Pjevala s Tonyjem Cetinskim pred krcatom dvoranom, a onda je preko noći spakirala kufere i počela živjeti potpuno drugačijim životom: Zadranka priča po čemu je Škotska bolja od Hrvatske, ali i što joj najviše nedostaje 'tamo gore'

Svi Hrvati u Irsku, a ona u – Škotsku! Ne kaže se uzalud da ljubav ne bira, a 27-godišnju Zadranku Ivu Ušalj odvela je daleko, u najsjeverniji dio Velike Britanije, u zemlju kiltova, klifova, ovaca, dvoraca, viskija i ragbija.

Ako vam njezino ime zvuči poznato, to nije ništa čudno. Ove mlade i simpatične zadarske pjevačice vjerojatno se sjećate iz showa “Hrvatska traži zvijezdu”, gdje je bila jedan od favorita. Imala je svoj bend, pjevala s Tonyjem Cetinskim pred krcatom dvoranom na Višnjiku, a onda je, doslovno preko noći, odlučila spakirati kufere, odseliti u sasvim nepoznatu zemlju i živjeti potpuno drugačijim životom.

Kalelargu je zamijenila škotskom farmom ovaca, svjetla pozornice poslom u pilani, a izlaske u Varoš jahanjem konja po zelenim brežuljcima. Odluka je bila nagla, možda i mladenački nepromišljena, ali ponekad treba i riskirati da bi vam se posrećilo.

– Da, meni se zaista posrećilo – smije se ova simpatična djevojka.

– Ja sam Saljka iz Zmorašnjeg sela i dite s Kalelarge. Da budem preciznija, rođena sam Zadru, ali sam rodom iz Sali, Rave, Novigrada i Podhuma! To je bitno znati jer sam cijelo djetinjstvo provela putujući gore, dolje, lijevo ili desno. Ali nigdje se nisam uistinu osjećala kao doma, sve dok nisam došla u Škotsku. Teško je to opisati, zemlja i kultura toliko različite od naše, ali kao da sam oduvijek trebala biti ovdje. A pošto sam “od svugdje”, a zapravo nigdje nisam pripadala, nije mi bio problem odseliti se. Upoznala sam divnog dečka, spakirala kufer i otišla – govori nam Iva.

Dečko o kojemu govori zove se Ben, danas je njezin partner u poslu i životu. Žive u regiji Scottish Borders na jugoistoku Škotske, uz samu englesku granicu, na farmi s četiri i pol tisuće ovaca pasmine suffolk, stotinu brava i šest tisuća janjčića.

Ben je školovani, profesionalni pastir, koji radi kao freelancer na nekoliko farmi u njihovu okrugu, koji je najpoznatiji baš po tekstilnoj industriji vune. Kada je svojim prijateljima rekla čime se bavi dečko zbog kojeg se seli u Škotsku, komentari su bili tipično hrvatski, što se slobodno može čitati kao – podcjenjivački. Nije tu ništa čudno, jer je posao pastira Hrvatima ispod časti, pa ih moramo uvoziti iz Indije ili Albanije.

– Život na selu u Škotskoj drugačiji je od života u Edinburghu ili Glasgowu i definitivno drugačiji od života na selu u Hrvatskoj. Imamo superbrzi fibre internet, sat vremena smo od centra Edinburgha, a prvi nam je dućan udaljen devet milja. Dok sam živjela u Zadru, tramak mi je bio otići na kavu do porta, što je sedam minuta hoda, ili se maknuti s Poluotoka, preko mosta. Moji Saljani i Zadrani će znati o čemu govorim. A ovdje u Škotskoj, sasvim mi je normalno voziti sat vremena do doktora ili u šoping. Ljudi putuju dva sata vlakom u Newcastle na noćni provod. Ovdje je život drugačiji, ljudi su drugačijeg mentaliteta, ali meni osobno jako paše! Možda im hrana nije najbolja, ali baš znaju živit – opisuje nam Zadranka, koju je Škotska osvojila na prvu.

Čak je i onu prvu fazu prilagodbe, koja je svakom strancu najteža stepenica, prošla relativno bezbolno.

– Posla je odmah bilo ka u priči, ali prve dvije godine zbog vize nisam smjela raditi. Dok sam čekala, pomagala sam partneru oko ovaca, izviđala situaciju, studirala ljude, njihov govor i običaje, tabu teme. Jer i ovdje, kao i u Hrvatskoj, jezik i običaji mijenjaju se od sela do sela, od regije do regije. Čim sam dobila dozvolu za rad, dobila sam i posao u pilani. Vrlo brzo su me prekvalificirali, pa danas imam diplomu kao drvodjeljski tehničar, vozim viljuškar i traktor, koristim sve strojeve u pilani i upravitelj sam za mali obiteljski biznis! Tko bi rekao da mala nezaposlena Iva s Kalelarge može svašta – smije se ova gradska cura, koja danas radi pravi muški posao: sječe drvo za kuće, brodove, skifove, oldtimere, vrše za raroge, podnice...

