Mnogim je Šibenčanima ugodno saznanje da je njihov sugrađanin dr. Rok Čivljak u vrhu hrvatske epidemiološke, infektološke struke, koja, po općoj ocjeni, danima vodi uspješnu bitku s pandemijom koronavirusa. Kao zamjenik ultrapopularne Alemke Markotić, kao šef Odjela za infektologiju u zagrebačkoj klinici „ Dr. Fran Mihaljević“… Imali smo osjećaj da je bio izuzetno sretan što smo ga potražili s pitanjima za Šibenski list.
- Vi pravo pa u sridu! Moram priznati da sam danas s punim pravom ponosan što sam infektolog, kao i to što sam Šibenčanin. Infektologija kao medicinska disciplina koja se bavi proučavanjem i zbrinjavanjem bolesnika sa zaraznim bolestima u današnje je vrijeme, zbog pandemije COVID-19, dobila svoj puni smisao koji je i javnost prepoznala. Uspjesi hrvatske infektologije, uz ostale pozitivne elemente, dijelom su pridonijeli i tome što se Hrvatska danas razlikuje od susjednih zemalja. Među inim, i po tome što na milijun stanovnika ima manji broj oboljelih i zaraženih virusom SARS-CoV-2. Šibenik je kao moj rodni grad obilježio ne samo moje djetinjstvo, nego i mene kao osobu. Kao što bi rekao pok. Milivoj Zenić, šibenskim sam kalama, skalama i butama kročio prvih 18 godina svoga života, onog najvažnijeg razvojnog doba koje vas obilježi kao osobu. Svoj profesionalni uspjeh dijelom pripisujem izvrsnoj izobrazbi koju sam stekao u Osnovnoj školi Sime Matavulja (danas Fausta Vrančića). Posebno pamtim profesoricu hrvatskoga jezika prof. Tatjanu Kelavu, nastavnika biologije u šibenskoj gimnaziji prof. Cukrova te predavače u Medicinskoj školi u kojoj sam pohađao smjer sanitarno-laboratorijskog tehničara i prvi put se susreo s medicinom - počeo je 54-godišnji dr. Rok Čivljak.
Radni dan 24 sata
Kad sam od vašeg brata Lazara dobio broj mobitela, obeshrabrio me rečenicom: „Teško ćete do njega, i meni se rijetko javlja“. Znači li to da vam je radni dan silno dug, da ne kažem predug?
- Na žalost, posljednja tri mjeseca moj radni dan traje 24 sata. Radim u Klinici, radim doma, radim dok se vozim autom na posao i s posla… Mobitel mi je stalno u ruci. Inače, mrzim mobitele. No, ovih dana ne mogu bez njega obavljati svoj posao. Radi brige i skrbi za bolesnike, zbog funkcije zamjenika ravnateljice. Imam i puno organizacijskih i administrativnih obveza, pa i onih koje podrazumijevaju kontakte s medijima. Ilustracije radi, odgovore vama pišem poslije ponoći. No, za Šibenski list uvijek ću naći vremena! A osobito kada to kaže moj stariji brat!
Početkom travnja ste izjavili da „sadašnji rezultati bude nadu, ali su još uvijek moguća iznenađenja“. Je li gotovo mjesec dana poslije mogućnost neugodnog iznenađenja realno puno manja?
- Naravno. Današnje su brojke u odnosu na one s početka travnja dvostruko bolje. Manji je dnevni broj novoregistriranih slučajeva COVID-19, manji je broj hospitaliziranih, manji je broj teških slučajeva i smrtnih ishoda… No, svako bi prerano popuštanje restriktivnih mjera moglo pogoršati epidemiološku situaciju. Stoga je razumna odluka do daljnjega odgađati ukidanje restrikcija kretanja i socijalnih kontakata.
