Zastrašujuće otkriće: stranci plaćali da dođu na srpske položaje i snajperima gađaju djecu i odrasle u Sarajevu. Ljude su lovili kao divljač!

Tko je mislio da je o četverogodišnjoj opsadi Sarajeva sve rečeno, da o agresiji na Bosnu i Hercegovinu više nema tajni, iznenadit će se otkrićem novih činjenica i detalja, piše Al Jazeera.

Film "Sarajevski safari" slovenskog redatelja i scenarista Mirana Zupaniča jedna je takva priča, potresna, nevjerojatna, au isto vrijeme mračna i pesimistična. Istine o opsadi Sarajeva iznesene u ovom iskrenom i brutalnom dokumentarcu, koji će biti prikazan na ovogodišnjem AJBDOC-u, pomiču granice podnošljivog u poimanju rata.

Christophe Simon/Afp

Sarajevo Safari je film koji govori o malo poznatom fenomenu "lova na ljude", zapravo, točnije i preciznije, o bogatim strancima koji dolaze na položaje Vojske Republike Srpske u okolici Sarajeva i odatle pucaju po gradu, ubijajući civile.

Početna točka, ona s koje su "avanturisti" krenuli u safari u lov na ljude, bio je Beograd, kaže Miran Zupanič u razgovoru za Al Jazeeru Balkans: "Beograd je tada imao normalne zračne veze s inozemstvom, a onda je došlo do poseban logistički aranžman. Prema jednim izvorima, iz Beograda su helikopterom Vojske Jugoslavije prebačeni na Pale, prema drugim, prevezeni su cestom. Viši po rangu, moćniji i bogatiji vjerojatno su imali ugodnije uvjete za putovanje u Sarajevo."

Što je "Sarajevo Safari"?

– "Sarajevski safari" je bio jedan specifičan, nezamisliv vid lova, lova na ljude. Za vrijeme opsade Sarajeva bogati stranci koji su plaćali određenu odštetu smjeli su sa srpskih položaja strijeljati ljude u slobodnom dijelu grada. Žrtve su bili civili, koji su se u tom trenutku našli pod snajperskom vatrom tih okrutnih stranaca.

Koliko je ljudi, prema vašim saznanjima, sudjelovalo u toj "igri" ubijanja?

- Taj fenomen je, naravno, bio i ostao obavijen velom tajne. Mi smo taj veo maknuli koliko je to bilo moguće i ja vam ne mogu dati konkretan odgovor, jer ga ne znam. Ali u svakom slučaju bio je potreban čitav lanac onih koji su nudili te lovne aranžmane, onih koji su išli na safari i onih koji su se brinuli za logistiku i organizaciju na terenu.

Kada ste se prvi put susreli s ovim fenomenom?

- Moj producent Franci Zajc prvi mi je put rekao za "safari" u veljači 2019. i ta me priča bila apsolutno šokantna. Već početkom 1993. s Francijem i snimateljem Božom Zadravcem snimali smo u Bosni i Hercegovini. Oči Bosne je prvi i, mislim, jedini slovenski dokumentarac snimljen na tlu Bosne i Hercegovine za vrijeme rata. Onda su u Sarajevu krajem ‘93., početkom ‘94. godine i snimio još više materijala.

Osim ranjavanja Faruka Šabanovića, sve arhivske snimke u filmu Sarajevo Safari zabilježila je naša ekipa. Zapravo, Franci je najzaslužniji za taj film, jer je godinama tragao i onda našao ljude koji su bili spremni pričati o safariju pred kamerama. Nažalost, bilo je i onih koji su prvo pristali na snimanje, a potom su se predomislili. Strah je prisutan i nakon gotovo 30 godina.

Koliko su vlasti na Palama sudjelovale u organizaciji "Sarajevo safarija"?

– Prema svjedočenjima, u organizaciji "safarija" sudjelovali su i neki pripadnici Vojske RS i VJ. Tko konkretno i na kojoj razini zapovijedanja, pa možda i političkog odlučivanja, ne znam. O ulozi vlasti na Palama nemam informacija. Ovdje moram istaknuti da nam namjera nije bila identificirati konkretne osobe, jer nam, s obzirom na delikatnost teme, ti podaci nisu bili ni dostupni.

Koliko znam, naš je film prvi koji je ovu strašnu priču otkrio javnosti. Ako netko ima programski interes i produkcijske resurse, može slobodno nastaviti tražiti, ali moram odmah napomenuti da je prikupljanje autentičnog i vjerodostojnog materijala izuzetno teško.

Tko su bili sudionici ‘safarija‘; iz kojih dijelova svijeta, koje nacionalnosti?

- Jedan izvor spominje Amerikance, Kanađane i Ruse, drugi Talijane. U svakom slučaju radilo se o dovoljno moćnim i dovoljno bogatim ljudima vrlo specifičnog psihološkog profila.

Je li među njima bilo ljudi s područja bivše Jugoslavije?

- Tu informaciju nitko nije potvrdio.

Je li Beograd bio zborno mjesto za prijevoz stranih avanturista na sarajevsko ratište?

- U to vrijeme Beograd je imao normalne zračne veze s inozemstvom, a tada je postojao poseban logistički aranžman. Prema jednim izvorima, iz Beograda su helikopterom Vojske Jugoslavije prebačeni na Pale, prema drugim, prevezeni su cestom. Viši po rangu, moćniji i bogatiji, vjerojatno su imali ugodnije uvjete za putovanje u Sarajevo.

Svjedočenje srpskog dobrovoljca iz Paraćina otkriva da su bili obučeni u lovačku opremu. Kakav je bio profil ljudi koji su došli ubijati građane Sarajeva – bogati, politički utjecajni, psihopati, avanturisti?

– Naš film postavlja više pitanja nego što daje odgovora. Sasvim je izvjesno da u tom laboratoriju zla koji nazivamo kuglom zemaljskom postoji posebna vrsta ljudi koji su bez ikakvog vanjskog razloga spremni pucati u svakoga tko im se nađe na nišanu: dijete, majku, bilo kojeg anonimca ili anonimnu ženu. Koji ih unutarnji porivi navode na to? Kakav im to užitak pruža? Kakvu oni imaju moć da im to netko organizira? Odakle dolaze i gdje se vraćaju?

Bezbroj je pitanja na koja nemam odgovor. Ali to nije sve: strane obavještajne službe prate ovaj fenomen i čini se da nitko iz međunarodne zajednice nije intervenirao da se ovaj ‘safari‘ zaustavi. Zašto ne? To mi je najvažnije pitanje.

Jesu li sve to platili i imate li informaciju koliko je koštalo, kolika je bila tarifa za sudjelovanje u ‘safariju‘, gdje su imali priliku ubijati ljude kao divljač?

- Da, stranci su uplaćivali velike svote novca, ali nitko mi nije znao točno reći koliko je to bilo. Jedan svjedok tvrdi da su stope bile veće ako su udarili dijete. Isti svjedok, koji je i sam nekoliko puta prisustvovao lovu na ljudske glave, kaže da je najviše hitaca ispaljeno s područja Grbavice.

Da kažem još jednu stvar. Snimio sam puno filmova u svojoj karijeri, a nijedan nije bio ni približno tako mračan kao ovaj. Tako crno i tako pesimistično. No, s druge strane, čini mi se iznimno važnim da svi mi koji imamo tu mogućnost - širimo spoznaju o fenomenologiji zla koje je u čovjeku. Znati se suprotstaviti tom zlu. Ali ne svojim zlom, nego pojedinačnim i općim dobrom, navodi Zupanič za AJB.