Što je točno rekla buduća talijanska premijerka Giorgia Meloni i želi li ona doista pripojiti Istru i Dalmaciju?

Onda, je li istina da je buduća talijanska premijerka Giorgia Meloni u predizbornoj kampanji zahtijevala od Hrvatske Istru i Rijeku, kako tvrdi Dalibor Paus, predsjednik Istarskoga demokratskog sabora?

Evo što je točno napisala Meloni na Facebooku 24 rujna 2014: "Ispravila sam prvotni post u kojemu sam napisala da u EU ima 27 zemalja. Zapravo ih je 28 od ulaska Hrvatske potkraj srpnja. To mi na žalost ne ulazi u glavu. Možda zato što sam se stalno protivila ulasku Hrvatske u Evropu ako prethodno nema povratka dobara julijsko-dalmatinskim prognanicima. Da se ne govori o vraćanju, izravno, Istre i Dalmacije."

Dobro je taj "post" staviti u kontekst: to je privatna, neobvezatna ćakula na Facebooku, nije institucionalni zahtjev koji bi bivša ministrica postavila u Parlamentu. On može i ne mora dobiti na težini sada kada je Meloni buduća premijerka, najavljujući odgovornost kao glavnu značajku svog angažmana na toj dužnosti. "Bumo vidli", kažu naši sjeverni susjedi.

Čudan Pausov prijevod

Naravno, i u onome što se kaže, a i u onome što se izostavi, moguće je pronaći neki smisao. Meloni spominje Istru i Dalmaciju, a Paus to prevodi kao "Istru i Rijeku". Nije vjerojatno da Rijeku smatra Dalmacijom. Vjerojatno je da ga za Dalmaciju boli briga, vrag odnio konkurenciju. A Meloni nije spomenula Rijeku. Nije vrag da se nije htjela zamjeriti Orbánu? Paus, nadalje, tvrdi da je to Meloni rekla u kampanji. Meni se ne čini da je posljednja kampanja počela 2014, ali možda je Paus čuo i vidio nešto nedavno što je meni promaklo.

Razjasnimo i terminologiju. "Julijski" je naziv koji su talijanski iredentisti izmislili u drugoj polovini XIX stoljeća da bi naznačili navodno rimski i time romanski korijen područja koje je obuhvaćalo Grofoviju Goričku, Markgrofoviju Istru (kojoj su 1828 upravno iz Kraljevine Dalmacije "prebačeni" Cres i Lošinj), te Slobodni kraljevski grad Trst.

Tom području je Austrija 1849 nadjenula tehnički naziv Austro-Ilirsko Primorje. Na utuk "Ilirima" je gorički glotolog Graziadio Isaia Ascoli 1863 skovao naziv Venezia Giulia (Julijska Venecija; Slovencima: Julijska krajina, odnosno pak Primorsko). Po tome su i stanovnici iredentistima bili Julijanci, iako nikada nisam sreo ni Istranina ni Tršćanina koji bi sebe tako autoidentificirao.

Granice su definirane Pariškim mirovnim sporazumom 10 veljače 1947. Italija zakonom svake godine taj datum službeno i medijski obilježava kao Dan sjećanja, a u javnosti se tom prilikom najviše govori o tome kako su Slaveni bacali u fojbe (kraške jame i ponore) žrtve "samo zato jer su bili Talijani". Sljedeći dan ta propaganda zamre do naredne godine. Mogla bi i Hrvatska uspostaviti neki dan sjećanja, recimo 6 travnja, jer je na taj datum Italija bez objave rata bombardirala Split i u Hrvatsku uputila svog štićenika Antu Pavelića (da ovdje ne nabrajamo posljedice). Začudo, Hrvatska je ispala pametnija.

Pariškim mirom formiran je Slobodni Teritorij Trsta, koji nije zaživio. Londonskim memorandumom 1954 prihvaćen je faktički status quo: Zona A pod upravom Italije, Zona B pod upravom Jugoslavije, koja je već rasporedila Koparštinu Sloveniji a Bujštinu Hrvatskoj. Ne treba zaboraviti da je na posljednjemu austrijskom popisu stanovništva 1910 to područje bilo kompaktno etnički talijansko, kao i gradovi na zapadnoj obali Istre, pripali Jugoslaviji 1947. Italija je provela etničko "čišćenje" Slavena od 1919, Jugoslavija je "očistila" duplo više Talijanâ poslije 1945. To se ne dâ popraviti, ali treba pamtiti, jer je ružno.

Različita prava

Insistirati na nekom "vraćanju" Istre i Dalmacije znači zagovaranje promjene granica unutar sada već schengenske Evrope. Čemu to vodi pokazuju Krim i Donbas (izvan Schengena). Ali ako narod to hoće, molim. Može se početi s Južnim Tirolom, na primjer. Koji je u napoléonska vremena obuhvaćen pojmom "Alto Adige" (Gornja Ečava, Gornji Adige, po volji), pa ga je u iredentističke svrhe preuzeo šovinistički fanatik Ettore Tolomei. Tko nema nade ni perspektive u budućnosti, slobodan je insistirati na boljoj prošlosti. Nije to samo talijanski patent.

