Rude opet jaše: Šibenski odvjetnik objašnjava zašto će se kandidirati za predsjednika Hrvatske

I ugledni šibenski odvjetnik i stečajni upravitelj Ivan Rude najavio je (ponovnu) kandidaturu za predsjednika Hrvatske. Rude, javnosti poznat kao žestoki borac za prava radnika, koji poduzima sve da se posrnula poduzeća osove na noge, a njihova imovina ne rasparčava, u prvome se redu obraća ljudima koji žive od svoga rada. Na izbore izlazi kao nezavisni kandidat.
 

Jednom ste već krenuli u kampanju za šefa države i odustali, a da se ona nije bila pošteno ni zahuktala. Zašto?
– Nisam odustao, nego su mi ukrali potpise. Dokaze nisam mogao dobiti, ali prema direktnim saznanjima, meni su potpisi ukradeni. Bio sam prikupio petnaest tisuća potpisa, ali to je, nažalost, druga strana procijenila kao potencijalnu smetnju u izbornim planovima i kao takav sam eliminiran tri dana prije predaje potpisa. Nestalo mi je osam tisuća potpisa.
 

Mislite li da ćete bez problema prikupiti dovoljan broj potpisa za kandidaturu?
– Računam na to da ću dobiti potpise, da ovaj put neću biti pokraden, dapače, da će se moj tim pripremiti da se takvo što ne ponovi. Također, računam da postoji i realna podloga za moju kandidaturu s obzirom na to da znamo do čega su nas dovele političke stranke. Zbog toga je nezavisni kandidat najbolje rješenje za ove probleme koji nas opterećuju, jer samo nezavisni kandidat nije ni s kim i ni s čim vezan, za razliku od stranačkih. Takvi kandidati nikada nisu samostalni, pa iako ih bira izravno narod, oni su uvijek "stranačka djeca".

Ovlasti su mač s dvije oštrice

Znači, to je glavni razlog zbog kojeg ćete, unatoč lošem iskustvu, ići u kampanju za predsjednika?
– Da, baš zato što smatram da se na političkoj sceni više trebaju eksponirati nezavisni igrači, koji su "daleko" od stranaka, a koje su najčešće interesne i koruptivne mreže. Ako i nisu ništa od toga, sigurno je da su se do sada u upravljanju Hrvatskom pokazale nesposobnima.
 

Predsjednik nema velikih ovlasti. Treba li to mijenjati, kao što predlaže Miroslav Škoro? Onaj koji želi upravljati treba imati i ovlasti?
– To je mač s dvije oštrice. Mislim da se, što se mene tiče, kompetencije predsjednika nešto trebaju povećati, no to zahtijeva dužu elaboraciju. No, danas s pozicije kandidata za mjesto predsjednika tražiti veće kompetencije može biti i alibi za neuspjeh. Kao, htio bi imati više moći da bi mogao riješiti probleme, ali daj ti zatečeno stanje riješi, a to se da, to se može.
 

Što biste napravili u svojem mandatu?
– Moglo bi se, dakle, inicijativom naroda pokušati popraviti nešto u smislu kompetencija predsjednika države. Mislim tu prije svega na suspenzivni veto kad je u pitanju donošenje zakona u pojedinim situacijama ili na ulogu kod biranja sudaca u Ustavni sud. Naime, svjedoci smo sramotnog izbora sudaca Ustavnog suda. To su, očito je, sve stranački ljudi među kojima nema nekih jakih pravnih eksperata i baš bi zbog te gadljive trgovine, barem za jedan dio ustavnih sudaca, trebalo dobiti suglasnost predsjednika. Tako ta trgovina ne bi mogla biti "slobodna", a nakon što bi Sabor birao svoje kandidate, trebao bi dobiti suglasnost i druge poluge političke moći. Izbor za Ustavni sud je karikaturalan, sve se svelo na čistu trgovinu SDP-a i HDZ-a.
 

