U kojem ludom vremenu živimo najbolje se vidi iz natpisa crnih kronika u hrvatskim medijima. Nema tjedna a da se Hrvati ne šokiraju bestijalnim prizorima iz nekog od hrvatskih gradova. Javnost je, da navedemo samo neke slučajeve, bila šokirana premlaćivanjem zaštitara u noćnom klubu u Požegi, kojeg su, ničim izazvani, do neprepoznatljivosti izmasakrirala trojica nasilnika. Daruvarac je u Zadru prebio svoju osamnaestogodišnju djevojku, otac je na Pagu s balkona bacio svoje četvero djece, u Trilju je maloljetnik star 14 godina nožem u vrat i oko ubo svoju majku...
Nakon takvih događaja ne možemo a da se ne zapitamo što se to zbiva? Što u ljudima izazva takvu agresiju? Kako bismo pokušali pronaći odgovore na ova pitanja razgovarali smo s doc. dr. Boranom Uglešićem, poznatim hrvatskim psihijatrom s Klinike za psihijatriju KBC-a Split.
- U podlozi svake agesivnosti nalazi se frustracija one osobe koja je agresivna. Živimo u društvu koje je socio-ekonomski narušeno, u kojemu generalno žive ljudi koji su nezadovoljni, u društvu u kojemu nemaju adekvatnu nagradu za svoj rad, gdje se više cijeni neodgovornost nego odgovornost. Živimo u sustavu egoizma, sebičnosti, pohlepe, otuđenosti, zločestoće, zavisti, ljubomore...
Stoga možemo postaviti i pitanje kako jedan pojedinac može funkcionirati u takvom sustavu? Vrlo često se razlozi za navedena neprihvatljiva ponašanja traže u konzumaciji alkohola, narkotika, narušenim međuljudskim odnosima ili nekim psihopatološkim elementima. Rijetko se sagledavaju mogućnosti tih osoba da normalno funkcioniraju i da se pokušaju uklopiti u društvo, govori dr. Uglešić.
Razvoj svakog čovjeka treba podijeliti u nekoliko faza, od kojih svaka od njih donosi ili nepovratno odnosi način na koji će se neka osoba ponašati u budućnosti. Mnogo toga leži i u kućnom odgoju, odnosno zasigurno najranije godine života i odgoja djeteta utječu na njegovo kasnije ponašanje u društvu.
- Mi smo u djetinjstvu u svojim sobama imali postere Mickeyja Mousea, Brucea Leeja, grupe "Blondie" ili neke druge, i to su bili naši idoli za kojima smo se povodili. Danas djeca na društvenim mrežama pronalaze neke drukčije "idole", koji propagiraju agresiju, koji su nasilnici, odnosno povode se za ljudima koji žive izvan socijalno prihvatljivih normi. Naravno, da takvi naučeni obrasci ponašanja i u samim ljudima koji se s njima identificiraju izazivaju agresivno ponašanje.
Stoga je vrlo važno što je mladom čovjeku, djetetu "usađeno u mozak", odnosno na koji su ga način roditelji odgojili. Svi mi u pravilu smo preslika svojih roditelja i ono što smo viđali u svojoj kući u najranijoj mladosti naš je obrazac ponašanja u kasnijem životu. Vrlo je važno što su roditelji mladom čovjeku predočili kao vrijednosti sustava i života. Ako je netko u svojoj kući u najranijoj mladosti vidio agresiju, i to višekratno, moguće je da će i njemu u budućnosti, kada odraste, to biti obrazac ponašanja, govori dr. Uglešić.
Vraćamo se na početak teksta i pitamo našeg sugovornika jesu li Hrvati frustrirani.
- Jesu, i to velika većina stanovnika Hrvatske. Živimo u frustrirajućem društvu. Odnosno, živimo u kapitalističkom sustavu, koji su svi toliko željeli, ali onda kada je taj kapitalizam došao, većina se u njega razočarala. Mi danas živimo u potrošačkom društvu, u kojemu nas se sve želi učiniti istima.
