- Je li da to nije baš najpravednije?! Ajde, reci pravo, ki čovik, po duši. Oti Perković, o kojem svi pišu, govore, pivaju, ne bi da je Nevijork... jel znadeš ti da on, kao selo, misto, nema nikakve veze sa željezničkon stanicom koja se po njemu zove?
Ne znaš, e, znan ja da ti ne znaš! E, pa da znaš - ta je željeznička stanica na području drugog sela, Sitnog Donjeg! A ne zove se Sitno Donje, nego po drugom, susjednom selu. I ne samo ta, nego ni druga stanica koja je na području našeg sela ne zove se po nama, nego također po drugom susjednom selu, po Koprnu! A obe su na našem području! I reci sad da to more bit slučajno! Ajde, jedanput, pa bi čovik reka, da je omaška, falilo se, ali dvaput! Ali, tako je, pa štaš! Sitno nije bitno! Neka nas dva ima – i Donje i Gornje! Svejedno bi bilo da je još jedno, sridnje!
Eto, tako su mi, što u šali, što u zbilji, zborili moji rani jutarnji suputnici u vlaku koji je u 8.40 sati, točno prema voznom redu, s kolodvora u Šibeniku, krenuo prema Perkoviću - odnosno Sitnom Donjem - s kojeg smo ja i kolegica mi kretali u Zagreb, a pošten svit, moji sugovornici, Edi Stančić iz Slivna i Marko Pražen, već se vraćali iz Šibenika kući. Vlakom, kako su to jutro u Šibenik već i došli.
- Da ja iđem svojim autom za euro i sedamdeset ujutro dvadeset kilometara u Šibenik i isto toliko nazad, pa nisamo poludio! - veli nam Stančić.
- Da ležin na šoldima ne bi, nego bi iša vlakon. Lipo je, uredno, kulturno, komodno, toplo. I dođen za dvadeset minuta! A do Slivna iman još 22 kilometra! I kako ću gori! Iščeka me sin na Perkoviću i pribaci me do gori! Ubijen dosadu priko vikenda! Tamo iman teke vrtla, iman starinu svoju i uživan! - priča nam 75-godišnjak, koji se sjeća kako su prije do Perkovića išla ujutro dva vlaka - jedan đački, a jedan radnički, a sad nema dvadeset putnika. Al, dobro je i to, jer, evo, u njegovim Stančićima ima samo sedam stanovnika!
O’šli za prugon
- Od priko 200 šta nas je bilo prije! Sve iselilo, Šibenik, Split, a 90 posto ih ima gori u Zagrebu! Ošlo za prugon! - priča nam Slivljanac, a Pražen nastavlja priču o svom Sitnom Donjem:
- Na Perkoviću su ti samo Perkovići, a svi drugi, šta vi kontate da su s Perkovića su Sitnjani - Jakelići, Rakići, Crljeni, Praženi, Lučići, Arambašići, Vranići, Ilići, Sarajlići i Kunčići.
I koliko ima svita u ovo sve što ste mi nabrojili?
- Pa, jedno dvistotinjak! A samo u mom oboru, u ćaće mi i strica, bilo nas je 13. A sad ja, od 72 godine, strina mi od 89 godina i jedan rodijak mi još! Eto ti svi! - nabraja mi Marko, koji je u petak ujutro, đačkim vlakom, u sedam manje pet išao po mirovinu.
- Dođen u 7 i 15 na banku, dignen mirovinu i nazad, u devet manje dvadeset. A šta ću po gradu? I to sve za dva eura, koliko ti dođe moja povratna, penzionerska karta!
- E da, slaba mu je pensija! Pet, šet iljada kuna ima! Pitajte ga da vam kaže! - viče baba sa susjednog sica, a Marko odmanjiva rukon:
- Da mi nije ono dvi godine iz Luksemburga, ima bi vraga crnoga, njega, a ne pensiju. Više mi je otamo dalo za godinu i po nego za sve godine ode. A bija san ti, rodijače, i dragovoljac, uzeja pušku na početku, pa tamo do Oluje. I ništa od otoga, brajo! Spasija Luksemburg, šta san tamo pravija PVC stolariju, od 1973. do 1975. Za svaku godinu daje mi sto eura. Misečno! - raspričao se Marko, a Edi upada:
- Svaka čast Švabi, ali više ode vridi dan života nego godina cila u njega! Obaša san ja sve to, al ovo šta u nas ima nema nigdi! Kad bi se ranili u Njemačkoj, ki ode u nas što se rani, ne bi ti ostalo, ne bi ušpara ni za kutiju šibica! Nego šuljaj kumpira, hrenovaka i jaja, ako misliš koju marku metnit sa strane! Iz kuće u firmu, iz firme u kuću, to ti je sav život tamo. A kad uvatiš mirovinu, brzo ćeš Bogu za kurira! Jer te iscidilo skroz! - zdvaja Edi.