Pomalo je indikativan, da ne kažemo impresivan, vaš put do profesora na Medicinskom fakultetu i pročelnika Odjela Zavoda za respiratorne infekcije u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu. Usavršavali ste se u Rimu, Londonu, New Yorku, Barceloni…
- Pa meni to nije toliko impresivno. Ja sam intuitivno htio više i bolje. No, čovjek učini onoliko koliko želi, ali i onoliko koliko mu prilike omoguće i dopuste. Imao sam sreću zaposliti se u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu, koja je jedna od najboljih hrvatskih bolnica. U njoj se njeguje tradicija dobrog kliničkog rada, dobre sestrinske skrbi za bolesnike, kontinuirana edukacija i velike mogućnosti znanstvenog rada i napredovanja. Imao sam priliku učiti od velikana hrvatske medicine i hrvatske infektologije. Poglavito od prof. Ivana Beusa, prof. Tatjane Jeren, prof. Slavka Schoenwalda, prim. Dražena Borčića, prim. Vjekoslava Mahovlića, prof. Josipa Begovca, prof. Miroslava Lisića… Mnogo sam naučio i od medicinskih sestara koje su liječnicima najbliži suradnici, a ponekad ne manje važni učitelji i instruktori. Sjećam se, primjerice, da me postavljanje centralnog venskog katetera koji ide direktno u srce nije naučio kolega liječnik, već medicinska sestra Anđa Novokmet, kojoj sam neizmjerno zahvalan što mi je pomogla razumjeti tu struku - sestrinstvo. Usavršavanja u inozemstvu bila su više moj izlet u nepoznato, težnja za drugačijim, ali sam se s njih uvijek vraćao obogaćen. Uvjeren da i mi u Hrvatskoj možemo i moramo učiniti više i bolje.
Ponos zbog kolega
Jeste li zadržali kontakte s inozemnim stručnjacima i u aktualnoj pandemijskoj krizi? Kako oni gledaju na hrvatsku bitku s koronavirusom? Kalifornijski liječnik dr. Mirko Giaconi, primjerice, kaže da bi svojim hrvatskim kolegama dao, figurativno rečeno, Oscara za dosadašnji učinak.
- Čujem se s kolegama i u Rimu, Londonu, Singapuru, Beču, Mainzu…Ovih mjeseci kontaktiramo nešto rjeđe, jer smo svi previše obuzeti svojim angažmanom u borbi protiv pandemije novog koronavirusa. Ja uvijek mislim da smo mogli učiniti još i više. No, i ovo što smo do sada postigli, uzimajući u obzir sve dionike ove borbe: infektologe, mikrobiologe, epidemiologe, molekularne biologe, pa i nezdravstveno osoblje, s pravom nas treba činiti ponosnima. Kao jasan dokaz da smo dio ovako kvalitetnog zdravstvenog sustava koji, iako djeluje u neprimjereno zastarjelim i skromnim uvjetima, nose kvalitetni zdravstveni djelatnici, pojedinci i timovi.
Imate li učestale kontakte i sa šibenskim kolegama, posebice doktoricom Ankicom Parat-Baljkas? Njezine su odluke glede karantene na Murteru ocijenjene pravodobnim i mudrim na razini Nacionalnog stožera.
- Poznajem puno šibenskih liječnika. S nekima sam od njih dijelio šibenske školske klupe. S nekolicinom od njih danas dijelim profesionalni život. Ciljam na infektologe, mikrobiologe, epidemiologe… Imam veliko povjerenje u šibenske liječnike, a bio sam i njihov pacijent, pa mogu reći da imamo na što biti ponosni. Upravo mi je prof. Nicola Petrosillo, kolega iz Rima, koji često službeno i privatno posjećuje Hrvatsku, rekao da bi, kada ode u mirovinu, volio živjeti i raditi u Šibeniku. I to je neizravni kompliment šibenskoj bolnici!
Kako biste nama, laicima, objasnili značenje hrvatskog epidemiološkog, infektološkog uspjeha, točnije izolaciju virusa ili njegov uzgoj u laboratorijskim uvjetima?
- Rijetki su očekivali da smo mi u Klinici za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“ u Zagrebu za to spremni. No, nakon godina upornog i predanog rada, osobito naših molekularnih biologa, ali i drugih liječnika i znanstvenika, predvođenih našom ravnateljicom prof. Alemkom Markotić, koja je i voditeljica naše znanstvene jedinice, ostvarili smo uspjeh na kojemu nam mnogi zavide. Izolacija i identifikacija virusa SARS-CoV-2 pomoći će boljemu razumijevanju tog virusa, njegovih obilježja i patogenosti, kao i razjašnjavanju prirode ove bolesti. Vjerojatno i u pronalasku odgovarajućeg lijeka i cjepiva.
