. Zaskočio sam ih u pljački i, riskirajući svoj život, potjerao. Imali su maskirne uniforme, ali ih prije nisam vidio. Za starijeg čovjeka sam pozvao ambulantno vozilo koje ga je odvelo.

Kažete da imate dovoljno svjedoka za dokazivanje svoje nevinosti. Jesu li to benkovački Hrvati ili Srbi, odnosno je li vas nakon policijske optužnice netko od njih nazvao i rekao da je spreman svjedočiti u vašu korist?

– Nitko me od Hrvata nije zvao, ali me zvalo desetak Srba s benkovačkog područja koji danas žive u Srbiji i drugdje po svijetu. Oni sve znaju o mojoj ulozi u ratu, da sam u Benkovac došao u rujnu 1991. i da sam otišao 22. svibnja 1992. godine.

U hrvatskim se medijima pisalo da ste se nasilno uselili u kuću Mande Blažević?

– To su gluposti. Ja sam na njenu molbu, sa suprugom, dva mjeseca živio u njenoj kući, jer se tako sigurnije osjećala. Nakon dva mjeseca, kada je Manda odlučila kuću zamijeniti s obitelji Bukarica iz Biograda, ja sam se iselio, a nju prevezao do Musapstana na razmjenu. Moji su ljudi Mandu spasili iz minskog polja. Naime, dok sam kratko bio na dopustu u Loznici, nju su oteli i kod Kakme je ostavili u minskom polju. Moji su je ljudi izvukli i spasili. Njen muž Petar i sinovi slali su mi i nakon rata pozdrave za sve što sam za njih učinio.

Spasio sam mnoge Hrvate, ali nisam uspio sve spasiti. Najviše mi je žao Nikole Žilića iz Podgrađa. Bili smo u jako dobrim odnosima, on se htio odseliti, ali ja sam ga molio da to ne napravi jer je bio ugledan čovjek i drugi bi slijedili njegov primjer. Molio sam ga da ostane, čak su moji ljudi čuvali njegovu obitelj. Ali zlikovac Stevo Ivanišević ga je ubio. Jako mi je žao zbog toga.

Je li vam žao za Škabrnju?

– Žao mi je, naravno, i onda i sada za sve što se tada dogodilo. Žao mi je za svaki nevino izgubljeni život, jer život je za mene svetinja. Znate, vojnicima sam uvijek govorio da budu disciplinirani. Jesu li za Vuka Draškovića, Šešelja ili Miloševića, nose li zvijezdu ili kokardu, meni je manje bilo važno, ali sam uvijek tražio da budu disciplinirani. Ja kapu nikad nisam nosio, to možete vidjeti na svim slikama. Oko vrata sam imao lančić s križem, a u džepu sliku Bogorodice i Isusa Krista.

Kad ste doznali za optužbe iz Hrvatske, htjeli ste se odmah javiti hrvatskom konzulatu u Sydneyju, ali ste od toga odustali. Zašto ako tvrdite da ste nevini?

– Točno, htio sam, ali me u tome zaustavila moja obitelj. Želio sam otići u hrvatski konzulat i reći da ću doći u Zagreb ili Split, gdje treba, i dokazati svoju nevinost, ali onda su me moji podsjetili što se dogodilo s Kapetanom Draganom i drugima, poput Zorane Banić, koja je nevina osuđena, bez dokaza. Dvoumio sam se tog petka i subote što da napravim, a mediji su divljali o meni kao krvniku, pa sam u nedjelju završio u bolnici. Izišao sam na svoju odgovornost, bez završenih liječničkih pretraga, s proživljenim infarktom. Bio sam uvjeren da će me u takvoj stvorenoj atmosferi početi proganjati australske vlasti i da će me uhapsiti.

Imam 60 godina i ne želim još nekoliko godina života prosjediti u istražnom zatvoru. Ovako barem mogu dokazati da nisam kriv, mogu iznijeti činjenice, imena ljudi i svjedoka koji će potvrditi da sam nevino optužen bez ikakvih dokaza, da se moje ime oblatilo u cijelom svijetu, a još ni istraga nije počela.

Ako vas u sklopu istrage pozovu iz Državnog odvjetništva, jeste li spremni dati svoj iskaz? Imate li svog odvjetnika?

– Odvjetnika nisam angažirao jer čekam da vidim zašto me optužuju. Ali ako do toga dođe, sve što treba ću im reći. Ne bježim ni od čega i ni od koga. Nisam pravnik i ne znam finese, ali da bih dokazao svoju apsolutnu nevinost, stojim svima na raspolaganju. Moj interes je da se istina o tome sazna. Da se zna što sam radio, ali samo kroz činjenice i svjedoke, objektivno, a ne rekla-kazala stvari koje su mi uništile život. Jer ja nisam krvnik iz Škabrnje.

Kakvim se dokazima raspolaže?

Iz zadarske policije nisu htjeli komentirati izjave Zoran Tadića, kao ni njegovo detaljno svjedočenje o događajima na području Benkovca i Škabrnje 1991. i 1992. godine, koje uredno prate u "Vestima" iz Frankfurta, o čemu je "Slobodna" već pisala.

Tadić u svojim dosadašnjim medijskim istupima policiji nije navodno otkrio ništa bitno što već nisu znali, pa se postavlja pitanje s kojim dokazima raspolaže zadarska policija da izravno tereti Tadića za poticanje i sudjelovanje u škabrnjskom masakru. Naprotiv, neslužbene informacije potvrđuju neke od Tadićevih priča, da je pomagao hrvatskim obiteljima na okupiranom području, poput Mande Blažević, Nikole Žilića i drugih.

Također nije poznato ima li zadarska policija ikakvih dokaza da je Tadić osobno sudjelovao u likvidacijama, ali smatraju da je njegova uloga u Škabrnji bila zapovjedna, iako to on opovrgava.

Naime, Tadić tvrdi da nije bio zapovjednik Dobrovoljačkog voda kojem se, uz jedinice JNA, pripisuju zločini. Tvrdi da je to bio Radak, koji je za Škabrnju oslobođen, i koji je na Tadićevu sugestiju smijenjen mjesec dana nakon Škabrnje jer svoje vojnike nije mogao disciplinirati. Radaka je formalno smijenio Zoran Lakić, šef Štaba TO-a Benkovac, po čemu bi on bio glavni zapovjedni krivac za Škabrnju, uz zapovjednike JNA.

No zadarska policija očito inzistira na Tadićevoj zapovjednoj odgovornosti smatrajući da bi odgovornost za masakr mogao izbjeći jedino da toga dana nije bio u Škabrnju. Tadić, međutim, priznaje da je bio, ali zbog drugih razloga.
Da je upravo zapovjedna odgovornost glavni adut zadarske policije, upućuju i informacije iz nedavno pronađenih dokumenata SAO Krajine u kojima se navodno navodi Tadićeva zapovjedna odgovornost za događaje u Škabrnji.

Zanimljivo je također da se u tim dokumentima Tadića nigdje ne spominje kod pokušaja pregovora na ratnoj crti ili kod razmjene zarobljenika, odnosno da je sudjelovao u izvlačenju civila s područja ratnih djelovanja.

27. studeni 2024 01:21