Prošla je 2020. i baš svi koji su čestitali novu godinu inzistirali su na lošem i da se to loše više ne ponovi. Jesu li nas baš sve koronavirus i potres direktno pogodili i zašto je baš sve u toj 2020. za nas bilo crno, crno i samo crno. U emisiji "Nedjeljom u 2" gostovala je psihologinja Ljubica Uvodić Vranić i najprije odgovorila na to pitanje.
- Znate kako se kaže - da se mi koncentriramo na loše stvari i na taj način, u tom kontrastu možda izvučemo nešto za sebe. No mislim da ne možemo ovaj put reći da je samo zbog kontrasta. Stvarno su se tri krupne stvari dogodile, istaknula je.
- Prije je bilo popularno reći: ma on ti ima kompleks. Danas se kaže: ma on ti je u stresu, ja sam u stresu, svi smo u stresu. Ali ovo nije takav slučaj, rekla je.
- Najveći stres je gubitak djeteta, partnera ili partnerice, zatim razvod, neka teška dijagnoza, gubitak posla, na 5. mjestu seljenje. U nekim slučajevima se to kombinira. Ali na tom spisku nema potresa. Potres je izvan kategorije. Potres ne stvara stres. Potres stvara dramu, nesreću, tragediju. Potres je nešto što izaziva traumu, rekla je.
- Ako mi ne priznamo, ne ispoljimo svoje emocije, onda ćete ići stručnjaku. Plači, imaš zašto! Smij se kad imaš zašto. Naše su emocije srž našeg života. One nam daju motivaciju, sol, šećer u životu, ističe.
- Čovjek je čovjeku najveća potreba i ako vam se dogodi taj ljudski susret, ako vas je čovjek čuo, možda je mogao i primiti to nešto od vas, rekla je.
- Ja razgovaram s ljudima i vidim da su se ljudi vis a vis prijašnjih simptoma nekako podijelili u tri grupe. Jednima je uvijek nešto, uvijek ga boli, kuka - takvima je sad bolje. Jer vidi kad je stvarno frka. Onda drugi kojima nikad ne treba pomoć, mogu oni sami, oni koji kažu kao "ne brinite vi za mene". Ti danas kažu: pa potres je, naravno da sam anksiozan, naravno da mi je teško i naravno da ne mogu spavati. Sad je odlučio priznati jer misli da se to eto može. A ima jedna manja grupa koju je to "strišalo". "Striša" te na više načina. Kao majka u kamp-kućici koja je cijela fokusirana na svoju bebu, a ne okolinu. Ovi što ih je "strišalo" to je dobro. Ali ovi što ih je toliko strefilo da govore da to ne postoji, oni su u velikom, velikom problemu. Šta ćete reći nekome kad kaže da COVID ne postoji? Možete se samo narugati i reći: Potres ne postoji! ističe.
- Savjetujem ljudima, nemojte gledati vijesti u 7, 8, 9. Jedan put na dan, poručila je.
- Ako ne možete izreći kako se osjećate, niste na sigurnom. Ako ne možeš reći, ako ne želite nekoga opterećivati - napišite! Nije važna gramatika, samo izreci, poručila je.
- Zagušiti u sebi i potisnuti nije dobro - to će izaći, rekla je. Ako ne ide na usta ići će na lakat. Tlak, šećer, nešto će ti se psihosomatski dogoditi. Stvara se jedna energija koju mi moramo potrošiti. Najbolje je prošetati u šumu ako možete. Potroši ju u fizičkom smislu, rekla je.
- Dok izgovaram što mi se desilo od straha, prelazim na drugi dio mozga gdje nema straha, gdje su rečenice i razumijevanje. A najbolja je šala. Znači, dobro je ako se možemo izjadati, kretati, izjadati dnevniku. Ne sakriti emociju nego je pokazati, kazala je.
- Ako se pitamo što nam se pozitivno dogodilo u ovom vremenu, dogodio nam se jedan pomak u temama kojima se zamaramo. Teme su se promijenile. Sustav vrijednosti smo doveli do nekakvog razumskog. Kreneš nekome pomoći, ti pomogneš njemu, ali spašavaš sebe. Užasno je teško gledati, a ne možeš pomoći. To je nijemi promatrač. Koji je dio traume i teško mu je, rekla je.
- Nizozemska je uvela školski predmet empatija jer je tih neempatičnih postalo previše, rekla je.
- Mi imamo u sebi toliko kapaciteta, dobrote - ne da stavimo melem na ranu nego da rana prestane, smatra.
- Što je nekome iz Dubrovnika zapaliti auto i zaletiti se u Petrinju? Pa kad mi to imamo, imamo blago cijelog svijeta, naglasila je.
- Zdrav je onaj koji donekle voli svoj posao i ima nekog tko ga voli, koga voli. Ako smo to ostvarili - voljeti i raditi, onda smo blizu psihičkog zdravlja, rekla je.