Vjera i molitva
Je li vam vjeru u uspješno okončanje teške bitke podgrijava i činjenica da ste oduvijek bili i ostali praktični vjernik?
- Meni je iskustvo ove pandemije čak i produbilo vjeru u Boga. Više razmišljam o Bogu, češće se molim, razmišljam o smislu ljudskog postojanja, a još više o našoj slabosti i nesavršenosti. Nije nam Bog poslao ovu pandemiju, pa je On neće ni okončati. Odgovorni smo mi ljudi, i za njezin nastanak, a i za njezin mogući kraj. Pa, vidjeli smo da je odgovorno ponašanje građana izravno utjecalo na manji broj oboljelih i umrlih. No, možda nam je ova pandemija upravo najbolja prilika da se susretnemo najprije sa samim sobom, a onda i s Bogom. I odlučimo kamo i kako ići dalje.
Dio građana Hrvatske je malo nestrpljiv glede ublažavanja mjera Nacionalnog stožera, dok su oni strpljiviji više okupirani pitanjem kako će izgledati život poslije korone.
- Kao što se moramo pripremiti na život „poslije korone“, moramo misliti i na mogućnost života „s koronom“. Koronavirus možda iščezne, kao što je iščeznuo SARS, a možda ostane u populaciji u određenoj mjeri. Možda će se iduće godine pojaviti neki drugi. Zaraznih bolesti je bilo i uvijek će ih biti, a mi ih ne možemo iskorijeniti, koliko god mi to željeli. Možemo, međutim, napraviti puno da bismo umanjili njihov negativan učinak: prevencijom, liječenjem, odgovornim i profesionalnim ponašanjem.
Nisu rijetki liječnici koji vas vide kao nasljednika Alemke Markotić. Žene koja je odmjerenošću „preko noći“ osvojila Lijepu našu.
- Meni je dobro i ovako. U ulozi njezina zamjenika i suradnika. Ja joj ne bih bio rado u koži. Ovo kroz što ona sada prolazi nije nešto što bi ijedan čovjek poželio. Možda samo onaj koji ne razumije njezinu ulogu u aktualnoj situaciji. Odgovornost koju moja ravnateljica danas ima je ogromna. Teret koji nosi je prevelik da bi to netko poželio. Ona se s tim jako dobro nosi i mislim da će i ubuduće to dobro raditi. Ja ću joj, pak, uvijek biti na raspolaganju i pružati podršku.
Ne viđam obitelj
I vaša je supruga Marta liječnica i profesorica. Koliko uopće imate zajedničkih sati u ovim teškim danima?
- Jako malo, ponekad se danima ne vidimo. Isto tako i s djecom. Od siline posla, nažalost, rijetko stignem pomisliti kako im je. A kada i pomislim, teško mi je što nisam s njima. One su ovo teško razdoblje, i pandemije i potresa, morale proći bez moje blizine, ali se nadam da mi ne zamjeraju previše. Da razumiju prirodu moga posla. Tješi me što znam da su na sigurnome i da su zdrave. Koliko god vi racionaliziranjem pokušali pomoći sebi, olakšati neki teret, teško je nadomjestiti propušteno vrijeme i propuštene događaje. Vjerujem da ćemo uskoro imati i zajedničkog vremena i zajedničkih događaja i zaboraviti na ovu odvojenost. Da će mojoj obitelji, kao i svim građanima Hrvatske, uskoro ostati samo osjećaj da je to bio ružan san.
Za kraj, što vam, osim šire obitelji, u ovim teškim vremenima najviše fali kad je riječ o rodnom Šibeniku?
- Nedostaju mi ponajprije ljudi. Oni koji su obilježili moj život i koje još uvijek nosim u srcu, iako ih rijetko vidim. Nedostaje mi riva, kalelarga, katedrala… U mislima se često vraćam na sve one šibenske kale, skale i bute, kojima ću se možda jednoga dana uistinu i vratiti. Barem se tome nadam. No, i u Zagrebu sam stvorio lijep život. I našao u njemu djelić Šibenika, i mnoge Šibenčane. Ima nas tu nemalo. Liječnika, glazbenika, novinara… Posebno bih izdvojio slavnog orguljaša Pavla Mašića. Nalazimo se, čujemo, surađujemo… Tako jedan drugome nadomještamo rodni kraj – emotivno je završio dr. Čivljak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....