Na poslu stalno uči i napreduje, a najviše je oduševljava škotski sustav rada i obrazovanja, koji je moderan, fleksibilan, ukorak s vremenom i u skladu s potrebama tržišta rada. Ukratko, sve ono što hrvatski nije.

– Ovdje su mi se otvorila vrata za zanimanja koja su mi u Hrvatskoj bila nedostižna. U Hrvatskoj te odabir profesije, o kojoj odlučuješ kad imaš svega 14 godina, određuje za cijeli život. To ovdje ne postoji. U Škotskoj me nikad nitko nije pitao što sam po zanimanju ili koja mi je struka. U Hrvatskoj svi želimo biti menadžeri i vlasnici, svi se ubijamo od učenja za diplome, koje nam ne vrijede ako nemamo vezu. U našim glavama pastiri i stočari su neobrazovani ljudi koji nemaju pametnijeg posla nego čuvati ovce i krave, a ovdje su to ljudi s visokom školom ili fakultetom, cijenjeni kao temelj ekonomije, multifunkcionalni radnici koji rade 365 dana u godini. Meni kao strancu, koji se doselio u ovu zemlju, je najvažnije da volja za radom i trud koji ulažeš na poslu jednako vrijedi kao i diploma, ako ne i važnije, jer za svako zanimanje, jednom kad se zaposliš, postoji dodatno školovanje i program za učenje. Posao se može dobiti i bez iskustva i struke, jer se uz pomoć “modernog šegrtovanja” kvalifikacija dobiva tijekom rada, kao što je bio i moj slučaj u pilani – navodi nam Iva pozitivna iskustva integracije u zemlji koja ima 5,4 milijuna stanovnika i regije velikih različitosti, pa neupućenom strancu na prvu nalikuje na “Hunger Games” i njihove distrikte.

Ona i Ben doslovno žive na granici, u regiji Scottish Borders, gdje na 4,7 tisuća četvornih kilometara imaju samo 115 tisuća stanovnika i čak 32 dvorca. Tri najvažnije stvari u životu su im ragbi, konji i reli.

– Kroz moje selo svake godine prolazi Jim Clark Rally, jedini u Ujedinjenom Kraljevstvu koji se vozi na zatvorenoj javnoj cesti sa startom u samom centru grada! Naš najbliži gradić Duns od dvije i pol tisuće stanovnika ima više od četiri reli tima. A ragbi igraju doslovno svi. Ljeti, za vrijeme konjičkog festivala, najveća je atrakcija vrsta ragbija zvana “Hand Ba”, koja se igra na betonu u centru grada, i to oženjeni muškarci protiv neoženjenih. Što da vam kažem, toliko su ludi za tim sportom da je ovdje nastala i igra “Rugby sevens” – strastveno objašnjava djevojka koja se preko noći odlučila promijeniti svoj život i objeručke prihvatiti sve prednosti i izazove koje joj je donijelo novo okruženje.

– Škoti su slični nama u dvije stvari: strastveni su i uvijek im nešto smeta. Ali oni, za razliku od nas, to ili promijene ili prihvate. Drže do svoje tradicije, kao i svi na otoku, ali su istovremeno vrlo liberalni i otvoreniji svim manjinama. Ako i ne vole strance, to nećete osjetiti, niti će to utjecati na njihov profesionalni život. Kad prihvatite njihovu kulturu i način življenja, vrata su vam svugdje širom otvorena. Ja sam član mjesnog vijeća i administrator za njihovu web stranicu, koordinator za samozaštitu od nevremena, “relly marshal”... U svojoj sam zajednici angažirana i doprinosim – govori Iva, dodajući kako je našim ljudima baš to glavna smetnja.

– Puno njih želi otići iz Hrvatske i probati veliki svijet, ali istovremeno se ne žele prilagoditi i prihvatiti promjenu. Žele i dalje raditi u strukama iz kojih pokušavaju izići. A barem u Škotskoj imate priliku raditi bilo što, u bilo kojoj životnoj dobi! Kad ih pukne kriza srednjih godina, Škoti promijene posao, postanu vozači hitne pomoći ili stolari. Ljudi ovdje rade do duboke starosti, zato što žele i vole svoj posao. Kad odu u mirovinu, pa im život postane pasivan, rade u prodavaonicama na blagajnama ili postanu volonterski policajci. Druže se, putuju, jedu vani gotovo svaki dan. Ovdje ljudi ne odustaju od života kad odu u mirovinu, život im tek tada počinje. Eto, to vam je Škotska...