Predstavljamo vam 25 tvrtki s najvećim plaćama: mjesečne bušte u ovim firmama u prosjeku su oko 50.000 kuna, a evo i tko su najbolji poslodavci u Hrvatskoj

Fina je objavila neke zbirne podatke poduzetnika u RH obveznika poreza na dobit – bez banaka, osiguravajućih društava i ostalih financijskih institucija – za 2016. godinu. To nam je povod za kraću analizu kretanja broja zaposlenih u realnom sektoru, prosječnoj mjesečnoj neto plaći, distribuciji plaća po područjima djelatnosti, kretanju dobiti poduzetnika itd.

Za početak valja ponoviti kako se u hrvatskoj javnosti termin realni sektor vrlo često pogrešno koristi. Realni sektor nije sinonim za privatni sektor, stoga ne postoji podjela gospodarstva na realni i javni sektor. Ako govorimo o vlasništvu, tada govorimo o podjeli na privatni i javni sektor. Termin realni sektor se koristi u podjeli gospodarstva na realni i financijski sektor.

Realni (nefinancijski) sektor tako predstavlja dio gospodarstva koji se bavi proizvodnjom roba i usluga, a financijski predstavlja dio gospodarstva koji se bavi kupnjom i prodajom na financijskim tržištima.

Fina objavljuje zbirne podatke poduzetnika koji spadaju u užu definiciju realnog sektora i te ćemo podatke obraditi u nastavku. Dakle, osim što su isključene banke, osiguravajuća društava, leasing i ostale financijske institucije (jer godišnje financijske izvještaje podnose na posebnom obrascu, različitom od onoga na kojem izvještaje podnose svi drugi poduzetnici), podaci ne uključuju niti subjekte koji nisu obveznici poreza na dobit (neprofitne organizacije kao što su državni zavodi, vjerske zajednice, političke stranke, sindikati, komore, udruge građana, zaklade i fundacije, zatim državne i javne službe, tijela državne, regionalne i lokalne uprave, HNB itd.).

Na slici 1 možemo vidjeti kako se kretao broj zaposlenih u realnom (nefinancijskom) sektoru u posljednjih 15-ak godina.
Vidljiv je rast broja zaposlenih u vremenu do izbijanja krize: u sedmogodišnjem periodu do 2008. broj zaposlenih porastao je za preko 200 tisuća ljudi, sa 727 tisuća na 933 tisuće zaposlenih. Za vrijeme recesije trend je bio suprotan: bilježio se kontinuirani pad broja zaposlenih. Izgubljeno je preko 103 tisuće radnih mjesta i to u prvim godinama krize. Od 2015., paralelno s oporavkom gospodarstva, ponovno se javio rast broja zaposlenih.

Promjena broja zaposlenih u realnom sektoru je u uskoj vezi s kretanjem BDP-a (slika 2).

U periodu 2008.-2014. kumulativni pad hrvatskog BDP-a iznosio je 11,8%. U isto vrijeme kumulativni pad broja zaposlenih iznosio je 11,1% (pad s 933 tisuće zaposlenih u 2008. na 830 tisuća u 2014.). Jasno je da bez gospodarskog rasta u Hrvatskoj nema ni rasta broja zaposlenih.

U 2016. godini bilo je 114.483 poduzetnika RH obveznika poreza na dobit (bez banaka i osiguravajućih društava). Ostvarili su dobit u iznosu od 38,7 milijardi kuna, a oni koji su imali gubitak zabilježili su višak troškova nad prihodima u iznosu od 14,7 milijardi kuna: stoga je konsolidirana neto dobit svih poduzeća iskazana u visini od 24 milijarde kuna. Kao što se može vidjeti na slici 3, nakon dugog perioda „mršavih“ godina, to je uvjerljivo najveća dobit ostvarena od 2007.