- Ma Nijemac je Nijemac, uređen. Zna se kad ti je marenda, ručak, a kad je rađa, sve. Ako si mu radnik, ne pušta te da iđeš od njega! - tu se slažu i jedan i drugi.
- Kod nas se svaki prsi da sve znade radit, sto zanata, u sve se prtlja. A ne zna ni jednog kako triba! A u Švabe toga nema, nego je svak specijalista za svoje. I radi samo to jedno! A ne petlja se u svašta, pa ispadne - šta? A ništa! - smiju se i jedan i drugi.
A Brešane, di si, mislim se, da ti ostavim ovo dvoje, pa da ja i kolegica, nastavimo dalje, u nagibni vlak. A Marko zapeo da mi ispriča kako je ono bilo kad se po Sitnom Donjem snima oni film, Mrnduša donja, pa se on družio s Radon Šerbedžijon, Milenom Dravić, Ljubišon Samardžićen, sedandeset i nekih godina...
- Dvanesti misec, ja se skinija u majicu na špaline, mlado, zdravo, ludo, radin oko prasadi, taman ih zaklali, a režiser mi svira da se sklonin, da ću mu upropastit film. Zima, a ja u majici na špaline, prasac visi. U Pražinovića smo in pekli meso i kunpire ispod peke. A pokojni Božućak veli Ljubiši, koji je glumio nekog odrpanca, pa je cili u krpama: “Ja san mislija da san ja sam sirotinja, al ima i gorih od mene!”
Sporije, ali ugodnije
A u nagibnom vlaku, koji je krenuo iz Splita, pa u 9.15 sa šibenskim putnicima krenuo dalje za Zagreb, 42-godišnja Splićanka Ivana, pravnica, koja, za razliku od mojih dotadašnjih suputnika, prvi put u životu putuje u metropolu - željeznicom.
- Puno mi je komodnije nego busom, više širine, više dužine, privatnosti. Nikad ovakve krajolike nisam vidila dok sam putovala busom i autom, kao sad kad sjedim pokraj prozora vlaka, kao pred kakvim velikim ekranom. Tek sad vidim koliko je lijepa naša Zagora. Krenula je iz Splita u 8.14 sati, a nakon sat vremena evo je na Perkoviću. Rekli su joj da smo u Zagrebu u 14.55, ali da ćemo kasniti jedno desetak minuta, pa ćemo biti oko 15.05. Karta je 15.93 eura.
- Jako povoljno, pogotovo kad se gleda u eurima. I kad sve saberem, ovo mi nije zadnji put da putujem vlakom. Malo je sporije, ali je zato ugodnije - veli nam Ivana, dok nas nagibni vlak ljulja, kao da smo na brodu. I ušuškava na spavanje, neka su rani jutarnji sati. Ne bi se slikala, ali zato se hoće slikati i predstaviti punim imenom i prezimenom naši muški suputnici, Antonijo Bićanić i Matija Orešković. Ličani su, oba, i splitski studenti, idu za Vrhovine, iako žive na Plitvicama, pa će ih do tamo rodbina prebaciti autom. Dvadesetogodišnjaci su oba, FESB-ovci, i putuju skoro svaki tjedan na ovoj relaciji, gore - dolje. Putuju četiri sata do Vrhovina, a ako vlak kasni - a često kasni - onda i četiri i pol sata. Dobra stvar je što im je karta mukte, besplatna, nula kuna. Pola karte im kao studentima plaća Ličko-senjska županija, a pola im HŽ daje popust, također kao studentima.
