Tko je bio general Praljak? Imao je čak tri diplome, jedno vrijeme bio je i 'slobodni umjetnik', a '91. dragovoljno odlazi na ratište; Imao je kontroverzan ratni put, a privatni život obilježila mu je nevjerojatna obiteljska priča

Slobodan Praljak, rođen 1945. godine u Čapljini, prije rata je završio tri fakulteta, bio je jedan od osnivača HDZ-a, 1991. kao dragovoljac uključuje se u obranu Sunje, a 1993. imenovan je zapovjednikom HVO-a.

Praljak je u svojoj biografiji naveo da je na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu, na Filozofskom fakultetu filozofiju i sociologiju te režiju na Akademiji za kazalište i film.
 
Radio je kao voditelj laboratorija za elektroniku u Tehničkoj školi "Nikola Tesla" u Zagrebu,  te na višoj školi predavao "Osnove elektrotehnike“, "Teorijsku elektrotehniku“ i "Teoriju automatske regulacije".

Od 1973. godine postao je "slobodni umjetnik" te nastavio živjeti od honorara i režirati u kazalištima u Hrvatskoj i BiH. 
Praljak navodi i da je u užoj grupi ljudi sudjelovao u osnivanju HDZ-a i postao glavnim tajnikom Hrvatske demokratska stranke.

U proljeće 1991. napustio je politički angažman te kao dragovoljac odlazi u Sunju pokraj Siska, a u rujnu 1991. imenovan je zapovjednikom obrane Sunje.

U studenom 1991. dobio je čin pukovnika HV-a, a  1992. promaknut je u brigadira HV-a i postaje pomoćnik ministra obrane RH za informativno-psihološku djelatnost.

Od travnja 1992. dragovoljno odlazi u Hercegovinu i obavlja dužnost zapovjednika Operativne zone Jugoistočna Hercegovina – Čapljina – Mostar – Jablanica – Konjic.

Praljak je naveo i da je  27. 10. 1992. imenovan u VONS (Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti) RH te da 1. lipnja 1993. traži razrješenje iz HV-a radi odlaska u BiH.

Nakon što je razriješen dužnosti u HV-u,  24. srpnja. 1993. imenovan je zapovjednikom HVO-a.

U studenom 1993. predao je dužnost zapovjednika HVO-a i vraća se u HV, gdje je kasnije obavlja razne dužnosti, pa i onu pročelnika vojnog kabineta Predsjednika RH dr Franje Tuđmana.

Kao dragovoljac sudjelovao je u "Oluji" na pravcu Hrvatska Kostajnica – Dvor na Uni. 
 
Umirovljen je, na osobni zahtjev, 1. prosinca 1995. godine, a  poslije umirovljenja radio je kao direktor, zatim kao predsjednik Nadzornog odbora u tvornici „Chromos boje i lakovi“, surađivao s tvrtkom „Sigma“ iz Amsterdama (proizvodnja boja za brodove).

Suborci iz rata cijelo su vrijeme hvalili generala. ”Ozbiljan i strog čovjek, uvijek spreman preuzeti kontrolu nad svime. Sve je moralo proći kroz zapovjedništvo i uvijek je tražio da se ispravno postupa sa zarobljenicima”, kaže branitelj Željko Krapljan.

”On je strahovito pametan, inteligentan, slučajeve je rješavao pojedinačno, ali mislim da je u trenutku, u sekundi, napravio psihološki profil pojedinaca. Odmah je vidio kako se s kime mora razgovarati, kakvim tonom”, sjeća se branitelj Željko Stojaković.

Kada bi Praljak ugledao ustaško znakovlje kod nekoga, tražio je da se to odmah makne. ”Bio je među onim zapovjednicima koji su držali do čovjeka, do pojedinca. Za njega je svatko bio čovjek”, govore i danas oni kojima je general, elektrotehničar, filozof, kazališni i filmski čovjek zapovijedao.

Privatni život

Njegov privatni život također je privlačio dosta pažnje. Praljak je bio u braku s Kaćušom Babić, bivšom ženom njegova prijatelja pjesnika Gorana Babića. Urednik kulturnog tjednika, Babić je imao i dvoje djece - sina Nikolu i kćer Natašu. No, brak s Kaćušom nije potrajao te se ona s dvoje male djece odlučila preudati i to za Babićeva dobrog prijatelja, tada još široj javnosti malo poznatog Slobodana Praljka. Babić je 90-ih godina pobjegao iz Zagreba u Beograd.

Djeca su toliko snažno zavoljela svog poočima da je sin Gorana Babića, Nikola, zadržao očevo prezime, ali si je dodao i Praljkovo.

Praljak je prvostupanjskom presudom Haškog suda osuđen na 20 godina zatvora, a teretilo ga se za zločine počinjene 1993. godine u BiH.

Suđenje je počelo 2006., nakon što su se svi optuženici (Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić) sami predali sudu u Haagu. 

Prvostupanjska presuda donesena je 2013. godine, a Žalbeno vijeće ICTY-ija u srijedu je u Haagu potvrdilo Praljkovu prvostupanjsku kaznu od 20 godina zatvora.

Nakon toga on im je rekao "General Praljak nije ratni zločinac i s prijezirom odbacujem vašu presudu" i popio sadržaj iz bočice od kojega je kasnije u bolnici preminuo.