Već smo čuli, pročitali i nasmijali se do suza: od 15. lipnja Hrvatske željeznice promoviraju akcijsku ponudu "Vlakom na more" nudeći ugodno putovanje na Jadran. Vremenski, to je prava sitnica – od Osijeka do željeznicom najudaljenijeg Šibenika treba na putu provesti čak 23 sata, dostojno kakve gorke dosjetke Michaela Palina i ostalih iz "Monthyja Pythona". Ni veliki nadrealist filma Louis Bunuel toga se ne bi posramio, međutim – ovdje je riječ o zlonamjernom podmetanju nacionalnoj željeznici!
Tako komentira Ante Kunčić, predsjednik Sindikata prometnika vlakova i sindikalni povjerenik u funkciji Radničkog vijeća za regiju Jug, objašnjavajući da je isticanje samo jednog vlaka kojem treba cijeli dan do Šibenika krajnje nekorektno pored nekoliko linija dnevno u sezoni koje voze za tu relaciju prihvatljivih 12-13 sati.
Potrudio se za naš susret pripremiti podatke iz kojih je jasno da dva najbrža vlaka, s brojevima 980 i 2601, iz Osijeka do šibenskoga kolodvora stižu u tome vremenu. Onaj koji polazi nešto poslije jedan sat u noći, s dva presjedanja, putuje 12 sati i 40 minuta, a drugi, poslijepodnevni u 16.23, zviždukom pozdravlja Šibenik nakon 13 sati i 52 minute putovanja s tri presjedanja. Posljednje je, dakako, u opjevanom Perkoviću.
– Svi znamo da prilike u željezničkom sektoru nisu dobre, ali s ovakvom medijskom harangom HŽ se jedino još više gura u blato – govori Kunčić.
– Nakon ovoga ionako posrnula željeznica može dospjeti u još veće gubitke vozeći prazne vagone, a ne bi trebalo. Jer vlak, ma koliko da ga je zbog nebrige države pregazilo vrijeme, i dalje je neusporedivo udobnije prometalo od svega što vozi cestom – napominje Ante Kunčić donoseći usporedne podatke.
Cijena željezničke putne karte u ovoj akciji je 240 kuna, dok je vožnja autobusom na istoj relaciji 24 kune skuplja. Doduše, autobusom se u Šibenik iz Osijeka dođe prije, za deset sati, no to je nepuna tri-četiri sata kraće, dok je komfor u vlaku neusporedivo bolji. Tendencioznost izvještavanja o akciji HŽ-a koja izaziva podsmijehe, ogleda se i u računici troškova putovanja osobnim vozilom na istoj udaljenosti, nastavlja Kunčić, citirajući kolegicu koja je u novinskom izvješću napisala i ovo: "Uključimo li cestarinu od Osijeka do Zagreba 122 kune, te od Zagreba do Šibenika 152 kune, što je ukupno 274 kune, to znači da cestarina košta gotovo jednako kao i vlak kojim se putuje 25 sati. Računica je nešto veća dodamo li trošak za benzin."
– A to "nešto više" još je najmanje 400 kuna – nastavlja Kunčić, poentirajući da je željeznica ipak potrebna nižem društvenom sloju, koji prevrće svaku kunu i u Hrvatskoj je, nažalost, sve brojniji. Uostalom, prihvatljivih šest sati putovanja vlakom do Zagreba, uz neusporedivu udobnost, nije za odbacivanje.
Nije Kunčić nikakav nekritički apologet tvrtke u kojoj je zaposlen otkako je završio željezničarsku školu. Naprotiv, u proteklih nekoliko godina, u nizu javnih istupanja, nije bio nimalo blagonaklon prema poslovnoj politici HŽ-a, još manje prema državi kao nemarnom vlasniku javnog dobra poput željeznice.