- Da nije besplatno, ne znam da bismo išli vlakom. Često kasni, i ni stanice nam baš nisu najpogođenije. Vjerojatno bismo išli busom - vele naši dečki. Dvadesetogodišnjakinja je i Leona Sever, Virovitičanka koja u Splitu studira glazbenu pedagogiju i solo pjevanje na Glazbenoj akademiji. I njoj je vlak besplatan, po istom obrascu, pa joj je najzgodniji način prijevoza. Svaka joj je kuna bitna, jer je Split, u kojem je već dvije godine, postao jako skup, turistički grad. I ne samo da je skup, nego je u njemu teško naći i smještaj đacima i studentima. Stanodavci traže od njih da se isele već prvi šestog jer tada već kreće sezona. Srećom, ona je u hostelu pa je tamo zaštićena barem do 1. srpnja. Sad u hostelu u Velebitskoj plaća smještaj 255 eura jer su nedavno poskupili. Stanovi su 300-tinjak eura pa se onda nađu dva, tri, četiri cimera i podijele trošak. Sreća da menza nije skupa, da tamo još nije doprla inflacija, kao što nije ni u samom vlaku.
Kod kondukterke, domaćice vlaka, Narje Šegvić, topli i hladni napitci, grickalice. Cijene koje su bile u kunama samo su preračunali u eure, bez zaokruživanja, daje nam cjenik Narja, koja je u HŽ-u već 30 godina. Prošla je sve pruge u Hrvatskoj, a ova Split - Zagreb, Zagreb - Split, nagibni vlak, posebna je.
- Puno je putnika, a mjesta malo, jer ova karta od 0,0 kuna djeluje stimulativno. Pa je ovaj vlak sa 134 sjedeća mjesta postao vrlo prometna žila kucavica, prava hrvatska vertikala. Potpuno suprotno uvriježenom mišljenju kako u Hrvatskoj nitko ne putuje vlakom. O, da, putuje itekako. Rijetko ćete gdje vidjeti toliko mladog svijeta kao u vlaku! Petak, subota, nedjelja, oni stalno putuju gore, dolje. Stariji ljudi, umirovljenici, u Lici vam također imaju besplatnu kartu, i zašto je ne bi iskoristili i onda i oni stalno putuju!
Putuje i Đuro Filipović, koji je ušao u Kninu u 10.10 sati, a ide do Gradišća, kod Županje, preko Vinkovaca, iako nema mukti kartu, ali nije ni njemu skupo. HŽ ima stalno neke akcije, pa i on ima kartu u pola cijene, nekih 30 i nešto eura. Povratna karta! I nije nešto, ruku na srce. U Knin ide kod sestre, nećaka se, veli, udaje, u Sinj, pa je bio nešto malo pomoći oko toga, pripremaju se svatovi, pred Veliku Gospu. Čestitamo i mi, unaprijed, mladencima!
- Ja sam vam u penziji, nigdje mi se ne žuri, i ja doslovno uživam na svom sjedalu. Lika mi je prekrasna, brda, doline, nije monotona ravnica kao u nas u Slavoniji!
Ima pravo Božo Kero, strojovođa kojeg smo zatekli kako ide u Zagreb, odakle bi trebao preuzeti noćni vlak za Split, kada kaže kako je nedavno snježno nevrijeme, 26.//27. veljače, kada je snijeg blokirao sve ceste kroz Liku i blokirao zemlju, podsjetilo sve nas Hrvate koliko je željeznica bitno prijevozno sredstvo. Jer je bila jedina kojoj snijeg nije mogao ništa. Ne samo da je vozila, nego je uvela i dodatne vlakove, dokazujući da još nije prohujala s vihorom, nego ju je zameo vjetar. Nagibni vlak je novi, njemački, iako je nominalno proizvod kanadske firme “Bombardier”, zapravo multinacionalke, korporacije, koja radi i poznate avione Canadaire, koji mogu voziti i do 160 kilometara na sat, pa bi tih 420 kilometara do Zagreba mogla proći puno brže nego što sada ide, šest ili sedam sati. Ali ne može pruga to podnijeti, ni puno manje brzine od tih, pa vlakovi po njoj voze - kako gdje - i 20, 40, 60, 80, stotinu kilometara na sat.
Velika lova
- Eto, na par kilometara, od Jaske do Zdenčine, može potegnuti i 140 na sat - povjerava nam se strojovođa Domagoj Hribar, ali to je samo par kilometara.
