Ovu je vilu čelnik Uljanika dovršio kada se škver već našao pred slomom. U špici sezone iznajmljuje je za 5.000 eura tjedno

 
 Vila koja je sada postala uzrok dodatnih tenzija ima četiri sobe i pet kupaonica, a smještena je uz samo more i plažu. Ukupna površina objekta na dva kata je 205 kvadrata. Ima i privatni bazen od 40 kvadrata, a može primiti do deset ljudi, piše Jutarnji list.
 
Sve ovo što se posljednjih dana događa u Puli u jednu je ruku žalosno, ali u drugu odlično. Žalosno je što na plus 35 stupnjeva na ulici štrajkamo za svoje plaće, a odlično je što su nam se u tome pridružili radnici i prolaznici, priča nam emocijama ispunjen radnik pulskog brodogradilišta Uljanik, Samir Hadžić, koji je ujedno i mali dioničar tvrtke u kojoj trenutačno ne prima plaću.
 
Kao i ostali njegovi kolege, njih nekoliko tisuća, kaže nam da su do današnje situacije Uljanik dovele krive odluke Uprave na čijem je čelu Puljanin Gianni Rossanda koji je svoju karijeru i počeo u Uljaniku, u Odjelu za financije. Prije dolaska na čelnu poziciju Uljanik grupe, u sklopu koje posluje i riječki 3. maj, 2013. godine, bio je financijski direktor tvrtke. Rossanda je karijeru izgradio u Uljaniku, a u istarskoj je javnosti poprilično samozatajan. Kako su rekli svi koji ga dulje znaju, drži se Uljanika i posla.
 
Ipak, radnike, koji su od srijede u općem štrajku te su masovnim mimohodima od srijede do petka ulicama i trgovima Pule ukazuju na svoj problem nadajući se rješenju za njihove životne nedaće zbog neisplate plaća, dodatno je razgnjevila činjenica da je ove godine u obližnjoj Pješčanoj Uvali Rossanda dovršio luksuznu vilu s bazenom koja u špici sezona košta pet tisuća eura na tjedan.
 
Sve to baš u godini koja je za Uljanik jedna od najturbulentnijih dosad. Toliko turbulenta da je u pitanju i sam opstanak Uljanika. Zato su u petak radnici prolazili gradom s transparentima “Rossanda, dolazimo u Pješčanu Uvalu”, a iste te večeri policija je patrolirala oko direktorove vile u Pješčanoj Uvali. Da je gradi, radnicima je bilo poznato, a Hadžić kaže da su sve saznali iz medija.
 
 - Za tu kuću nismo mi radnici niti znali dok on sam javno nije izašao s tom informacijom u intervjuu za lokalni list. Tada se pravdao da se nije obogatio od plaće, da posjeduje mali brod i gradi malu kuću. Na kraju se ispostavilo da je to vila u prvom redu do mora u Pješčanoj Uvali, elitnom dijelu grada. Kada sam to saznao, nisam niti htio ići tamo da vidim o čemu se radi - priča nam Hadžić, mali dioničar Uljanika i jedan od osnivača Stožera za obranu brodogradnje Uljanika.
 
 Dodaje da su zbog toga svi ogorčeni, a njemu kao malom dioničaru Uljanika posebno smeta to što Rossanda nikad nije iznio podatke o svojoj zaradi i bonusima.

- U medijima kolaju informacije da je njegova mjesečna plaća čak 125 tisuća kuna, i to bez bonusa. Koliko ja moram odraditi mjeseci da bih to zaradio. Ostali smo šokirani tom činjenicom, iako se moram ograditi od toga i reći da osobno nikad nisam vidio kolika mu je plaća, iako sam mali dioničar. Zato sam više puta zatražio da mi dostave taj podatak, ali nikad nisu predočili IPK karticu. Ja to mogu učiniti u svakom trenu, zašto ne bi i oni - naglašava Hadžić. Dodaje kako su radnici pitali i je li si Uprava zbog ove situacije smanjila plaću.
 
- Rabar (direktor brodogradilišta Uljanik, op. a.) nam je samo kazao - dovoljno. Za tu smo informaciju pitali na posljednjem sastanku radnika kada je program restrukturiranja već bio u Zagrebu. Žalosno je da zbog svega ljudi moraju na cestu. Čitamo i da je kazao kako je umoran od svega. Ja bih se mijenjao za njegovo mjesto svaki dan, kada god hoće. Ne vidim da je njegov trud i rad toliko skuplji od mog. Uprava živi u oblaku i imaju stav kao da se bez radnika može, a bez njih ne može. Svakome jednom dođe dosta, a Rossanda je pravo na svoju privatnost izgubio onda kad je zaribao 4500 ljudi - rekao nam je ovaj mali dioničar.
 
A Rossanda ne taji da je sagradio vilu. Još je proljetos za lokalni list Glas Istre izjavio da je gradi u predgrađu Pule, u Pješčanoj Uvali. Riječ je o jednom od najelitnijih područja nedaleko od Pule gdje je vrijednost nekretnina i zemljišta pozamašna. Ondje svoj hotel ima i bivša supruga ministra turizma Veljka Ostojića, a mjesto je krcato apartmanima i vilama za iznajmljivanje. Rossandina je vila uz samo more i gleda na hotel Histriju. Rekao je da je to zemljište njegove obitelji te da je za gradnju podigao kredit.
 