Ukupna neto dobit poduzetnika u razdoblju recesije bila je izrazito niska, a u određenim periodima čak i negativna. Profitabilnost mjerena povratom na imovinu (ROA) i povratom na kapital (ROE) godinama se kretala od negativnih vrijednosti pa do maksimalnih 2%. Suprotno percepciji dijela javnosti, u dugom razdoblju recesije „kapital“ je prošao jednako loše kao i radnici – poduzetnici su ili gubili kapital ili ostvarivali mizerne prinose.

S obzirom na to da računovodstveni kapital poduzetnika (konsolidirano) iznosi oko 418 milijardi kn, a ukupna imovina 1072 milijarde kn, tek se u 2016. bilježi zadovoljavajuća profitabilnost: govorimo o povratu na imovinu (ROA) od 2,2% i povratu na kapital (ROE) od 5,7%.

Analiza dobiti po područjima djelatnosti pokazuje da su dvije djelatnosti s najvećom ostvarenom dobiti prerađivačka industrija i trgovina na veliko i na malo, a poduzetnici u navedenim područjima djelatnosti ujedno su imali i najveći broj zaposlenih (udio od 46%). Detaljniji podaci po područjima djelatnosti mogu se vidjeti u tablici 1.

Prosječna mjesečna neto plaća obračunana zaposlenima kod poduzetnika u 2016. godini iznosila je 5.140 kn, što je nominalno 1,8 % više nego 2015. godine. To je u skladu s podacima koje objavljuje DZS prema kojima je prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za 2016. porasla nominalno za 1,6% te je iznosila 5.685 kuna.

Podsjetimo, DZS u obračun prosječne plaće uzima i plaće isplaćene u državnom i javnom sektoru te financijskom sektoru (za koje znamo da imaju plaće više od prosjeka te tako podižu ukupni prosjek) te isključuje plaće zaposlenika koji u obračunskom mjesecu imaju manje od 80 plaćenih sati rada (isti su uključeni u podatke FINA-e).
Ako pogledamo sliku 4, možemo primijetiti kako prosječne mjesečne neto plaće u nominalnom iznosu godinama kontinuirano rastu.

Čak i za vrijeme šestogodišnje recesije nije došlo do pada nominalnih plaća, što je u skladu s ekonomskom teorijom o „ljepljivim nadnicama“ („Sticky Wage Theory“).

Realnog rasta plaća (rasta prilagođenog za stopu inflacije) nije bilo jedino u periodu 2009.-2013., a i tada je pad bio osjetno manji od pada ukupnog BDP-a u istom periodu. Pad realnih plaća bio je manji i od pada konsolidirane neto dobiti poduzetnika (prikazane ranije na slici 3). Od 2014. ponovno se bilježi rast realnih neto plaća.
Prosječne mjesečne neto plaće u 2016., prikazane po područjima djelatnostima, možemo vidjeti u tablici 2.

Na kraju je još zanimljivo vidjeti koji poduzetnici sa 10 i više zaposlenih, prema analizi FINA-e, isplaćuju najviše plaće. To možemo vidjeti u tablici 3.

Analiza pokazuje dvije zanimljivosti: i) prema obliku vlasništva svih 25 navedenih poduzetnika je u privatnom vlasništvu od osnivanja, ii) od 25 navedenih poduzetnika 23 su u stranom vlasništvu, a samo dva u domaćem (ADRIS GRUPA d.d. i INDUSTRIUS d.o.o.).

Osim što vidimo da „stranci“ isplaćuju najviše plaće, znamo i da prema istraživanju o poslodavcima prvog izbora ispitanici tradicionalno kao najpoželjnije poslodavce odabiru upravo strane kompanije (najviše ispitanika (35%) želi raditi u privatnoj tvrtki u stranom vlasništvu).

U svjetlu ove analize postavljaju se dva temeljna pitanja. Prvo, ako realne plaće i povrat na kapital padaju i rastu zajedno u dugom roku, zašto se u nas govori o sukobu kapitala i rada? Drugo, ako vidimo da tvrtke u vlasništvu stranaca najbolje plaćaju ljude i najpoželjniji su poslodavci, tko se to boji stranog kapitala u Hrvatskoj?