Iskusan ste stečajni upravitelj. Šibenska "Revija" prolazi kroz najduži stečaj u povijesti Hrvatske. Što treba mijenjati da radnici ne bi čekali tako dugo na isplatu zaostalih plaća?
– Problem je što u stečaju postoje razlučni vjerovnici, oni koji imaju hipoteke i fiducije, a to su u pravilu banke. Po zakonu im pripada sve od imovine na kojoj imaju hipoteku, i ako nema neke druge stečajne mase, a rijetko je u takvim slučajevima bude, sva imovina pripadne njima, a u devedeset posto slučajeva radi se o bankama. Ako bi se htjelo pomoći radnicima, trebalo bi mijenjati zakon u smislu da dio te imovine koji pripada bankama, odnosno hipotekarnom vjerovniku u stečaju, u određenom postotku pripadne i vjerovnicima prvog isplatnog reda, a to su radnici. E sad, je li to 20 ili 30 posto, ne znam, ali jedino bi tako mogli brže do onoga što im se duguje. Država može sve. Imate jednu genijalnu izreku engleske pravne teorije, da parlament može sve osim natjerati pijetla da nese jaja. Znači, ja bih išao s inicijativom da u stečajevima ne može sve pripasti jednome, nego bi trebalo doći do "podjele plijena". To govorim jer su i vjerovnici velikim dijelom krivi zbog agonije i propasti dužnika. Njihove čudne kalkulacije, pa i ravnodušnost za poslovanje dužnika, dovode do bezizlaznih situacija. Ako je dužnik u krizi, oni moraju brže reagirati, a to je i pitanje zakonodavca. Amerika, kao oličenje neoliberalnog modela, omogućava korektnom dužniku da nastavi poslovanje.

Kako platiti beskonačni dug?

Daje mu šansu za opstanak?
– Da, a u nas članak prvi zakona koji uređuje stečaj kaže da je njegova svrha namirenje vjerovnika.
 

Puno je i blokiranih građana. Najčešće se radi o banalnim razlozima: prometnim prekršajima ili neplaćenim računima za telefon, televiziju... Može li se u tom smislu nešto zakonski mijenjati kako bi se broj dužnika smanjio?
– Kod ovrha imate problem koji je stalno prisutan, a to je pitanje socijalne države. Prvo što bi trebalo jest limitirati rast kamata. One ne mogu rasti beskonačno. Po mojem mišljenju, a neke države imaju to rješenje, kamata može narasti najviše dvostruko u odnosu na glavnicu. Tako je bilo i za vrijeme bivše Jugoslavije.
 

Dug se mora platiti, ali ne smije ići u "nebo"?
– Upravo tako. Ne može biti beskonačan, jer što znači za vjerovnika ako će dužnika vječno držati za vrat, a neće se naplatiti? To je šteta i za državu. Dužnik s blokiranim računom ne može raditi, vezali ste mu ruke. To je dvostruka šteta – i za njega, i za državu, ali i za društvo u cjelini. Neka se sve to rješava u razumnom roku od maksimalno nekoliko godina, a dugove bi trebalo i otpisivati. Zašto? Zato što će država dobiti svoje na drugi način ako dužniku omogući da uđe na tržište rada i počne raditi. Pa ne može dužnik biti doživotno opterećen dugovima, oni mu nakon proteka određenog roka moraju biti otpisani.
 

Naša je privatizacija velikim dijelom bila kriminalna. Vjerujete li da je gotovo s uhićenjima njezinih protagonista i da je oživotvorena Rojsova "ko je jamio, jamio je"?
– Zasad je to potvrđeno činjenično, egzaktno, ali mislim da država u vezi s tim pitanjem mora učiniti zaokret. o je da se kriminal koji je evidentan sudski rješava godinama, što stvara nepovjerenje u državu. Kad ljudi shvate da se kriminal političkih i poslovnih elita ne rješava godinama, i da se, kad je u pitanju kriminal u javnim poduzećima, nikako ne donose presude, to stvara nepovjerenje u državu. To, bez obzira na opravdanja u medijima da sudovi ne mogu brže odraditi te procese, kod običnog građanina stvara dojam korumpiranosti, jer i to je oblik korupcije, ako ne namjerne, onda stvarne. Kad pravda dođe tako kasno da smo svi zaboravili što se to loše dogodilo, to kao i da nije pravda.
Imate jednu dobru Lenjinovu misao, da zakon ne djeluje preventivno svojom strogošću, nego neumitnošću. A u nas bi, baš zbog ove sporosti, trebalo doraditi kazneni zakon za političke elite jer ravnoteža mora postojati. Tko ima više moći, mora imati i veću odgovornost i ona mu mora biti brzo utvrđena. Primjerice, stečaj se rješava po hitnom postupku, a tako bi moglo biti i kad su moćnici iz političkih struktura i javnih poduzeća u pitanju. Ne radi se o prijekom sudu, ništa takvoga, nego samo o ubrzanom postupku.
 

Kako komentirate rad predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?
– Nisam zapazio ništa što bi bilo od značenja za državu i narod. Tu ima dosta fraza i poza, a ništa upečatljivog što bi imalo u sebi nekih elemenata za pamćenje, nekih rečenica koje ostaju... No, neke "druge rečenice" su prije komične nego ozbiljne.
 

