Tko je Ratko Mladić? Nije pokazivao ni trunke kajanja dok su svjedoci iznosili svoja potresna svjedočenja, samo im se podrugljivo smijao u lice

Tko je Ratko Mladić, čovjek osuđen za genocid, progone, ubojstva, deportacije, prisilna premještanja, teroriziranje, protupravne napade na civile, uzimanje talaca?

Da nije bilo krvavog rata i raspada Jugoslavije, vjerojatno bi danas kao umirovljeni časnik JNA živio u nekom velikom gradu, sezonski obrađivao zemlju oko rodne kuće, a ljeta provodio u vikendici na Jadranu.

Bio je to manje-više tipičan život za čovjeka i časnika njegove klase: odrastao je u siromašnoj obitelji u Kalinoviku, nedaleko od Sarajeva, uzdržavan je i školovan na račun države, bio je oficir zaslijepljen idealima, Titom i Jugoslavijom. Sve do jednom.

– Ratko je najnadareniji oficir od 1918. godine do danas. On je jedini kojemu sam iz metodologije ratne vještine upisao čistu desetku – rekao je general te iste JNA Radovan Radinović jednom prilikom za svojeg učenika.

Rat je već uvelike plamtio, a o Mladiću su i strani mediji već govorili kao o krvniku, luđaku, monstrumu, mesaru... Da nije u sebi nosio tu zločinačku crtu, ne bi ona iz njega isplivala u danima kada je najlakše razlikovati čovjeka od nečovjeka. Knin, Kijevo, Škabrnja bili su samo zagrijavanje za krvavi bosanski pir đenerala iz Kalinovika.

U srpskoj javnosti godinama se provlači obranaška teza da je do samoubojstva svoje kćeri Ane bio jedan čovjek, a od tada drugi. Bilo je to 1994. godine, kad je mlada studentica u Beogradu sebi presudila jednim hicem upravo iz očeva pištolja.

Što je bio okidač, nikada nije rasvijetljeno, tek postoje priče da je od svojeg tadašnjeg momka prvi put čula o nezamislivim stvarima koje se događaju u Bosni pod zapovijedanjem njezina oca.

Mladić je na vlastito inzistiranje posljednji put našminkao kćer i ostao uvjeren da su je likvidirali njegovi neprijatelji. Unutarnji, vanjski, svejedno.

A sam je dvije godine prije, kada se rat tek zakuhavao, javno sa skupštinske govornice objavio što u BiH treba učiniti kako bi Srbi ostvarili svoj vjekovni cilj:

– Prema tome, mi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto pa da prosijemo samo da ostanu Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu. Pa to je, to neće, ja ne znam kako će gospodin Karadžić i gospodin Krajišnik to objasniti svijetu. To je, ljudi, genocid.

S genocidom je te '92. počeo svoj naum (Prijedor, Sanski Most, Ključ, Kotor Varoš, Foča i Vlasenica) i s genocidom će ga završiti '95. (Srebrenica). U usporedbi s njim, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i svi ostali bili su čista kamilica. Postao im je i teret, pa ga je kasnija haaška igračica Biljana Plavšić, nakon što je već bila podignuta optužnica, morala smijeniti i poslati u mirovinu.

Mladić se dugih 16 godina nakon završetka rata skrivao s onu stranu Drine. Već je uveliko za većinsku Srbiju postao ratni junak u rangu Stefana Lazarevića, Đurada Brankovića, cara Uroša..., o njemu su se pjevale pjesme i skandiralo mu se na stadionima, dok je duboka država dobro znala što joj se može dogoditi ne bude li ga imala pod kontrolom. Zato su priče za malu djecu kako se Mladić sam ili uz pomoć nekolicine prijatelja skrivao po salašima i beogradskim predgrađima. Iz tog doba ostala je kao misterij smrt dvojice gardista na straži u jednoj vojarni. Navodno su vidjeli ono što nisu smjeli vidjeti – Ratka Mladića osobno.

Tek sedam godina poslije te tragedije, dok je s obitelji slavio svoju krsnu đurđevdansku slavu, slučajno je pao. Istražitelji su navodno pratili kurira koji mu je trebao odnijeti fotografije na tajnu lokaciju, ali kako dugo nitko nije izlazio, sami su upali u kuću. Kad tamo rasplesani Mladić s dokumentima koje nije promijenio, za razliku od Karadžića alias dr. Dragana Davida Dabića.

Izručenje je, u strahu od nemira, odrađeno ekspresno, ali od prvog trenutka u sudnici Mladić je počeo praviti cirkus, čak i veći od onog u aranžmanu Vojislava Šešelja. Dok su svjedoci iznosili svoja potresna svjedočenja, nije pokazivao ni trunke kajanja, nego im se čak podrugljivo smijao u lice.

Vjerojatno je i znao da mu se sprema presuda za ono što je već odavno sam najavio i odradio. Genocid.

– Evo nas u srpskoj Srebrenici 11. srpnja 1995. Uoči još jednog velikog srpskog svetog dana, dajemo ovaj grad srpskom narodu. Napokon je došlo vrijeme da poravnamo račune s Turcima prvi put nakon ustanka protiv osmanske vlasti – riječi su nakon kojih je uslijedilo pogubljenje 8000 bošnjačkih mladića, muževa i očeva.

Ni stotinu doživotnih ne bi mu bilo malo kad čovjek pogleda ono more bijelih nišana na groblju u Potočarima.

A gdje su još Škabrnja, Kijevo, Sarajevo, Prijedor, Foča...