Vojska nam je u takvom stanju da dronove nad Kninom možemo rušiti samo - kamenjem

Trideset i jednu godinu poslije legendarnih “Obadva, obadva, oba su pala” hrvatska protuzračna obrana na istoj je razini na kojoj je i tada bila. I sada, kao i onda, tu su trocijevci, 20/3, za kojim je bio Goran Pauk, i ručni raketni sustavi, tipa Stinger ili Strela, kakvima je onda rukovao Neven Livajić, a za PZO na srednjim i velikim visinama, Hrvatska – kao ni onda – nema ništa.

Jednako tragično kao i hrvatska PZO, tragična je i situacija u ratnom zrakoplovstvu, odnosno lovačkoj avijaciji, koja je spala na dva prastara MiG-a 21, koji su muzejski primjerci, a kod nas se još uvijek vode kao da lete. Kakva je sigurnost hrvatskog zračnog prostora, pokazao je pad prastarog sovjetskog drona na Zagreb, za koji do dana današnjeg nije utvrđeno čiji je, a doletio je s teritorija Ukrajine.

Nisu to igračke

A isto su to pokazali i dronovi, znatno moderniji, ali i brojniji, koji su ovih dana primijećeni nedaleko od nas, iznad Knina. A o kojima nitko u nas izgleda ne zna ništa – ni koji su, ni čiji su, ni odakle su. Jedino što znamo je da u pitanju nisu igračke. Kako je to kazao vojni analitičar Marinko Ogorec, dronovi od tri puta tri metra, su ozbiljni uređaji, koji zasigurno imaju i dobar sustav za snimanje i izviđanje. A mogu biti i potencijalno vrlo opasni.

Jer, osim kamera mogu nositi i raznorazne ubojite naprave, što je mogao vidjeti svatko onaj, tko makar i površno prati rat u Ukrajini. Koji je, evo, ušao i u osmi mjesec. Ne smiruje se, nego se još i zahuktava. Kako tvrde očevici, riječ je o bespilotnim letjelicama koje dolaze iz smjera BiH svakodnevno, od šest popodne do deset navečer. U jednom ih je trenutku u zraku bilo čak sedam ili osam, a letjele su toliko nisko da ih se moglo snimiti mobitelom, i prebrojiti im propelere.

Neki su ih imali četiri, a neki osam. Što bi moglo značiti da su željeli da ih vidimo. A onda se vraćaju ponovno odakle su i došli. U smjeru BiH. Onih za koje je naš predsjednik i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Zoran Milanović, prije kojih godinu dana rekao “da nemaju leba da jedu i da se mogu gađati samo kestenima”.

Izgleda da se malo zajebo, što bi rekli Bosanci. Izgleda da se kestena možemo hvatati samo mi, Hrvati. Pa udri po dronovima. Ustvari, nemamo ni kestenja, pa ćemo opaliti kamenjem. Jer, ničeg drugog efikasnijeg nemamo. Niti znamo što se događa u našem zračnom prostoru, niti u prostoru susjedne BiH. Koja je disfunkcionalna država, pa je onda lako moguće da, unatoč tome što nemaju leba da jedu, i što nam od Dodika, kako tvrdi naš predsjednik, ne prijeti nikakva opasnost, jer se on s njim dogovori u deset minuta, dronove šalju “Srbi u suradnji s Rusima”. Tako se barem može čuti u našim vojno- obavještajnim krugovima. Koji očito ne znaju puno više. Pa nagađaju, umjesto da pogađaju.

Putinova provokacija?

Ako je to točno, onda bi to moglo značiti da je rat iz Ukrajine posredno zakucao i na naša, stražnja, kninska vrata. Što je lako moguće. To je najzapadnije što Putin može doseći, preko svojih balkanskih igrača, u koje je godinama ulagao. Sada je vrijeme da mu vrate uloženo, provociraju novu frontu, unesu novu nesigurnost na južnu granicu NATO-a. Koji će, ako se bude bavio sobom, neće – ili će se manje – baviti njim i Ukrajinom. A nama je i ovo prilika da se osvijestimo. I shvatimo da nam je vojska u koju 20 godina nismo ulagali, i koju smo totalno zapustili, u, blago rečeno, tragičnom stanju. I da su nam glavni resurs zračnih snaga postali kanaderi, udarna snaga Hrvatske ratne mornarice klapa “Sveti Juraj”, a kopnene vojske sinjski alkari. I šibenska Gradska straža.