Čiji ste kandidat: ljevice, centra ili desnice?
– Ne mogu se tako svrstati jer je to arhaična podjela koja se svodila na radničku klasu s jedne i kapital s druge strane. Lijevo su bili radnici, a desno predstavnici kapitala, ali ta je podjela stvar prošlosti. Ona može dovesti samo do toga da čovjek ne može biti svrstan kao netko tko poštuje ljude, a poštovati ljude znači respektirati vrijednosti socijalne kategorije koje zagovara ljevica, i isto tako poštovati tradiciju koja je jako bitna za opstanak u ovom svijetu, jer bez tog kolektivnog osjećaja on postaje opasno mjesto. Između država vlada kolektivni egoizam, pa sve ozbiljne zemlje naglašavaju patriotizam koji treba oštro dijeliti od nacionalizma koji vodi u isključivost i mržnju. No, treba biti svoj i prepoznatljiv. Kineska poslovica kaže da je narod bez tradicije kao trn bez oštrice.

Zašto ne volim 'manjine'

Je li u redu da predsjednika biraju i oni koji imaju hrvatsko državljanstvo, ali ovdje ne plaćaju porez?
–To je kategorija koja je ustavno ugrađena. Mogu je shvatiti i kao strah male države koja je stoljećima tražila sebe i uz tešku muku na kraju dobila državnost, da se pokuša ojačati dijasporom. Ona nije zanemariva snaga, ali aktualna politika, kao i one prije nje, nisu znale iskoristiti taj patriotski naboj, i nikada se nismo uspjeli oformiti kao jedinstven tim koji će raditi u korist Hrvatske. Od početka je krenulo naopako: od kriminala, prijevare, privilegija, korupcije i svega što ljude razočarava. Bilo je normalno da se ljudi nisu mogli tako srdačno vezati uz državu koja im se u jednom trenutku pokazala kao maćeha, kao imitacija ideala koje su sanjali.
 

Hrvatsko-srpski odnosi su važno pitanje za svakog predsjedničkog kandidata?
– Neprijeporno je da je smisao vanjske politike stvaranje prijatelja, ne u doslovnom smislu riječi, ali dobrih odnosa, jer neprijatelji se nikako ne smiju stvarati. S obzirom na naš geostrateški položaj, Hrvatska ne može biti u "vječnom ratu" sa Srbijom, Bosnom, sa susjedima. Moramo naći ravnotežu. Možda je problem aktualna srpska vlast kojoj odgovara, kao i nekima u Hrvatskoj, da se stvari svode na netrpeljivost između dva naroda. Ako se namjeravaju tako ponašati, ako misle da smo osuđeni na vraćanje u prošlost i vječnu vremensku petlju, onda su prokleti i oni i mi ako u takvo što upadnemo. Prošlost treba ostaviti gdje je bila, a ne zaboraviti, a neke se stvari mogu stručno utvrditi, mislim tu na nedoumice, no prošlost se nikako ne smije prebacivati u sadašnjost. To bi onda značilo da si ostao zarobljen u prošlosti pa nikad nećeš imati ni sadašnjost ni budućnost.
 

Treba li se, poput Mađara i Slovenaca, od migranata štititi žicom?
– To je vrlo kompleksan problem. Na tragu sam razmišljanja slovačkog premijera, koji je kazao da problem imigranata, rasne i vjerske netrpeljivosti, nisu stvorile male zemlje, nego europski imperiji u svojoj prošlosti. Zato mi ne bismo trebali snositi štetne posljedice njihovih grijeha. No, postoji humanitarni problem. Činjenica je da ti ljudi bježe od bijede i straha za goli život, i to je užasno. Europa bi morala financijski i na sve moguće druge načine pomoći da se tim ljudima omogući život u njihovim domovinama jer su i Emmanuel Macron i Angela Merkel potvrdili da je projekt multikulturalnosti propao. Osobno uopće ne smatram da su razlike između ljudi takve prirode da bi trebalo ratovati. Meni je to strano. Ja čak ne volim izraz "manjine". Čovjek ne može biti manjina, može biti samo različit, ali to ne bi trebalo nikome smetati. Bitno je samo da politički budeš građanin države koje jesi, a to je Hrvatska, a kako se ti moliš Bogu i koja je to "verzija", ostavimo transcendenciji, duhovnosti.
 

Treba li predsjednika birati u Saboru?
– Nikako! To bi tek bilo nakaradno, jer ovako kako se sada stranke tamo ponašaju, to je čista politička korupcija.