Ali, ne možemo svi biti isti. Ne mogu svi voziti skupocjene automobile. Nemamo svi iste standarde, ne možemo svi kupovati skupe i ponekad precijenjene stvari. Uostalom, nemamo svi iste vrijednosne sustave. Upravo je to i bit kapitalizma na koji mi kao narod nismo bili spremni. Svi su smatrali da će izrečena obećanja o boljem životu biti stvarna, da će sve biti divno i krasno, a onda se vidjelo da to i nije baš tako.
I tada je nastupila "grupna frustracija", naravno onih koji ne mogu priuštiti sebi sve ono što im je obećavano, a takvih je puno više od onih koji to mogu. Pričalo se o materijalnom izobilju, velikoj sreći, nesmetanoj osobnoj slobodi, neograničenom napretku - kaže dr. Uglešić.
Taj izostanak izobilja, velike sreće i neograničenog napretka kod mnogih je izazvalo frustraciju koja je iznjedrila agresivnost.
- Dakle, u svemu tome svaki čovjek treba biti oprezan i odgovoran, s obzirom na to da je sve ponuđeno, ali da svi ne mogu imati sve, a misle da mogu. Tada dolazi do frustracije koja vodi u razne vrste agresivnosti (verbalna, fizička). Više se ne razmišlja o tome što je dobro za čovjeka, odnosno za jedinku, nego što je dobro za sustav, a sve to dovodi do egoizma, sebičnosti, pohlepe, ljubomore, zavisti, agresije...
Nažalost, u današnjoj Hrvatskoj, ali i velikom dijelu svijeta "normalno" je ponašati se neprihvatljivo i na taj način privlačiti pozornost i pažnju, a znamo da takvo ponašanje u ljudima izaziva lažni osjećaj moći, veličine, snage, nastavlja dr. Uglešić.
I pojava društvenih mreža umnogome povećava agresiju u društvu.
- Pojava društvenih mreža regrutira dio ljudi koji podržavaju agresivno ponašanje i identificiraju se sa samim počiniteljem. U današnje vrijeme agresija dolazi sa svih strana, nepredvidljiva je, nekontrolirajuća i bez mogućnosti prevencije. Tako imamo vrlo čestu pojavu agresije u prometu, koja je doduše starijeg datuma, no imamo u posljednje vrijeme i agresiju unutar zdravstvenih ustanova, gdje pacijenti napadaju liječnike i medicinske sestre, što je prije bila gotovo nevjerojatna pojava.
Nasilnici ne prezaju ni od čega, ne boje se nikoga i misle da je njihovo ponašanje normalno i prihvatljivo. Stoga im treba u medicinskom smislu pomoći da takve nasilne stvari ne ponavljaju, zaključuje doc. dr. Boran Uglešić.
Uz kazne nužno i liječenje
Problem u sve većem nasilništvu u Hrvatskoj su ponekad i kazne koje dobivaju takvi nasilnici. One zasigurno trebaju biti drastičnije i veće, te bi one trebale biti primjer svima onima koji bi u budućnosti htjeli biti nasilni ili agresivni.
- Uz kazne, koje zaista ne smiju biti minorne, nad takvim osobama obavezno treba biti provedeno liječenje, fokusirano na kontroli nagona, promjene obrasca ponašanja i to u dužem vremenskom periodu. Ako je neka nasilna osoba počinila teško kazneno djelo, recimo ubojstva u pokušaju i za to dobije petogodišnju zatvorsku kaznu, smatram da bi se njegovo liječenje trebalo provoditi svih tih pet godina, do kada je on takva osoba u zatvoru, a po mogućnosti, ili ako to okolnosti zahtijevaju, takvo bi se liječenje moralo nastaviti i nakon izlaska iz zatvora, govori dr. Uglešić.