Zagrljaj oca i sina, čovjek koji je čudom preživio dva potresa, pas heroj i ljubav na ruševinama Petrinje: ovo su najemotivnije priče nakon katastrofe

Bio je to utorak,  29. prosinca na izmaku prošle godine, kada je Sisačko-moslavačku županiju pogodio razoran potres magnitude 6,4 stupnja po Richteru s epicentrom tek koji kilometar od Petrinje. Potresne slike porušenih kuća, ispod kojih su živote nažalost izgubili sedmero građana, obišle su svijet, no već koju minutu kasnije iz svih dijelova Hrvatske krenuli su ljudi velikog srca kako bi pomogli napaćenoj Baniji.

I zaista, već punih 15 dana pratimo kako pod teretom ruševina u Petrinji, Majskim Poljanama, Glini i Sisku čitava zemlja diše kao jedno: navijači, kuhari, sportaši, političari, građevinci, poznati i oni manje poznati, svakodnevno pomažu narodu koji je u desetak sekundi izgubio gotovo sve.

U moru reportaža s područja pogođenog potresa odlučili smo izdvojiti njih nekoliko koje će nam zauvijek ostati "tetovirane" u grudima. Ovo su priče koje ostavljaju bez daha i vraćaju nadu da će i nakon katastrofe doći neka ljepša vremena.

Otac i sin

Josip i Leon Hodak, otac i sin čiji je zagrljaj nakon dramatičnog spašavanja iz smrskanog automobila u Petrinji dirnuo cijeli svijet, zasigurno su najsretnija priča katastrofalnog potresa.

- Vidio sam slike auta na što sliči, nisam svjestan da smo uspjeli preživjeti to. Htio bih zahvaliti ponajprije svima u Petrinji koji su nam došli pomoći. Vatrogascima i svima što su nas izvukli tako brzo, stvarno ljudi od srca vam hvala na svemu od mene i mog Leona - rekao je tata Josip nakon izlask aiz bolnice.

S četverogodišnjim sinom Leonom, išao je kaže provjeriti stanje u gradu i što je sa zgradom u kojoj je supruga naslijedila stan. Potres ih je zarobio u autu.

- Okrenuo sam se samo prema djetetu i legao sam, povukao ga k sebi i legao preko njega. Stislo nas je, nisam mogao do zraka doći. S desne strane imam od petog do desetog rebra slomljeno, s lijeve od devetog do jedanaestog. Nisam vjerovao da ću izdržati. Prva pomisao je bila, zašto ja, druga je bila ovo je kraj - ispričao je Josip Hodak.

Kruno i Draco

HGSS-ovac Kruno Stipetić iz Ogulina bio je u Karlovcu, na treningu sa psima, kada je stigao poziv da je Petrinja razorena i da treba pomoć- Kruno nije razmišljao ni sekunde.

Za manje od sat vremena, on i njegov pas Draco bili su u tom gradu. Kruno i Draco (čita se "drako") su, naime, nerazdvojni potražni tim, čovjek i pas koji tragaju za preživjelima ili mrtvima u ruševinama i lavinama. U Petrinji su uspjeli ispod ruševina pronaći živu osobu i spasili su još jedan ljudski život.

- Postojala je sumnja da je osoba ostala negdje u zgradi. Sa psom sam pretraživao sve prostorije i jedna prostorija bila je zatrpana ciglom, na visini od metar i pol do dva. Hrpa cigle je bilo u prostoriji od nekih 20 - 25 kvadrata, a vrata su, naravno, bila zablokirana. Kolege vatrogasci i kolege iz GSS-a razbili su ta vrata motorkama i sjekirama. Psa sam proslijedio unutra i on je vrlo brzo locirao osobu - ispričao je nakon spašavanja Stipetić.

Inače, njegov Draco je belgijski ovčar star sedam i pol godina. Pas je licenciran za potragu u ruševinama i lavinama, a na pitanje koliko je ljudi do sada pronašao, Kruno iskreno odgovara da to ne broji.

Draca je dobio iz azila za napuštene životinje, kada je pas imao samo godinu dana, no u samom početku je bio agresivan pa je čak i njega par puta ugrizao, tako da su mu stručnjaci savjetovali da ga da uspavati. No, Kruno nije želio odustati.

S dvije i pol godine, pas je besprijekorno prošao test agresivnosti i položio za prvu licencu, jednu od najtežih u Europi. Treneri nisu vjerovali da je to isti pas, a Kruno i Draco postali su neizostavni dio gotovo svih GSS-ovih potraga u Hrvatskoj, i šire.

Dvaput je dvaput

Po svim zakonima fizike i vjerojatnosti, gospodin Blaž Aleksić je, kako nam sam kaže, trebao biti mrtav ili barem lud. Druga etaža kuće u kojoj je imao stan i prodavaonicu nakon potresa doslovno je poklopila prvu i sasula komade cigle, žbuke i drvenih greda. U vrijeme potresa Blaž je bio unutra. Kako je uspio sačuvati živu glavu i izaći neozlijeđen, pravo je čudo.

No, on kaže da to nije bilo slučajno - spasio ga je, dodaje, potres otprije pola stoljeća, onaj iz Banje Luke, koji je preživio na isti način 1969. godine.

- Imao sam tada 18 godina, taman sam završio zanat. Dogodio se bio taj strašni potres, a onda je nakon njega čitavu godinu podrhtavalo pomalo, kao sada ovdje. Tada su nas učili da samo bježimo pod štokove ili volte jer su tamo građevine najjače. I to mi je ostalo u glavi, urezalo se u mene. Kada je ovo grunulo, kada je to sasulo sa svih strana, imao sam vremena samo toliko da skoknem pod štok. Tu sam gledao kako se krši zgrada - priča Blaž Aleksić, koji se u Petrinju s obitelji preselio 1995. godine, nakon akcije Oluja, zamijenivši kuću s drugom obitelji, koja je otišla živjeti u njegov rodni grad.

Ljubav na ruševinama

I u teškim vremenima - ljubav uvijek izađe kao pobjednik. Mladi par iz Petrinje tako nam je uspio vratiti osmijeh na lice svega nekoliko dana nakon razornog potresa. Naime, Dean Jadanić zaprosio je svoju djevojku Anu Krznarević ispred zgrade petrinjskog Doma zdravlja.

- Što tražiš, upitala je Ana Deana koji se pravio da mu je nešto ispalo. Onda je skinuo zaštitnu kacigu, kleknuo pred svoju dragu bez oklijevanja i izvadio prsten.

- Dok potresi udaraju po našem Gradu i tresu naše živote, moje najdraže biće je pronašlo trenutak da nam u život vrati nadu i vjeru da će itekako sve biti dobro. Ispred stare zgrade Doma zdravlja gdje je moj Deky godinama radio, jedva izvukavši živu glavu, na mjestu gdje je ostala samo ruševina, rekla sam mu 'DA' - napisala je Ana, buduća Deanova žena.