Ove su poruke najgore od svega što smo do sada saznali iz mobitela Josipe Rimac. Izazivaju jezu

Od svih afera koje su iskočile iz mobitela nekadašnje gradonačelnice Knina, uzdanice bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, bivše državne tajnice Josipe Pleslić (ex Rimac) uvjerljivo su najgore i najopasnije one na koje je pravosuđe ostalo nijemo.

Iz njezinih prepiski sa sucem Visokog kaznenog suda, novim glavnim državnim odvjetnikom Ivanom Turudićem, te zamjenicom općinskog državnog odvjetnika u Šibeniku (sada u Zagrebu), Snježanom Bajan, bjelodano je kako nam je pravosuđe porozno od vrha do dna.

Saznanje da kriminalci preko moćne političke stranke mogu lobirati za izbor predsjednika suda, da se preko političkih veza napreduje u sustavu Državnog odvjetništva, a da na to nema nikakve reakcije sustava - izaziva jezu.

Zapanjuje kako informacija da je Turudić govorio neistine o svojim kontaktima s Josipom Pleslić, da je tajio susrete s njom i očigledno joj davao podatke o konkretnom sudskom predmetu za koji je bila zainteresirana, te da se susretao sa Zdravkom Mamićem dok se protiv njega vodila istraga, premijera Andreja Plenkovića nije navela čak ni na to da se zamisli oko njegova imenovanja za glavnog tužitelja.

Upravo suprotno, što je više pravosudnih afera ispadalo iz mobitela bivše državne tajnice, to je premijer bio odlučniji u svome izboru glavnog državnog odvjetnika, ali i namjeri da donese zakon kojim će ušutkati medije tako što će začepiti curenje informacija iz istraga.

Pokazuje se da smo bili u zabludi kada smo smatrali da je afera Fimi media vrhunac političke korupcije, a otvaranje kaznenih postupaka protiv bivšeg premijera Ive Sanadera i HDZ-a kao političke stranke znak da u Hrvatskoj ipak nema nedodirljivih. Niti su ti slučajevi sublimirali ono najgore što se u korumpiranom političkom sustavu može dogoditi, niti je njihovo procesuiranje značilo odsijecanje makar kojega kraka hobotnice, a kamoli pucanj u njenu glavu.

Najgore je saznanje da će radi zaštite političarke srednjeg ranga vladajuća stranka inzistirati na iznimno suspektnom kadrovskom rješenju na čelu tijela kaznenog progona, te ustrajati na zakonu kojim namjerava ušutkati sve potencijalne "zviždače" u pravosuđu, odvjetnike kao branitelje osumnjičenika, te na kraju medije.

Zašto nije bilo ovakvih reakcija kada su "pukle mjere" nad Josipom Rimac? Svima je bilo jasno da nije sama pronašla bubicu u automobilu, ali osim tadašnje prigodne izjave da treba otkriti tko je za to odgovoran nije bilo ozbiljnije reakcije. Zašto se zbog toga, tim prije što ona nije prva koja je upozorena na mjere tajnog praćenja, nego su mjere pukle i u slučaju istrage ustavne sutkinje čiji su se kontakti sa Zdravkom Mamićem istraživali, u slučaju takozvane afere SMS i drugima, nije mijenjao zakon?

Kako to da premijer Plenković nije zatražio da se preispitaju zakonska rješenja i naložio izmjene i dopune Kaznenog zakona kako se iz institucija kaznenog progona ne bi pogodovalo kriminalcima i upozoravalo ih se da su pod istragom?

Slučaj (čitaj mobitel) Josipe Pleslić (ex Rimac), provincijske političarke koja, unatoč tome što je bila vrlo bliska s bivšim vodstvom HDZ-a (Tomislavom Karamarkom i Milijanom Brkićem) nikada nije ušetala u prvi ešalon, postao je slučaj koji će ostati zapamćen kao skretnica nakon koje je hrvatsko pravosuđe zakoračilo putem Poljske, Mađarske, Srbije...

Nije zgorega prisjetiti se intervjua koji je Rimac dala prije godinu dana, nakon dvije i pol godine šutnje. Tada je, u kontekstu poruka koje je razmjenjivala s bivšom ministricom Gabrijelom Žalac, gdje su spominjale AP, kazala da je to "samo jedan set poruka" i znakovito se obratila "onima koji su dopustili da sadržaj njenog telefona bude dostupan javnosti".

Do danas nismo saznali na koje je setove poruka mislila bivša HDZ-ova državna tajnica, ali teško da se to odnosilo na one koje je objavio Jutarnji, a razmjenjivala ih je sa šibenskom općinskom tužiteljicom Snježanom Bajan, te zamjenikom Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku Zvonkom Ivićem koji se preko nje želio domoći članstva u Državnoodvjetničkom vijeću.

Premda su te poruke živo svjedočanstvo da je kadroviranje u pravosuđu, a posljedično i odluke koje ono donosi, podložno utjecaju politike i drugih mračnih lobija zapravo najgore od svega što smo do sada saznali iz mobitela Josipe Rimac, ono što najviše užasava je izostanak reakcije.

Napadna tišina u sudstvu i Državnom odvjetništvu govori da je taj sustav davno poražen, da je šutljiva većina dopustila da mu se uđe u trbuh i da je samo nedostajalo prigodno imenovanje na vrhu da bismo mogli zaokružiti priču i čvrsto zakoračiti putem Mađarske i Srbije.