Kada je Damir poginuo, svi Tigrovi su plakali. To nam je bio prvi i zadnji put tijekom čitavog rata da baš svi plačemo.
Tu je rečenicu Zoran Žukina, bivši pripadnik 1. gardijske brigade, danas novinar i urednik u Zagorju ispričao redateljici Biljani Čakić. Ta ju je rečenica, priznaje nam ona, i ponukala da se upusti u snimanje dokumentarnog filma “Gavran 101” o junaku Domovinskog rata Damiru Tomljanoviću koji je 17. veljače 1994. poginuo na Velebitu nedaleko Tulovih greda od snajperskog hica ispaljenog sa pobunjeničkih srpskih položaja.
Podlogu za dokumentarac činio je scenarij koji je napisao upravo Žukina.
- Film je to o jednom junaku koji je svojim suborcima bio moralna vertikala, a preko njega pričamo priču o svim Tigrovim i svim braniteljima. Posebno onima koji ne mogu govoriti o sebi jer ih više nema među nama – kaže Biljana Čakić.
Njezin brat je poginuo braneći Bodganovce.
- Njegovim kćerkama i unucima, a i djeci i unucima svih poginulih branitelja željela sam pokazati kakvi su zapravo heroji bili ti dečki koji su sa 21 ili 22 godine krenuli braniti zemlju iako sami prethodno najčešće nisu imali nikakvog vojnog znanja. A Gavran je među njima bio prvi – ističe redateljica.
Jedna od upečatljivijih rečenica Tomljanovićevih suboraca je i ona da je “u koloni on uvijek išao prvi, a kada smo se vraćali išao je zadnji”.
Zvali su ga “crna ptičurina”, “Garonja”... Svi su ga, međutim, znali kao Gavrana. Onako visokom, crnom, taj je nadimak kao da je bio stvoren za njega.
Na kostajničkom području rukovodio obranom kada je poginuo hrvatski snimatelj Gordan Lederer. Sa svojim je suborcima obranio Novsku. Potom i deblokirao Dubrovnik. Sudjelovao u obrani Karlovca. Osvojio strateški izuzetno važne Tulove grede.
Tomljanovića su, iako je tih ratnih godina bio prilično mlad, na zapovjedne pozicije birali njegovi suborci, vojnici koji u u mladom Senjaninu vidjeli vođu. U trenutku kada je ubijen, imao je čin pukovnika – najmlađeg u Hrvatskoj vojsci. I zapovijedao svim hrvatskim postrojbama na Velebitu i u podvelebitskom području.
- Nastojali smo pokazati koliko je dubok trag taj čovjek ostavio u svojih 25 godina života. Na obljetnicu njegove pogibije na Krivom putu kod Senja svake se godine na komemoraciji skupi više od tisuću ljudi. I danas njegovo ima živi – kaže Biljana Čakić.
Dokumentarac su temeljili na izjavama Tomljanovićevih suboraca, koji su svjedočili o njegovom životnom i ratnom putu. Sniman je na autentičnim lokacijama od Velebita, preko Maslenice, Hrvatske Kostajnice do Zapadne Slavonije i južnog bojišta. A presudnu pomoć njezinoj maloj ekipi pružala je Udruga veterana 1. gardijske brigade Tigrova na čelu sa predsjednikom Ilijom Vučemilovićem Šimunovićem, Darkom Katušom i Zoranom Hržanom.
Na Velebitu je kaže, tijekom snimanja bilo izuzetno dirljivo.
- Zahvalna sam svim sugovornici što su bili iskreni, otvoreni, duhoviti, srčani...Onakvi kakvi su bili u ratu su bili i na snimanju – otkriva nam redateljica.
Jedan detalj, pak, posebno pamti.
- Svugdje su nam, sjećajući se tih ratnih godina, ljudi govorili da su se, kada su u njihov kraj došli Tigrovi, znali da će ono što je zauzeto sada biti vraćeno. Ta je brigada odlazila na najteže bojišnice, oslobađala okupirani teritorij, i potom oslobođeno prepuštala drugim jedinicama. A ona odlazila na nova ratišta. Uvijek su išli naprijed i praktički nisu izgubili nijednu bitku - zaključuje redateljica.
Film je nastao uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja i Udruge ratnih veterana 1. gardijske brigade Tigrovi. Autor scenarija je Zoran Žukina, snimatelj je Boris Krstinić, a montažer Darko Bušnja.