Kad je riječ o odštetama, Ivica Račan uredno je u veljači 2002 u Saboru iznio podatke da su odštete s jedne i druge strane već riješene međudržavnim ugovorima. "Da li pravedno ili ne – o tom potom", ogradio se tadašnji hrvatski premijer.

I Italija i Hrvatska službeno opetuju: "Pacta sunt servanda" (ugovori se moraju poštovati).

Različita su u Jugoslaviji bila prava međuratnih talijanskih državljana: naime "optanata" (onih koji su optirali zadržati talijansko državljanstvo, pa su i zato morali napuštati tadašnju Jugoslaviju), odnosno onih koji su prihvatili jugoslavensko državljanstvo. Danas to ne bi bilo dopustivo.

Meloni u FB postu piše da se ‘stalno protivila ulasku Hrvatske u Europu ako prethodno nema povratka dobara julijsko-dalmatinskim prognanicima. Da se ne govori o vraćanju, izravno, Istre i Dalmacije’

Alberto Pizzoli/Afp

Potpuno su različita prava Talijana izbjeglih s raznih dijelova sadašnjega hrvatskoga državnog ozemlja, te su različite obaveze Hrvatske spram njih. Razlikuju se tri cjeline:

1) Teritorij koji je između dva svjetska rata bio jugoslavenski (uključujući i ono što su Pavelić, Budak i njihova družba Rimskim ugovorima 1941 poklonili Italiji – Krk, Rab, Benkovac, Šibenik, Split, Šolta, Vis, Korčula… - jer to je proglašeno nevažećim kao i sva "Nezavisna Država Hrvatska"). Tu ne postoje nikakva prava na koja bi mogli reflektirati esuli, osim onih koja imaju svi građani.

2.) Teritoriji koji su između ta dva rata pripali Italiji po mirovnim ugovorima 1919-1924 (uključivši i Rapallski), a koji su Pariškim mirovnim ugovorom 1947 pripali Jugoslaviji (u Sloveniji od Kobarida do Postojne i Sežane, u Hrvatskoj Istra bez Bujštine, Rijeka, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo itd.). Pariški ugovor (prilog 14, članak 9) kaže da će imutak talijanskih državljana biti poštovan, te da ne smije biti konfisciran za naknadu ratne štete. Poznato je da je 1949 tadašnji talijanski premijer Degasperi sramno predložio, a prihvatio jugoslavenski premijer Broz Tito, da Italija neće platiti Jugoslaviji ostatak ratne štete, a da će Jugoslavija u naknadu uzeti nekretnine talijanskih državljana koji su se iselili u Italiju. Tako su se Italija i Jugoslavija 1950 sporazumjele da će Jugoslavija uzeti ta dobra kao nadoknadu za 125 milijuna tadašnjih dolara ratne štete, koliko je Italija još dugovala, a da će Italija to nadoknaditi u novcu svojim državljanima (dakle esulima) "u roku od pet godina".

Italijo, šalji IBAN

Taj dogovor na štetu osobnih prava građana očiti je pokazatelj koliko se Rimu fućkalo i za svoje "esule" i za one koji su ostali u granicama Jugoslavije. Važno je tadašnjoj vladi bilo uravnotežiti budžet, smanjiti isplate ratne štete Beogradu, makar na štetu interesa svojih ratnih žrtava. I amen. Pa esulima ni do danas nije isplaćeno sve što su imali dobiti "u roku od pet godina". Prvi zakon o akontaciji štete donesen je 1952, te se po njemu počelo plaćati nešto malo. Pošto se lira višekratno srozala u pedesetima i šezdesetima, koeficijenti su "korigirani" tek 1968, ponovo 1985 (nakon novog kraha lire sedamdesetih i osamdesetih), a 2000 je donesen zakon o konačnoj naknadi, za koju je stiglo 34.000 zahtjeva. Što je imutak bio veći isplaćeno je manje. Onima uistinu imućnima isplaćeno je nominalno 20 posto, faktički manje od 10 posto.

Ti su esuli zakinuti. Zakinula ih je Italija. Pa će vlada Giorgie Meloni moći to ispraviti.

3) Bivši Slobodni Tršćanski Teritorij, koji je tek Osimskim sporazumima 1975 definitivno reguliran. Osimski sporazumi su predvidjeli da Jugoslavija obešteti vlasnike oduzete ili napuštene imovine. I Ljubljana i Zagreb su preuzeli tu obvezu (kvantificiranu kasnije u Rimu na 110 milijuna dolara) ali su – pošto je Jugoslavija isplatila prve dvije rate – lukavo pomislile da je izbijanje rata krasna prilika da privremeno prestanu plaćati. Rim im je namjestio zamku: prvo nije insistirao na novcu, a onda ga je odbio primiti, rekavši da su Slovenci i Hrvati neplaćanjem praktički razvrgli dogovor. Slovenija je svoj dio duga uplatila u Dresdner Bank u Luksemburgu i ostavila Italiji na volju kad će ga preuzeti. Hrvatska, pretpostavljam, još čeka da joj Italija pošalje IBAN.

Stvar je buduće talijanske vlade kako će poredati svoje prioritete u odnosima s Hrvatskom. Nije vjerojatno da će u prvi plan staviti teme iz ćakule Giorgie Meloni 2014, ma što god ona osobno mislila.