Petar Ljubičić iz Runovića imao je 28 godina i velike planove sa svojom suprugom Anđelom i njihovom djecom; sedmogodišnjom Laurom, šestogodišnjom Paulom i sinovima trogodišnjim Milanom i dvogodišnjim Lovrom. Htio im je izgraditi kuću, školovati ih, maziti i paziti i biti uvijek uz njih. No njegova smrt prekinula je sve snove i planove a u kuću Ljubičića se uselila tuga. Petar je umro sredinom kolovoza ove godine na spavanju, a uzrok smrti ovog mladog čovjeka je - puknuće aorte. Do tada, rekoše, nije popio ni tabletu,a kamoli da se tužio na bilo kakve zdravstvene probleme.
Njegova supruga Anđela nas je primila u svoj dom, a sve ovo vrijeme od muževe smrti odbijala je sve novinarske ekipe i sve razgovore s bilo kim o ovoj za nju - prebolnoj priči.
- Te večeri smo s kumovima gledali snimku našeg vjenčanja, dugo smo to planirali, ali Petar nikako da popravi taj USB stick. Zezali smo se, bilo je predivno,a onda smo otišli spavati. Umro je pored mene tijekom noći a da to nisam osjetila, to me boli jednako kao i njegova smrt. Doktori su mi rekli kako mu ne bih mogla pomoći čak i da sam bila budna jer kod ovakvih udara smrt nastupa nakon šest sekundi. No šta mi vrijedi to objašnjenje... On je radio kao bagerista kod svoje braće i svako jutro bi navio alarm u 4,15 sati. Alarm je zvonio, a Petar se nije dizao, što nije bio njegov običaj. Alarm je zvonio i nakon deset minuta,a on se ne ustaje. Ustala sam se ja i našla ga na podu sobe, odmah pored kreveta - mrtvog.
Nisam mogla nakon toga funkcionirati, djecu su odveli moji u Dobrinče odakle sam rodom samo da ne gledaju te užasne trenutke. Šta vam reći, bio je moj život, moje sve! Bio je radišan, vrijedan, pažljiv, ništa mu nije bilo teško, a sada ga nema. Zato se tek kroz maglu sjećam tko me je sve zvao za izraziti sućut, za poslati pomoć. Sve sam to slušala, ali bol mi je blokirala sve senzore, osim tuge - govori nam Anđela dok drži u naručju najmlađe dijete, dvogodišnjeg Lovru. Lovre sve čini da naš razgovor niti ne počne;sve ga zanima, sve gura i vuče po sobi, ali onda stade. Anđela je izvadila na stol obiteljske fotografije iz sretnih dana, a Lovre koji je tek počeo govoriti ljubi fotografiju i govori: "Tata,tata!".
- Djeci je užasno teško, ali trogodišnjem Milanu je nekako najteže. Cure su već malo ozbiljnije i može im se donekle objasniti, ali Milanu ne. Milan ga je doživljavao kao svoju veliku igračku,stalno se mazio s njim, penjao po njemu, čupkao ga, pratio. Lovre je fizički isti kao pokojni mu tata,a Milan - karakterno. Šutimo, ne pričamo puno kad smo zajedno o svemu ovome,- a kada svi zaspu ja ne mogu nikako zaspati od sjećanja, brige i razmišljanja - govori nam ova mlada žena.
Kaže da u početku nije htjela nikakvu pomoć, da je sve odgađala kada se o ovoj temi počne pričati. A ljudi dobri i uporni je ipak uvjeriše da je njoj i djeci pomoć svakako potrebna. Djeca su na pragu života, treba ih školovati,a to će trajati godinama. Žive u kući u kojoj su braća i stric pokojnog Petra i taj im je prostor malen, ali ne i neadekvatan.
-Ja ne osukudijevam ni u hrani ni u odjeći ni moja djeca i tko god misli tako nešto donirati, upućujem ih da to daju potrebitima. Moji problemi su dugoročni. Završila sam za frizerku, ali nikada nisam radila jer sam kao vrlo mlada počela rađati djecu, a Petar je donosio novce. Nije to bilo puno, oko osamsto eura mjesečno, ali znao bi raditi i s traktorom na tuđim oranicama nakon što bi sišao s bagera, mučio se i snalazio. Sada njega nema, a ja zbog djece još par godina ne mogu raditi jer su svi jako mali. Petar ima braću Josipa, Danijela i Ivana koji pomažu i brinu i sve bi tako i ostalo, da me dobri ljudi nisu trgli i uvjerili da moja bol nije samo moja, nego i njihova. Ne samo Runovića, Imotske krajine nego i cijele Hrvatske. Kako se zahvaliti mom mještaninu Željku Ljubičiću, našem načelniku općine Mariju Repušiću, saborskom zastupniku Anti Kujundžiću i Ivi Žderi koji je, kako mi rekoše, kordinator ove akcije i nositelj liste donacija. Neke od njih uopće nisam poznavala. Evo općina Runović je odmah reagirala i oslobodila me plaćanja vrtića za ovo dvoje djece u visini sedmadeset eura mjesečno,a načelnik Repušić je na stranicama općine objavio i našu tužnu priču i broj računa na koji se nama može pomoći da ljudi koji nisu odavde znaju da ova priča nije izmišljena i da autoritetom općine dobije svoj legitimitet - zahvalna je Anđela.
