Tsunamiji u Jadranu uslijed potresa su mogući, ali ne baš velike snage. Brane nas zatvoreno more, blaga obala i otoci kao prirodni lukobrani

Učestali potresi s epicentrima usred Jadrana zadnjih su dana u svijesti građana podgrijali strahove od fatalnih plimnih valova, tzv. tsunamija, kakvi znaju pogoditi obale Tihog i Indijskog oceana. Iako znanstvenici već godinama tvrde kako s obzirom na našu geografsku situaciju i obale zatvorenog mora veliki udar tsunamija u Jadranu nije moguć, povijest je ipak bilježila takve primjere, kao u slučaju dubrovačkog potresa 1667. Što je epicentar potresa udaljeniji od kopna, šanse za tsunami se progresivno povećavaju, no kod nas ipak ne predstavljaju ozbiljniju ugrozu za stanovništvo.

„Tsunami se generira na mjestu nastanka potresa i njegovi se valovi puno sporije šire od valova potresa. Kad se jednom generiraju, oni putuju dalje i ovisno o uvjetima koji vladaju mogu dosegnuti velike raspone. Valovi se dolaskom u manje zaljeve i luke pojačavaju, a ako je obala udaljena može proći i deset sati dok val do nje stigne. Postoje precizni instrumenti s kojima se mjeri brzina širenja takvih valova, pa se može na vrijeme alarmirati javnost o opasnosti koja stiže s mora“ – ispričao je svojedobno za Slobodnu kratku teoriju o tsunamijima seizmolog Krešimir Kuk.

Najveći svjetski tsunami u novijoj povijesti zabilježen je 1958. godine, kad je visina vala dosegnula čak 520 metara, a pogodio je područje sjeveroistočne Aljaske. Potaknuo ga je  potres magnitude 7,7 stupnjeva. Kod nas tsunamiji nemaju ni približno toliko morskog prostora za snažniji razvoj, a i snagu valova dosta razbija razvedena obala, pa seizmolog Kuk smatra da je puno veća nevolja na Jadranu malo jače jugo nego - tsunami.

I oceanograf Dubravko Orlić je za N1 izjavio kako Jadransko more po mnogočemu nije u opasnosti od tsunamija, a posebno  to nisu srednji i sjeverni Jadran. Južni ima malo više predispozicija za veće plimne valove jer nema previše otoka prema pučini: “Otoci štite od valova, dolazi do refleksije i lomova tih valova”, navodi ovaj oceanograf, a i što je obala blaže položena u more, amplifikacija valova je slabija.

Orlić je istaknuo da su magnitude potresa poput ovih aktualnih  premale i preslabe za razvoj tsunamija: “Čim je magnituda ispod 6 stupnjeva, nije vjerojatno da bi se mogao desiti tsunami. Ima izuzetnih situacija da se dogodi odron, pa uslijed njega nastane tsunami, ali to je izuzetno rijetko.”

Oceanograf Orlić je jedan od najupućenijih u problematiku tsunamija na Jadranu, jer je s talijanskim kolegama svojedobno proučavao iskustva s istima u zadnjih 500-tinjak godina. Kaže da su u katalogu kojega su radili u tom razdoblju popisali 27 malo jačih tsunamija. Najjači jadranski tsunami datira iz 1627. godine, proizveo je val od desetak metara, a zahvatio je poluotok Gargano na talijanskoj čizmi. Na našoj obali nije bilo većega vala od onoga iz dubrovačke Velike trešnje 1667., kad je neke brodove u tadašnjoj gradskoj luci potopio tsunami od oko šest metara visine.

U zadnjih 100 godina zapisi o jadranskim tsunamijima bilježe puno skromnije valove: onaj iz crnogorskog potresa 1979. godine digao je more za samo oko pola metra, iako ima naznaka i da je na nekim mjestima bio puno jači, objasnio je Orlić.