- U prosjeku, brzina vlakova na HŽ-u je 50,2 kilometara na sat, za sve, ali za Split - Zagreb prosjek možete dobiti ako 420 kilometara podijelite sa šest sati i dvadeset minuta. Znači, između 60 i 70 km/h. U Kaštelima, gdje ima puno prijelaza, vozi se 15 na sat, isto kao i tamo gdje je preglednost slaba. Kada bi se više uložilo u prugu, moglo bi se postići 100 kilometara na sat, što bi put do Zagreba skratilo na 4 sata i 20 minuta, a to bi za hrvatske prilike bilo odlično. Pruga je kod nas brdska, vrlo zahtjevna. Mi moramo proći Labin, moramo proći Malovan, Rudopolje u Lici, iza Perušića, gdje se penjemo na 860 metara nadmorske visine, što je druga najviša točka bila u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, odmah iza Crne Gore. Do gore dodaješ gas, odozgo kočiš, i to je najčešći posao strojovođe vlaka cijelim putem od Splita do Zagreba
U vlaku zatječemo i Juricu Lugonjića, 20-godišnjeg vježbenika, koji se uči za strojovođu, pa se nadamo da bi on mogao, kada jednog dana bude iskusni strojovođa, dočekati da vlak gori-doli putuje 4 sata i 20 minuta.
- Pa nitko nije vjerovao da ćemo jednog dana imati najviše autocesta po glavi stanovnika, a mi ne samo da smo ih izgradili, nego se danas i ponosimo našim autocestama. Željeznica je još ekološkiji način prijevoza, još kad bi se uspjela kakva elektrifikacija dovesti na prugu, iako je jako skupa, preko EU fondova ulaže se i u baterijske vlakove, hibridne, “Končar” nam ih radi. Nešto se ipak radi, iako možda presporo. Europska unija nam je na raspolaganje metnula veliku lovu i bio bi grijeh to ne iskoristiti - razgovaramo s Božom.
Naravno, najviše pažnje posvećuje se teretnom prometu za luku u Rijeci, koji je profitabilan, i tamo se najviše ulaže. Kopar je, recimo, limitiran, luka malog, plitkoga gaza, a radi triput više robe nego Rijeka. E, s prugom će se to promijeniti, uvjeren je. I on je druga generacija strojovođa, željeznica je u nas familijarni posao, koji se nasljeđuje, s oca na sina, pa stoga i ne čudi što baš svi naši sugovornici - ali, baš svi - gledaju HŽ kao svoj dom, i o svemu na željeznici, vlaku, pruzi, govore sa strašću, kao da im je u pitanju hobi, a ne posao.
Eto, ako ih upitate što je s Unskom prugom, onda će vam reći da je ona trenutno u drugom planu, zbog Schengena, jer na jedno osam mjesta prelazi granicu Hrvatska - BiH, ali s druge strane je neosporno atraktivna za teretni promet jer je i kraća do Knina za 42 kilometra i povoljnija, s manje uspona. Lička ima na mjestima 26 promila, što je za teret užas.
- Lička pruga je trebala biti zatvorena još sedamdeset i neke godine. Ali, nije dala JNA, jer se u Rudopolju proizvodila municija, ili nekakvo oružje, jako bitna namjenska proizvodnja - otkriva nam Kero još jedan zanimljiv detalj. Eto, barem i od JNA nešto korisno.
Željeznica danas postaje sve atraktivnija turistički, gostima iz srednje Europe, koji za 30-ak eura stižu na more. Iz Češke, Slovačke, Mađarske. Puni su vlakovi, vrlo atraktivne rute, koliko god se kasni, ali su dostupne i jeftine. Nisu ni drugi imuni na kašnjenje. Kero nam govori kako se u Njemačkoj vozio njihovim “Zugom”, 300 kilometara na sat ide, ali su im dvije linije bile otkazane u jednom dana. Jesu lokalne pruge, ali su otkazane. Ne lete ni oni!
Pitamo Hribara što mu je najljepše u poslu? Kad ujutro grane sunce, pa kad kroz Liku pokraj pruge vidi jelena, srnu, medvjeda, pa čak i risa. Kako stoje nepomično, bez straha, kao da su i on i one u “National Geographicu”.