Zna da nam je i s ovom reportažom cilj pomoći njoj i njezinoj obitelji, ali opet nam svu priču okreće na pokojnog muža Petra.
- Evo 13. siječnja bi mu bio 29 rođendan, nedavno mu se prije dvadeset dana oženio kum i najbolji prijatelj Petar Ćelić,radovali smo se što ćemo na svadbu ići zajedno. Tako, sjetim se što smo planirali, kako smo se voljeli i stvarno mi je teško.Razumite me."
Odlazimo zajedno do stare kamene kuće koju Anđela misli pretvoriti u dom za sebe i djecu. Kaže da možda kuću i ne bi trebalo rušiti, da su kamene vace na kući stabilne,ali da će o tome odlučiti dobri ljudi koji joj oko svega i pomažu. Zna da je težak život ispred nje, spremna je boriti se i tugovati, a svim dobrim ljudima koji njoj i djeci pomažu i žele pomoći od srca se zahvaljuje sa molbom dragom Bogu da njih nikada ne zadesi tragedija koja je nju zadesila.
- Pomažu i moji roditelji Ivana i Anđelko,evo sad mi je tata kupio pelete za grijanje, imam i petero braće i sestara, tu je i moja vjenčana kuma Matea Tomas koja živi i radi u Njemačkoj, tu su i Petrova braća Josip,Danijel i Ivan i stričevi, moja divna svekrva Neda ... No svi ovi dragi i pošteni ljudi me uvjeravaju da ja nisam uopće svjesna u kojoj se situaciji nalazim i koliko mi pomoći treba s obzirom da ne radim, da su djeca mala i na pragu života i da bez pomoći dobrih ljudi iz cijele Hrvatske moja uža obitelj to neće moći izgurati. Petru je prije šest godina umro otac Milan u 56. godini života, jako je tugovao zbog toga i mislili smo da više neće biti tragedija u našoj obitelji, a onda umre i Petar. Ali to nije u našoj moći jer život donosi i ono što ne želite - skrušeno će Anđela.
Odlazimo kod načelnika općine Runovići Marija Repušića koji na tom mjestu "živi" svoj drugi mandat. Bivši nogometni sudac nas rado prima i pričamo o onome što je potrebno, a ne od nogometu kako bi pričali inače.
- U Runovićima, našem mjestu od dvije tisuće stanovnika je bilo tragedija, ali ovo je jedna od tužnijih. I sam sam otac četvero djece i to u dobi od dvije do sedam godina,kao što su Anđelina i Petrova djeca. Mogu stoga shvatiti kako je Anđeli i djeci i općina i dobri ljudi čine sve kako Anđela ne bi ostala sama.
Podržali smo kao općina Zakladu Runovići sa službenom molbom javnosti za donaciju obitelji Ljubičić i prigodnim tekstom, učinili smo kao općina sve što možemo po pitanju oslobađanja plaćanja vrtića za djecu i davanja jednokratne pomoći koja je u mojoj ovlasti kao načelnika. No ne smijemo stati, Hrvatska je mala zemlja, ali zemlja sa ljudima koji ne žmire na tuđu patnju. ato sam kao što vidite svim mojim kolega načelnicima općina i gradonačenicima gradova po Dalmaciji uputio pismenu molbu za donaciju s detaljnim obrazloženjem situacije i svrhom pomoći. Tu je preko osamdesetak zahtjeva koji ovih dana idu na adrese,a poziva kolega je i do sada bilo, i to dosta. Da ne bi nikoga sada izdvajao. Mislim da je ovo misija svakog dobrog čovjeka, zato i vama hvala što ste pokazali interes za ovu tužnu priču - ističe Repušić.
Pokojni Petar je mislio dignuti kredit za obnovu i izgradnju kuće, nije bio čovjek koji se oslanjao na druge nego samo na sebe i svoj rad. No njega nažalost sada nema a svi vi,dobri ljudi koji pročitate ovaj tekst odlučite po svojoj savjesti,hoćete li i koliko ćete pomoći. Ne sumnjam da i jednu riječ trebam više napisati jer unaprijed znam da Hrvatska Ljubičiće nećete ostaviti same.