Ova djevojka iz Grebaštice nema ni 30 godina, a već je ataše: trenutačno službuje u Jeruzalemu, a zatekli smo je - u beduinskom šatoru u pustinji

Stanovnici Grebaštice pokraj Šibenika već dugo s ponosom govore: "Oooo, Danijela Svirčić, to je naša cura, to je djevojka za primjer". Kuju je u zvijezde, a imaju i pravo, Danijeli je 28 godina, a već radi kao ataše, diplomatkinja u Delegaciji Europske unije za Zapadnu obalu i Pojas Gaze. Posebno ističu činjenicu da njezinoj strelovitoj karijeri nisu kumovali ni ugledni rodijaci, strikani, ni politički moćnici. Sve je to Danijela svojim rukama, svojom pametnom glavom napravila, sama i željna nečega više. Znate gdje smo je uhvatili? U beduinskom naselju u pustinji, na misiji s novinarima. Za sutrašnji dan već je imala novi zadatak, posjet lokalnom življu, Palestincima, i upoznavanju njihovih životnih problema.

– Nakon studiranja u Americi, magisterija u Velikoj Britaniji, stažiranja u Argentini, niza konvencija, kongresa, samita u Bliskom Istoku, Aziji, rada u Europskom parlamentu, evo me u istočnom Jeruzalemu. Tu sam posljednjih mjesec dana, trebala bih ostati dvije godine. A poslije? Mislim da će me put odvesti u Ministarstvo vanjskih poslova ili neku međunarodnu organizaciju. Da, to je to što me privlači, ono za što se spremam. Život piše romane; dok sam bila u Grebaštici, stvarno nisam nikada razmišljala o političkoj karijeri. Ali onda se dogodila ozljeda – kaže Danijela.

Kad je krenulo...

Sportska ozljeda? Da, bivšu uspješnu košarkašicu s američkom stipendijom, ozljeda je na godinu dana maknula iz natjecanja. Nekome bi to bila smrtna kazna, a njoj je bio brzi vlak koji ju je doveo do uloge studentske aktivistice. I onda se sve zarolalo, rad u američkoj lokalnoj upravi, aktivizam u Britaniji, stažiranje u Argentini u Ministarstvu okoliša i javnog prostora. Konvencije, susreti, sastanci u Aziji, Bliskom Istoku, postali su njezin uobičajeni način života.

– Nakon povratka u Hrvatsku aplicirala sam na natječaj za EU parlament, i dobila mjesto u zagrebačkom uredu te krenula dalje s aktivističkim radom. Postigla sam uspjeh, ušla sam među deset najboljih aktivista u Europi. Nastavila sam rad u nevladinim organizacijama, pa sam se uključila u aktivnosti pred europske izbore. I potom u Bruxellesu radila u Stranci europskih socijalista. Moje područje rada jako je vezano uz mlade ljude, aktivizmom ih osvještavam na razmišljanje o budućnosti. A paralelno ljude educiram o brojnim pozitivnim mogućnostima koje EU nudi kroz svoje fondove i projekte. Sve je to jako, jako zanimljivo. A onda se dogodila misija u istočni Jeruzalem, u kojem mi je zadatak zastupati eurointerese za područje Zapadne obale i Pojas Gaze – govori nam Danijela, sumirajući svojih zadnjih deset godina.

U Jeruzalemu ju je dočekao mali podstanarski stan, učenje arapskog jezika – četvrti kojim barata, te razmišljanje o petom, hebrejskom – otkrivanjem humusa, falafela, te različitih tradicionalnih specijaliteta. Pomalo upoznaje grad. Zapadni Jeruzalem, kaže, puno je otvoreniji modernim zabavama, ali primjećuje i kako su cijene hrane, odjeće i svega ostalog visoke, nalik onima u Londonu ili New Yorku. Kaže kako zemljake još nije upoznala, te da su joj izlasci uglavnom radnog karaktera. Mahom među diplomatskim korom, koji je ovdje pristigao iz cijeloga svijeta. Voli popiti čaj, pa ponekad sjedne u neki lokalni kafić.

– Još sam tu friška, pa se ne mogu pohvaliti većim poznavanjem države. Ali polako, tu su vikendi koje ću rezervirati za izlete. Putujem sama, ne, nemam s tim problema, nemam straha, nelagode. Sve sam to već davno sa sobom razriješila – veli Danijela.

Iskustvo starijih

Priznaje nam i kako je diplomatski život poseban, i da je svjesna toga da se bliži tridesetima. I da bi se možda ipak trebala malo pozabaviti stvaranjem obitelji. Kada smo već kod toga, pitamo prilaze li joj domaći mladići.

– Ljudi su divni, ljubazni, dragi, jako pristojni. Uvijek ima i pomalo koketiranja s njihove strane, no nisu napadni i neugodni. Da, postavim sebi pitanje o obitelji. Često znam pitati starije diplomatkinje kako uspijevaju naći balans između silnih obveza, putovanja, aktivnog života i obitelji. Nadam se da će i meni to uspjeti s vremenom...

Diplomacija, kaže, puno daje, ali puno i uzima.
– To je veliki posao koji zahtijeva puno rada, stvaranja poznanstava, kretanja, praćenje situacije. Sada sam i bliže kući, češće ću dolaziti. Moji bi to voljeli. Ali tako je kako je. Netko će reći kako je ovo prilično usamljen život. Ne bih se s time složila – samo je drugačiji, veli Danijela.