 Teško je procijeniti njezinu vrijednost, a govori se da bi mogla koštati između 300 i 500 tisuća eura. U zemljišnim knjigama, pak, stoji zabilježba na toj čestici za stambeni kredit u vrijednosti od 2,200.000 kuna, koja je zaprimljena u travnju. Uknjiženo je pravo zaloga u iznosu od 2,200.000 kuna od Privredne banke Zagreb.
 
- Pretpostavljam da sam prvi uljanikovac koji gradi kuću pa je to zanimljivo. Gradim je na terenu koji je bio od mog pradjeda, koji je bio žalostan što se radilo o lošem terenu za poljoprivredu, ali je stjecajem okolnosti ostao u obitelji. Kuću gradim kao što gradi većina ljudi, kreditom koji sam dobio pod uvjetima kao i drugi, i ne znam ni je li mi najmudrija odluka krenuti u to s 50 godina. Nemam kuću, živim u stanu i krećem u tu investiciju. Mnogi su uljanikovci poštenim radom u brodogradilištu sagradili kuće u prošlosti i siguran sam da će mnogi to uraditi i u budućnosti. Ja sam samo jedan od njih - ustvrdio je Rossanda u tom intervjuu.
 
 A Villa Sail koju je sagradio ove godine iznajmljuje se u špici sezone za pet tisuća eura. Riječ je o modernoj, luksuzno opremljenoj zgradi s četiri sobe i pet kupaonica uz samo more i plažu. Ima privatni bazen od 40 kvadrata i može primiti do deset ljudi. Prostrana vila od 205 kvadrata ima dva kata. U prizemlju su prostrana blagovaonica, kuhinja i jedna spavaća soba, dok su ostale tri sobe na katu.
 
Radnici ga, naravno, prozivaju da se obogatio na račun Uljanika i izdašnih bonusa te pozamašne plaće. Dosad visine tih primanja nisu javno izrečene, a iz više izvora može se čuti da se mjesečna plaća čelnog čovjeka Uljanika kreće oko 60 tisuća kuna neto te da su bonusi nekada bili na razini godišnje plaće. Kada je u brodogradilištu sve krenulo nizbrdo, optuživalo ga se da je bez obzira na lošu situaciju menadžment dobio bonuse za 2017. godinu. Rossanda je to opovrgnuo.
 
- To nije istina, laž je. Da bi se isplatio bonus, poslovanje bi moralo biti pozitivno, a ono to, nažalost, nije. Plaća je u skladu s onim što je dogovoreno prije pet godina i sastoji se od fiksnog i varijabilnog dijela. Varijabilni dio se definirao početkom svake godine prema kriterijima i prioritetima koje je za tvrtku određivao Nadzorni odbor koji je nadležan za to i ako bi ciljevi bili ispunjeni, varijabilni dio bi se na kraju godine isplatio u jednom komadu.
 
Za 2017. godinu naš varijabilni dio nije isplaćen jer nije ostvaren, a za 2018. nije ni postavljen jer nam mandat traje četiri mjeseca pa je bilo apsurdno postavljati bilo kakve varijante. Za 2016. bio je isplaćen i bio je daleko, daleko, daleko manji od onoga što se pričalo. Plaća je bez varijabilnog dijela oko 20 posto manja nego što su imale prethodne uprave Uljanika s jednim brodogradilištem - rekao je Rossanda u tom intervjuu ovog proljeća.
 
Sindikalisti, pak, tvrde da ne znaju kolika su njegova primanja ni bonusi. To nam tvrdi jedan od najglasnijih u Uljaniku koji je nedavno otišao u mirovinu, Bruno Bulić. Nekadašnji uljanikovac i do umirovljenja predsjednik Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije u više nam je navrata rekao da to ne zna, ali zato nije štedio riječi kritike na račun Uprave i Rossande.
 
- Njihovoj bahatosti nije bilo kraja. O bonusima i plaćama ne znam apsolutno ništa i apsolutno me to nije interesiralo. Činjenica je da je Nadzorni odbor donosio neke odluke jer bez njih nema bonusa. Međutim, mene je oko gospodina Rossande više interesiralo poslovno što se događa u Uljaniku i ukazivao sam mu na stvari koje nisu vodile dobrom. Imao sam s njim nekoliko razgovora, a jedan od njih bio je neugodan. Moje su opservacije bile u smislu lošeg rukovođenja i lošeg odnosa prema radnicima, odnosno bahatosti prema radnicima od njegovih podčinjenih. Rekao sam mu da to ne vodi dobrome.
 
Moja je opservacija bila da je prevelik broj rukovoditelja na broj izvršitelja te na smanjivanje prava radnika u odnosu na stanje koje je bilo. Uvijek se dalo pravo rukovoditelju, a radile su se stvari koje nisu bile normalne. I normalno da u takvom okruženju dolazi do slabe motivacije. To govorim o subjektivnim stvarima koje su se događale. Sve je to bilo popraćeno financijskim dijelom. Mislim da su se previše bavili sporednim stvarima, a ne onime čime su se trebali baviti - zaključio je Bulić.