– Nemojmo se zavaravati, namjera je politike prugu kod Ogulina presjeći i ukinuti željeznicu u Dalmaciji. Željeznica je metropolizirana, političkim odlukama ograničena na zagrebački prsten i sjever zemlje – ustvrdio je prije tri-četiri godine, a i danas prilike nisu ništa bolje. Tada je uspio, nakon silnih pritisaka medija i tribina koje je kao sindikalist održao diljem Dalmacije, uz potporu župana Gorana Pauka ukloniti namjeru poslovodstva HŽ Putničkog prijevoza da u ime štednje izvede apsurdno samoukidanje vlastita načina prijevoza uvodeći supstituciju autobusima.
Šibenik je sačuvao vlakove na relaciji Perković i Knin, četiri linije dnevno, s tim da vikendom i praznikom voze jedino jutarnji i večernji vlak. Na relaciji Zadar – Knin duž trase pruge voze autobusi, utihnula je sinjska "Rera", nema više željeznice prema Dubrovniku, a vlakovi su prestali kloparati i za Požegu. Sustav je devastiran u zadnjih 15-ak godina, ni kilometar nove pruge nije izgrađen u samostalnoj Hrvatskoj i o tome govore jedino željezničari, budući da su uprave produžena ruka politike koja je iz Kunčiću neobjašnjivih razloga digla ruke od željeznice. Mjera štednje zamjene vlakova autobusima na ovome području samo je maknuta u stranu i još uvijek je rješenje "iz rukava".
– Od sustava koji je povezivao zemlju, prevozeći teret i putnike najjeftinijim i ekološki najboljim načinom, rasterećujući istodobno ceste, došli smo u zadnjih 15-ak godina na ostatke ostataka. Željeznica je držala ljude i u opustjeloj Zagori, a sada onaj tko radi subotom ili nedjeljom može u Šibenik doći jutarnjim vlakom, ali treba čekati večernje sate da se vrati kući – govori i navodi bizarnost kojoj je svjedočio u Perkoviću zbog prepolovljenog voznog reda vikendom i praznicima.
– U sezoni u Perković dolazi izravni vlak iz Mađarske. Desetero putnika, turista, iskrcalo se u osam ujutro, no u Šibenik nisu mogli prije četiri sata popodne, jer zbog štednje ne vozimo, premda imamo spremne ljude i vlak. Treba li više za ilustraciju, a turistička smo zemlja i županija?
Župani, ugledajte se na kolege sa sjevera zemlje
Kunčić pozdravlja razboritu odluku varaždinskog, krapinsko-zagorskog i međimurskog župana da zajedno s državom apliciraju na europske fondove i osuvremene pruge na svome području u investiciji od pola milijarde eura.
– Vjerujem da će uspjeti jer su to ipak ljudi koji, rekao bih, stvari sagledavaju drugim očima nego dalmatinski političari. Ovdje smo usmjereni isključivo na turizam, gledamo jedino na kakvu zaradu iz toga sektora, kao da osuvremenjivanje željeznice nije razvoj – govori Kunčić i poziva župane i gradonačelnike sa zadarskog, šibenskog i splitskog područja neka se udruže i, ugledajući se na kolege sa sjevera Hrvatske, zajedno s državnom upravom oporave dalmatinski željeznički sustav.
Zaboravljena Lička pruga
Lička pruga, kao jedina veza s Dalmacijom, rekonstruira se od 1995. i najveći je problem što nije elektrificirana, budući da je dizelski prijevoz pet puta skuplji, napominje Kunčić. Zbog toga trpe i slabije su konkurentne dalmatinske luke, jer ni jedan strani operater – budući da domaćih nema u Cargo HŽ-u – ne želi prevoziti dizelskom vučom. Kako i bi kada prometna strategija Hrvatske do 2020. godine ne predviđa nikakvo ulaganje u Ličku prugu izgrađenu prije 100 godina kojom voze jedino dizelske lokomotive. A najnovija među njima već pola stoljeća je u prometu.
– To ne možete vidjeti ni u jednoj normalnoj, ozbiljnoj zemlji, gdje se željeznički promet stalno osuvremenjuje, rasterećuje cestovni promet te ima putnike i terete, dokazujući svoje nepobitne prednosti. Sve to kontinuirano udaljava putnike iz vlakova, pokapajući željeznicu sve dublje – ističe naš sugovornik.