Roditelji preminulog dječaka o najtežim trenucima u životu: Pedijatrica koja ga je poslala u Split stalno je ponavljala 'Grmi mi u plućima, kako ovo nisu čuli', liječnici iz Metkovića nakon svega ni sućut nam nisu izrazili

"Mama, hoće li sveti Nikola nama dogodine vratiti našeg anđela Gabrijela? On je naš najveći anđeo", upitao me je moj sin Mihael kad smo nekoliko dana nakon pogreba otišli na groblje kako bismo s Gabrijelova groba uklonili vijence i cvijeće koje je uvenulo...

Rekla nam je to Ivana Bebić iz Metkovića, majka nedavno preminulog Gabrijela Bebića (9).

Dječak je, kako smo već pisali, preminuo 11. prosinca 2018. zbog višeorganskog zatajenja uvjetovanog virusom H1N1 (gripa) i bakterijom streptokok koja je napala dječaka, a čije teško zdravstveno stanje nisu prepoznali liječnici u Domu zdravlja u Metkoviću, odnosno na Hitnoj pomoći.

Razgovor s Ivanom i Mišom Bebićem, roditeljima malog Gabrijela, obavili smo u četvrtak u jednom od splitskih kafića. Razgovor nabijen emocijama i suzama, zasigurno jedan od najtežih u svojoj novinarskoj karijeri, obavio sam s knedlom u grlu, jednostavno ne znajući što upitati ljude koji su prije 20-ak dana na pravdi Boga izgubili dijete.

– Ja djeci, kćerkici Gabrijeli (ime joj je dao sam Gabrijel), koja ima šest godina i koja od svoje druge godine boluje od juvinalnog reumatoidnog artritisa, i sinu Mihaelu, koji ima četiri godine, pokušavam sve ovo vrijeme od njegove smrti objasniti kako više nikada nećemo vidjeti našeg Gabrijela i kako je on sada među anđelima. Koliko u tome uspijevam, ni sama ne znam. Samo znam da je, kad smo došli na Gabrijelov grob, Mihael udarao nogicom po grobu kako bi ga brat čuo. Morala sam mu objasniti kako će ga Gabrijel čuti, ali mu neće moći odgovoriti – rekla nam je Ivana Bebić.

Drama obitelji Bebić koja je na noge digla cijelu Hrvatsku i koja je još jednom, po tko zna koji put, pokazala da u hrvatskom zdravstvenom sustavu hitno treba nešto mijenjati, počela je 7. prosinca 2018. godine.

– Tada sam prvi put odvela Gabrijela i drugo dvoje djece k njihovoj pedijatrici jer su malo kašljali. Bio je petak i liječnica nas je primila, pogledala svima ždrijelo i poslušala pluća. Rekla je da je sve u redu i preventivno nam je dala Sumamed, ako nekome od djece skoči temperatura preko vikenda. Otišli smo kući – govori majka Ivana Bebić.

U subotu poslijepodne Gabrijelu je temperatura skočila na više od 39 stupnjeva.

– Počeo je povraćati pa sam mu dala sredstvo protiv dehidracije i Sumamed. Čim sam mu dala antibiotik, povratio ga je. Dobio je proljev i zbog toga sam mu davala malo juhice, odnosno dijetalnu hranu. Međutim, nastavio je povraćati, a uz to je i dalje imao proljev. Cijelu noć je bilo tako. I ostalo dvoje djece imalo je proljev i povraćalo je, ali u puno manjoj mjeri – kazuje Ivana.
Situacija s Gabrijelom pogoršala se u nedjelju.

– Gabrijelu je jezik skroz pobijelio, što je znak dehidracije, dok je kod druge dvoje djece bio normalne boje. To nam je bio znak da ponovno moramo hitno otići k liječniku. Uputila sam Gabrijela s tatom na Hitnu pomoć i tamo su došli oko 11 sati prijepodne. Imali su taman dovoljno vremena da u ljekarni, koja je radila do 12 sati, uzmu neki novi lijek ako im ga liječnica s Hitne pomoći prepiše – govori Ivana.

Otac je na Hitnoj pomoći rekao liječnici da je Gabrijelu loše i zamolio je da ga pregleda i da mu pomogne.

– Liječnica mu je pogledala ždrijelo i poslušala pluća, a ja sam joj rekao koje mu sve lijekove dajemo. Rekla je da je s njim sve u redu i da mu ne treba druga terapija. U jednom trenutku mi je medicinski tehničar s Hitne pomoći u Metkoviću rekao kako je tog jutra kod njih bilo dvadesetak djece s virozom i da ne zna tko će uopće u ponedjeljak moći u školu – kazao je Mišo Bebić.
Tijekom te nedjelje temperatura mu se popela preko 39 Celzijevih stupnjeva.

– Nastavili smo je skidati. Gabrijel je bio jako malaksao i počeo mi je govoriti da mu je strašno zima nogicama. Ležao je pokriven na kauču i nikako se nije mogao ugrijati. U noći između nedjelje i ponedjeljka, oko 1.15, vidjela sam da otežano diše. Rekao je da ga boli s desne strane u predjelu plućnog krila kad udiše. Odmah sam suprugu rekla da ga treba opet odvesti na Hitnu pomoć, pa su otišli oko dva sata – govori majka Ivana Bebić.

Kad su došli na Hitnu, Mišo je pozvonio na ulaznim vratima. Otvorili su mu medicinska sestra i liječnica.

