Sjećate li se otrovne kiše koja je prije 33 godine padala nakon Černobilske katastrofe? I danas pokraj nuklearke živi 150 ljudi, ne boje se radijacije koja je bila toliko jaka da je mijenjala boju očiju vatrogascima

Dvadeset šestog travnja 1986. Černobilj je pogodila najgora svjetska nuklearna katastrofa. Eksperiment proveden radi testiranja sigurnosti elektrane pošao je po zlu i izazvao požar koji je deset dana emitirao radijaciju.

Oblaci s radioaktivnim česticama proširili su se tisućama kilometara, izbacujući toksičnu kišu širom Europe, piše BBC povodom obljetnice nemilog događaja.

Oko 116.000 ljudi koji su živjeli u blizini Černobilja je odmah evakuirano. Oko oštećenog reaktora odmah je uspostavljena zabranjena zona, koja je kasnije obuhvatila i druga pogođena područja.

Tijekom narednih nekoliko mjeseci bilo je iseljeno još 234.000 ljudi. Gotovo svi su otišli u žurbi. Neki su imali samo par sati da spakiraju sve svoje stvari. Drugima je rečeno da će se vratiti poslije nekoliko dana. Međutim, postoje i oni koji nikada nisu napustili domove.

Danas je još uvijek je zabranjeno da se živi unutar zabranjene zone. Usprkos tome, između 130 i 150 ljudi nastanjuje taj prostor. Među njima ima mnogo žena, koje još uvijek, u svojim 70-im i 80-im, obrađuju zemlju predaka.

Procjene govore da su zbog radioaktivnosti  stotine tisuća ljudi umrle, a posljedice se i danas osjećaju. Naime u Ukrajini i Bjelorusiji je povećan broj karcinoma, kao i velik prijevremenih porođaja, te djece koja su rođena s određenim smetanjama u razvoju.

Černobilj, tumači Hrvatska enciklopedija, je grad i pristanište u sjevernoj Ukrajini. Leži na rijeci Pripjat, oko 130 km sjeverno od Kijeva. Prije nuklearne katastrofe (1986) je imalo oko 25 000 st.

Oko 16 km sjeverozapadno od grada nalazi se velika nuklearna elektrana Lenjin. U toj se elektrani (koja se sastojala od četiriju dovršenih i jednoga nedovršenog reaktora) dogodio se 26. IV. 1986. do sada najteži kvar na nekom nuklearnom reaktoru, što je izazvalo teške posljedice: 31 osoba je poginula (29 od zračenja) i zabilježen je znatan porast radioaktivnosti, osim u tom dijelu ondašnjeg SSSR-a, i u većem dijelu Europe.

Do kvara je došlo na četvrtom reaktoru pri nepravilno zamišljenom i nepravilno provođenom pokusu zaustavljanja rada reaktora, pri čemu je isključeno hlađenje reaktora. Zbog toga je nekontrolirano porasla temperatura, zapalili su se grafitni moderatori pa je došlo do taljenja reaktorske jezgre i do eksplozije. U atmosferu su izbačene velike količine radioaktivnih tvari.

Radioaktivni oblak nošen zračnim strujama krenuo je prema Skandinaviji, a zatim je obišao cijelu sjevernu i srednju Europu. Požar na reaktoru ugašen je prvih dana svibnja zatrpavanjem pijeskom, a poslije je ostatak reaktora zazidan u betonski sarkofag.

Za radnike Černobiljske nuklearne elektrane, navodi Enciklopedija, 1970. je bio osnovan grad Pripjat, kojega je stanovništvo (50 000) nakon nuklearne katastrofe 1986. bilo evakuirano i preseljeno u novoosnovani grad Slavutič.

Kad su 28. travnja 1986. sovjetske radio stanice naglo prekinule svoj redovni program i počele puštati klasičnu glazbu, stanovnici SSSR-a su znali da se nešto ozbiljno događa, podsjeća Bljesak.info. Možda je umro predsjedavajući Vrhovnog Sovjeta, možda su Amerikanci lansirali nuklearne projektile, pitali su se Sovjeti. I onda je uslijedila vijest od 20 sekundi: „Dogodila se nesreća u nuklearnoj elektrani Černobilj. Jedan od nuklearnih reaktora je oštećen.

Posljedice nesreće se saniraju. Pomoć je pružena pogođenim ljudima. Uspostavljena je komisija za istragu nesreće“. Stvarne razmjere nesreće možda ne bismo ni doznali da tog dana na području Ukrajine i Bjelorusije nije puhao vjetar koji je radioaktivni materijal iz atmosfere otpuhao sve do Švedske, pa čak i sjeverne Engleske i Škotske.

Šveđani su, podsjeća Bljesak, prvi otkrili povećane radioaktivne vrijednosti u atmosferi i zatražili službeno objašnjenje od SSSR-a. Ubrzo su i ostale europske zemlje počele mjeriti radijaciju.

U Jugoslaviji, voditeljica Laboratorija za radioaktivnost biosfere iz Zagreba dr. Alica Bauman je, suprotno proceduri, prva obavijestila javnost o mogućoj opasnosti koja dolazi iz Ukrajine. Nekoliko dana je trebalo radioaktivnom materijalu da se proširi po Europi, a toliko je trebalo i sovjetskoj vladi da objave prave razmjere katastrofe.

Panika se ubrzo proširila, jer je radioaktivni materijal u tri vala zahvatio Europu. Prvi val je pogodio Švedsku i Veliku Britaniju, drugi je zahvatio srednju Europu, a treći balkanske zemlje. Jugoslavija je bila najteže pogođena balkanska zemlja, a izuzev Makedonije i sjeverozapadne Slovenije, svi krajevi su bili pod utjecajem černobilske katastrofe.

Opasnost po stanovništvo su povećali prvomajski skupovi na otvorenom koje je u BiH pratila i radioaktivna kiša. Pojedina medijska izvješća su navodila da su i građani Hrvatske osjetili zdravstvene posljedice zbog otrovne kiše koja je padala po usjevima, a onda su ljudi i i životinje konzumirale tu hranu.  

Dr. Bauman je u razgovoru za Jutarnji list navela kako je upozorila CK SK BiH o radioaktivnoj opasnosti, pa su pripremljeni ispečeni janjci nestali za komitetskih stolova i prema njenim riječima „vjerojatno završili po sarajevskim lokalima“. Veće razine radijacije su zabilježene u kišnim krajevima od 3. do 5. svibnja 1986. Jadranska obala je bila znatno manje izložena jer je tih dana bilo sunčano.

Nije trebalo puno vremena da se panika proširi, pa su veliku financijsku štetu pretrpjeil poljoprivrednici i mljekari koji su morali uništiti svoje proizvode. Zagrebački „Ledo“ je tada prodao sve zalihe zamrznutog povrća pripremljenog za nadolazeću turističku sezonu.