Nešto se događa dolje, unutra, u dubinama Jadranskog mora, nešto opako i vrlo loše. Prvo je na području južnog i srednjeg Jadrana počela odumirati spužva, a onda za njom i periske. Negdje između, puno je tiše prošla ta informacija, u pličinama se izgubila i školjka kunjka, u narodu zvana mušula. Kažu brački ronioci da ih nema ni za lijek. Jednostavno su nestale kao da ih nikada nije bilo.
Prije nekoliko dana aktivisti s područja Neretve, na sprudovima njezina ušća uočili su ogromne količine izbačenih ljuštura periski.
Kosture velikih, srednjih, malih strogo zaštićenih životinja koje je južina istrgnula iz dna, i bacila van. U njima više nema života, vjerojatno ga nije bilo ni puno prije nego što su njihovi kosturi izišli na površinu.
Što je sljedeće na redu? Nitko ne zna, no svi potvrđuju da se zov smrti širi od juga, i trenutačno do područja sjeverno od Zadra i oko Pašmana, kao neke granične zone, tare i guta sve pred sobom. Ako se nastavi ovakvim tempom, na red će doći i Istra, u kojoj još uvijek buja morski život.
- Došlo je vrime da nešto triba minjat. I vrime da je priroda učinila svoje. Periske nema do Dugog otoka. Zaroniš doli, a ono sve periske otvorenih ‘usta’, sve krepano. Od Lastova do Telaščice razglednica iz dubine mora je mučna i jadna. Šta se tiče spužve, tu i tamo se može nać još koja zdrava zona. Kako čujem tako je i u Tunisu, u cilom Mediteranu, sve je manje spužve, cijena joj zato raste. Ali nešto je ubija. Za periske san čuja da ih ruši nešto, ili bakterija ili parazit, ni doktori ne znaju šta je. Ja bi reka da je to od klime, od povećanja temperature mora – veli nam jedan krapanjski ronilac.
‘Bolest je to, bolest’
Kako vrijeme teče, tako se zona napada na perisku polako širi prema sjeveru. Javljaju nam ljudi da je u Seget Vranjici iza Trogira, u Šašinoj vali, nastao pomor. Nekadašnje morsko polje puno jakih, zdravih periski pretvorilo se u crno podmorsko groblje. Oko Brača i Hvara supetarski spužvari iz obitelji Caglević više nemaju posla. “Sve je krepalo”, veli nam Ivan Caglević, tvrdeći da su spužve umrle, ali i da se priroda što se toga tiče ne obnavlja. “Bolest je to, bolest”, kaže Caglević.
- Svi govore o spužvama i periskama, a nitko ne spominje mušule. E mušule, školjke kunjke, dužine do desetak centimetara, sivozelene boje. U plićaku pa do petnaest metara dubine, više je nema, izumrla je skroz. To je zbog zatopljenja mora, jer se na dubini od 20 do 25 metara još može naći. Ona je prošla najgore od svih, krepala je. Ovo je katastrofa. Na još malo živih zdravih periski sam naletio oko Hvara, ima nešto lokaliteta di katastrofa još nije došla. Ja mislim da je problem u šporkoći mora, kanalizaciji koja ide direktno u more. I truje sve oko sebe. Dok toga nije bilo, ovakve katastrofe se nisu događale – kaže nam iskusni spužvar.
U Hrvatskoj postoji samo desetak ekipa spužvara s flotilom stacioniranom u njezinu kraljevstvu, na otoku Krapnju. Tu je i matična luka profesionalnog spužvara i ronioca Gorana Radotića, direktora samoborske tvrtke “Volo”, koji nam donosi vijesti od dolje. Loše su. Alarmantne, katastrofalne.
Pomor spužve je, veli, kompletan. Krepalo je sve do Zadra. Na udaru se posebice našla naša glasovita spužva dalmata, najcjenjenija vrsta u spužvarskom svijetu, takozvana fina dalmatinska, po latinski Spongia officinalis. To je ona za kojom stranci luduju kada je vide, što se nudi kao hrvatski suvenir. Došlo je dotle da su hrvatski spužvari počeli razmišljati što i kako dalje. I dosjetili se jedne zanimljive ideje.
- S obzirom na to da spužva umire, a ne obnavlja se, začeo sam ideju o tome da je mi spužvari počnemo naseljavati na opustošena područja. Ako bi nam država financijski pomogla u tom projektu, dopremili bismo zdrave spužve sa sjevera Jadrana i usadili bi ih na područja južne i srednje Dalmacije. Tako bismo opet imali matične jedinke od kojih može nastati život. Ovako, u ovoj sadašnjoj situaciji, život se nema od čega stvoriti. Mislim da je do pomora spužve na većem dijelu Jadrana došlo zbog porasta temperature mora, što se vidi i po novim vrstama riba koji se kod nas nastanile – veli Radotić.
U Istri još nema pomora
A što je s Istrom, pitamo njihove najpoznatije perjanice? Nadaleko poznati umaški ribar Danijel Kolec nam kaže da su njihove morske livade prepune periski. Štoviše, nikada ih u toliko velikom broju nije bilo. Pucaju od zdravlja, snage. Isto kao i spužve. Kolec zna što se događa na jugu, čuje se s kolegama ribarima, upoznat je s pomorom spužava i periski. Pušta da struka kaže svoje mišljenje, no ipak smatra da ima nečega i u zagrijavanju mora. U činjenici da je u pravcu sjevera uvijek malo hladnije. Možda je to razlog ovim velikim promjenama u morskom ekosustavu.
- Ne znam. Ali znam da periski i spužava kod nas u Istri ima toliko da je to luda kuća. Ima i ostalih školjaka. Sve je O.K., promjena tu nema. Ali čujem od kolega da je jedna vrsta spužve, takozvana sumporača, za razliku od one koje su prije hvatali puna kisele tvari u sebi. Zna biti toliko kiseline da ljudi sada moraju nositi rukavice jer im doticaju s njom po rukama izađu plikovi. To baš sprži ruke. Nisu takve bile prije, kažu mi ljudi. Imamo i mi novosti, nestali su nam ježevi. Prije se nije moglo u more uć a da se na nekog ne nabodeš, a sada ih više nigdi nema - kaže Kolec.
Ma nisu samo ježevi, nema u istarskom podmorju ni morske salate ni jadranskog bračića. Dogodila se zato eksplozija rakova, pa smeđeg raka ima na tone.
- Zovu ga armaron ili tenkista zbog njegova oklopljenog, robusnog izgleda. Poznat je i po jakim crveno-rozim kliještima. Nenormalno je koliko ga ima. E sada, zašto se to tako događa, to vam ne bih znao reći. Nešto se očito događa - kaže Danijel Kolec, vođa umaških ribara.
Zanimljivost nam priča i istarski ronilac Mario Franjić, koji roni na području Vrsara i Funtane. I tu je, veli obilje i spužava, periski, svega. I mladosti i starosti. A primijetio je i nešto zanimljivo, to da ni dupini više nisu kao što su nekada bili.
- To je čudo, ima nekoliko obitelji dupina koji čekaju da ribarice izađu iz luke, prate ih, i onda stariji dupini mlađe uče kako će hvatati ribu iz ribarskih mreža. Znači ne uče ih više kako da love ovu slobodnu ribu, nego kako da lukavo izvuku ulovljenu. To je za film, kaže Franjić.