– Rekao sam im da pogledaju Gabrijela jer mu nije dobro i zamolio ih da mu pomognu. Liječnici sam rekao da njezina kolegica iz jutarnje smjene, kod koje smo bili oko 11 sati, nije ništa pomogla. Ponovno mu je poslušala pluća i pogledala grlo, a ja sam joj rekao koje mu lijekove dajemo. Također sam je zamolio da mu da infuziju, da nešto učini kako bi mu se stanje – koje se pogoršavalo – popravilo.

Međutim, rekla mi je da je Gabrijel u redu i da ga ujutro odvedem k pedijatru. Rekao sam da njegova pedijatrica radi poslijepodne, ali ona je ostala pri svome: "Dijete je u redu i idite kući" – prepričava nesretni otac.

Na kraju se – nažalost – pokazalo da je to bila posljednja Gabrijelova noć u obiteljskoj kući i predzadnja noć u njegovu kratkom životu.

– Tijekom te noći moj je sin samo ležao u krevetu. Pio je tekućinu, a jezik mu je bio sve bjelji. Toliko je bio bijel i suh da se gotovo raspuknuo – govori mama Ivana.

U ponedjeljak ujutro okupala je Gabrijela kako bi uredan išao liječniku, a odveo ga je otac.

– Kako je njegova pedijatrica radila u ponedjeljak poslijepodne, došli smo pred ambulantu drugog pedijatra. Zamolio sam njegovu medicinsku sestru da primi moje dijete jer mu nije dobro. Gabrijel je već tada jedva stajao na nogama, sklapale su mu se okice i bio je gotovo dezorijentiran. Medicinska sestra mi je rekla da imaju gužvu i da ga odvedemo na Hitnu pomoć. Napomenula je i da se vratimo ako nas na Hitnoj ne prime, pa će ga pregledati ambulantni pedijatar, ali i da nas sigurno neće moći primiti prije 11 sati. Opet sam otišao na Hitnu pomoć i opet sam – po tko zna koji put – rekao liječnici što sam već u dva navrata govorio liječnicima te ustanove. No, odgovorila mi je da to nije slučaj za njih i da na katu iste zgrade imamo pedijatricu pa da dijete odvedem onamo. Gore nas je poslije pet minuta čekanja primila pedijatrica. U čekaonici je Gabrijel jedva sjedio. Stalno je padao jer mu je tijelo već bilo onemoćalo – prisjeća se dječakov otac.

– Kad smo ušli u ordinaciju, liječnica me je upitala: "Šta je, Mišo?" Rekao sam joj da me vozaju i da mi nitko nije pomogao. Kad je vidjela Gabrijela, skamenila se, nije mogla vjerovati kako dijete izgleda. Odmah mu je pogledala vrhove prstiju na rukama i nogama i viknula: "Majko mila, što je ovo?!" Pogledala mu je grlo i pluća, stalno ponavljajući: "Bože moj, što je ovo, kako grmi u plućima, kako ovo nisu čuli?" U jednom je trenutku rekla Gabrijelu da će mu malo dotaknuti prsa, a onda je opet ponovila: "Bože moj, što je ovo, kako mu zvoni u plućima!" Tada je pozvala helikopter. "Ovo je jako loše stanje, odmah morate u Split...", nikada neću zaboraviti njezine riječi. Vratili su nas na Hitnu pomoć, a ja sam morao otići kući kako bih Gabrijelu donio čistu odjeću jer se, jadan, od muke pomokrio kod liječnice – kazuje Mišo.

Čim su otac i dijete helikopterom stigli na helidrom KBC-a Split, Gabrijel je prevezen na Jedinicu intenzivnog liječenja za djecu (JILD).

– U bolnici su mu dali kisik i infuziju i odmah je živnuo. Ponadao sam se da će se sve dobro završiti iako su mi u Splitu rekli da je stanje izuzetno teško. Kako mu se stanje ipak malo poboljšalo, vratio sam se u Metković po odjeću i ostalo što mu je trebalo u bolnici. Želio sam se što prije vratiti u Split da budem uza nj. No, tek što sam u ponedjeljak popodne došao kući, iz KBC-a nas je nazvao liječnik i pitao moju suprugu možemo li doći što prije u Split. Stigli smo u ponedjeljak navečer. Liječnik nas je odveo u kancelariju i pokazao nam snimku pluća našeg djeteta.

Jedno plućno krilo uopće se nije vidjelo, bilo je potpuno zasjenjeno, a drugome je trećina bila pod sjenom. Kad smo ga vidjeli, doživjeli smo šok. Bio je priključen na sve moguće aparate i samo mu je još srce kucalo. Rekli su nam da odemo kući, budući da smo ostavili dvoje male djece koja su nas non-stop nazivala na mobitel i pitala kad ćemo doći. Bolnički liječnik dao nam je svoj broj telefona da se možemo informirati. Ne znam točno koliko smo se puta čuli tijekom noći, samo znam da su Gabrijela u utorak ujutro oko 7.15 sati počeli reanimirati i da su u 8.05 proglasili smrt. Nazvao nas je liječnik i rekao da su dali sve od sebe, ali da su, nažalost, morali proglasiti smrt. Ne dao Bog da se ikome dogodi ovo što se dogodilo nama – završio je jezivu priču otac Mišo Bebić.

Taj 11. prosinca 2018. ostat će upamćen kao jedan od najcrnjih i najsramnijih datuma hrvatskog zdravstva.