Ukoliko još niste čuli, a što je teško povjerovati, za mladog šibenskog znanstvenika dr. sc. Josipa Skeju – tek ćete. Inače docent na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, međunarodno prepoznat ekspert u hrvatskoj klasičnoj zoologiji, svjetski priznati stručnjak za skakavce te dobitnik brojnih nagrada i priznanja iz područja prirodnih znanosti, najnovijim je otkrićem zasigurno zadužio svijet znanosti.
Skejo je, naime, s kolegom Nikom Kasalom te američkim paleontolozima prof. dr. sc. Samom Headsom i dr. sc. M. Jaredom Thomasom, došao do senzacionalnog paleontološkog otkrića – u komadu jantara, starom 40 milijuna godina, otkrili su novu vrstu malenog monaškog skakavca (porodica Tetrigidae), koja pripada do sada neopisanoj skupini skakavaca (pleme ili tribus Rusmithini).
Takvog više nema
– Kao što danas na raznim vrstama borova, smreka ili čempresa možemo naći smolu koja curi, tako je i prije 40 milijuna godina smola curila iz sada već izumrlih vrsta sličnima današnjim četinjačama poput borova. Također, kao što danas možemo naći mrava zarobljenog u komadu osušene smole starog nekoliko tjedana, tako možemo naći i potpuno stvrdnutu smolu staru milijunima godina na mjestima na kojima su nekad bile šume četinjača. Upravo je u jednom od tako starih komadića otkriven do sada neopisani skakavac i to samo jedna ženka dugačka 18 milimetara – odgovara Skejo na pitanje kako je skakavac prije 40 milijuna godina dospio u – jantar.
Danas u Europi, nastavlja ovaj mladi znanstvenik, nema više vrsta stabala koje su proizvele baltički jantar. Porodica Sciadopityaceae, pojašnjava, a kojoj pripadaju izumrle vrste koje su proizvele baltički jantar, danas žive samo u Japanu dok su u čitavom ostatku Euroazije izumrle.
– To je zanimljivo jer iz tog podatka i fosilnih ostataka biljaka znamo da je na mjestima današnje Litve, Latvije, Estonije i Kaljinjingradske oblasti u Rusiji, prije 30-ak milijuna godina bila prašuma u kojoj su bujale izumrle četinjače, a s njima i mnoge male i velike životinje. Taj čitav ekosistem nestao je i danas o njemu znamo samo iz jantarnih ostataka. U ovom posljednjem radu, zapravo smo opisali tri nove kategorije – vrstu Rusmithia gorochovi; rod Rusmithia, jer ovu vrstu nismo mogli uključiti ni u jedan do sada poznati rod zbog mnogih jedinstvenosti; i tribus ili pleme Rusmithini (Skejo, Kasalo, Thomas i Heads, 2024.) jer ovaj rod nismo mogli svrstati ni u jednu živuću skupinu monaških skakavaca. To dokazuje da su prije 30 do 45 milijuna godina u Europi živjele i čitave skupine životinja kakvih danas nema i da sjever Europe nije oduvijek bio hladan i relativno siromašan vrstama – pojašnjava Skejo.
Vrsta koju je s kolegama otkrio, nastavlja naš sugovornik, ima dugačka prednja krila, dok su kod svih drugih monaških skakavaca prednja krila reducirana u dvije ljuskice. Kod vrste Rusmithia gorochovi prednja su krila dulja nego kod ijedne živuće vrste monaškog skakavca, a što, kazuje, istraživačima zadaje muku jer se već dugo pokušava objasniti kada onda točno datirati redukciju prednjih krila kod monaških skakavaca.
Hrvatski ‘dream team‘
Inače, tim hrvatskih znanstvenika, među kojima su spomenuti Josip Skejo i Niko Kasalo, ali uz njih i Karmela Adžić, Maks Deranja i Marko Pavlović, među vodećim je istraživačkim timovima u svijetu za monaške skakavce (Tetrigidae), jednu od najraznolikijih skupina skakavaca, ali i skupinu u kojoj odrasle životinje rijetko prelaze jedan centimetar, pa time i jednu od istraživački najzahtjevnijih skupina skakavaca.
– Primjer ove vrste kupio je engleski prirodoslovac R. Smith te nas je kontaktirao i zamolio da mu otkrijemo identitet vrste kako bi je mogao identificiranu za svoju zbirku. Kad smo pogledali Smithov primjerak, imali smo što vidjeti – skakavca koji ne izgleda kao ništa viđeno do sada. Oduševljeno smo mu javili da ćemo rod nazvati po njemu, stoga Rusmithia, jer ju je zapravo on učinio dostupnom znanosti, a vrstu smo nazvali po ruskom paleontologu Andreyu V. Gorohovu, vodećem svjetskom stručnjaku za skakavce i zrikavce i autoritetu na polju fosilnih skakavaca – prepričava nam Skejo.
Jedinka po kojoj je vrsta opisana, dodaje, takozvani holotip, potječe iz kaljinjingradskih rudnika jantara iz kojih potječe i jantar kojim je ukrašena poznata jantarna dvorana dvorca carice Katarine u St. Peterburgu, i to obnovljena i originalna verzija, stoga postoji mogućnost da se i u zidovima te dvorane kriju još mnogi primjerci vrste Rusmithia gorochovi i još mnogih neopisanih kukaca.
Mali grad velikih ljudi
A na pitanje kako je zapravo izgledao proces opisa nove vrste, mladi Šibenčanin odgovara:
– Prvo je trebalo ispolirati jantar tako da se skakavac jasno vidi sa svih strana, a onda je trebalo uz pravilno osvjetljenje napraviti kvalitetne fotografije primjerka. Nije uvijek lako vidjeti sve strukture u jantaru jer se životinja koja je upala u smolu, micala prije smrti dok se doslovce gušila u jantaru i onda je pokretima nogica zarobila zrak od kojih se neki dio ne vidi, komadiće mahovina koji otežavaju to da vidite je li nešto dio životinje ili je samo prljavština ili je pak životinja izvukla neki dio tijela izvan smole pa je taj dio nestao jer je utrulio. Nakon što imamo kvalitetne fotografije, svaki dio nove vrste detaljno uspoređujemo sa svim do sada poznatim srodnicima. U ovom slučaju, imali smo jednu poznatu vrstu iz baltičkog jantara za koju smo shvatili da također pripada skupini Rusmithini te podosta daleke "srodnike" iz Amerika. Kad detaljno proučimo i usporedimo svaki dio životinje, zapisujemo sličnosti i razlike i na temelju znanja o razlikama kod živućih vrsta, procjenjujemo koliko je neka razlika među fosilnim vrstama daleka. Nerijetko se dogodi, kao kod krila vrste Rusmithia gorochovi, da otkrijemo svojstva kakva ne postoje kod živućih skakavaca. Nakon što je opis sastavljen, rad se šalje u časopis kako bi ga nekoliko međunarodnih stručnjaka pročitalo i kako bi dali svoje opaske i primjedbe što treba popraviti ili što možda nije dovoljno detaljno proučeno. Kad rad prođe nekoliko rundi pregleda od kolega i kad nitko više nema zamjerki, rad se prihvaća i objavljuje – zaključuje dr. sc. Josip Skejo.
Za kraj, samo ćemo dodati kako je ovo još jedna potvrda da je Šibenik mali grad zaista velikih ljudi!