- Ako slučajno udariš neku takvu životinju, moraš javit dispečeru, on javi lovačkom društvu, da se evidentira. Taj i taj vlak, taj i taj strojovođa, na tom i tom kilometru... Je, znali smo prije viđati pored pruge i emigrante, jednom prigodom čak i 40-ak njih. Onda javiš HŽ Infrastrukturi, koja se brine za sigurnost, ljudi mi šeću po pruzi. To je ujedno i odgovor na pitanje što je najgore u ovom poslu - strah od neke “izvanredne situacije”, od toga da ćeš udariti u nekog ili nešto, ili on u tebe. Posao je monoton, a moraš biti stalno koncentriran. Zato strojovođa ne smije voziti u kontinuitetu dulje od pet sati. Zato se na ovim dužim relacijama radi pauza, stanka od desetak minuta, da protegne noge, ode na WC, zapali cigaretu, popije kavu... Ustvari, najljepši dio posla je onaj iskreni osmjeh kad ga vidiš na licu dječaka pokraj pruge, kako te gleda otvorenih očiju, pa mu svirneš i mahneš. Cijeli je svijet njegov. I moj, barem na tih par sekundi - priča nam strojovođa.
Od strojovođa čujemo da je na realciji Zagreb - Split najkomodnije putovati noćnim vlakom, pa uzeti kušet, spavaća kola. Dvjestotinjak kuna je karta, za djecu je mukti, dvaput tjedno vlak ide, petkom iz Zagreba, nedjeljom iz Splita. Ljeti možeš i auto ukrcati, za stotinjak kuna, ne plaćaš cestarinu, dođeš naspavan i ideš dalje.
Spartanski, ali jeftino
Nakon Like, na redu je Plaški, Josipdol, pa Oštarije, a onda nakon toga i Zagreb - glavni kolodvor. Došli smo taman na vrijeme da uhvatimo vlak koji ide natrag, iz Zagreba u Split. Oko 15.30.
Vozio nas je Zagrepčanin Zvonimir Drčić, a domaćica nam je bila Vedrana Kekez. Suputnici opet isti - đaci i studentarija. Iz Zagreba petkom popodne putuju kući, u Liku, najviše Gospić i Vrhovine, i dalje za Knin, Šibenik i Split. Među onima s kojima smo putovali bio je i Dražen Sučić, iz HŽ Infrastrukture, koji nam je pokazao kod Draganića mjesto na kojem se ispod pruge gradi podvožnjak, vrijedan 2,7 milijardi kuna. I da vlak za put do Splita potroši 1500l dizela, što nije malo. I još puno toga. Pa turist, Nizozemac Douwe Veldhuizen, koji nam je za prvi dojam kazao kako mu je sam vlak malo spartanski, ali zato vrlo jeftin. I s vrlo lijepim panoramama, baš onako kako ga u HŽ PP-u i reklamiraju - putovanje s pogledom. U kojem uživa, svaki put iznova, i general Ivan Bačić, ratni zapovjednik 113. brigade HV-a. Sa suprugom Zorom se vraća vlakom na svoje Miljevce, nakon što su dva i pol mjeseca zime proveli s djecom, u Zagrebu.
Digne se, pa gleda Ličko Lešće, pa Gacku dolinu, i svaki put pomisli na onu pjesmu “Lijepa li si!”. I sjeti se da ga na Miljevcima čekaju njegove masline, koje taman treba oškarati, i mali čamac na Krki. Pomogli smo mu da se iskrca u Jabuci, na drniškom kolodvoru, a mi smo nastavili do Perkovića. Kako ćeš reći Sitnog Donjeg, bio bi to grijeh prema Arsenu?! Njegovim “Vlakom prema toplom jugu” koji vozi čak i kad je “Vlak u snijegu”. Koji, kako me je naučio Domagoj Hribar, često staje i ponekad posustaje, ali nikad ne odustaje. I dolazi čak po redu vožnje u Šibenik, u 21.38 minuta. Kao da smo u Japanu!
- Konnichiwa - pozdravljamo četvrtog strojovođu i četvrtu domaćicu u istom danu, i idemo doma! Bilo je dosta, 840 kilometara gori-doli, u komadu, ionako ovo sve neće imati gdje stati. Za sve opisati ne bi ni cijela “Slobodna” bila dovoljna. Putujte! Vlak je mukti! Ili u najgorem slučaju - skoro!
