Životna priča gospara Nike Bulića: Kako sam zavrtio krug od "maloga" s plaže preko ministra do "babe Mare"

Svu hirovitost uspona i padova, uspješnosti i debakla u svojoj je poslovnoj karijeri prošao Niko Bulić, gotovo dva desetljeća sinonim za dužnosnika u hrvatskom turizmu. Hvaljen pa osporavan, napadan, smjenjivan, sve je to bio dubrovački gospar Niko, nekad ministar i 13 godina čelnik HTZ-a, današnji umirovljenik i obiteljski iznajmljivač, koji je nakon pet godina potpunog nestanka iz svih turističkih zbivanja, u posljednjih mjesec dana ponovno u središtu zanimanja jer je na dva najveća skupa hrvatskog turizma dobio čak dva velika priznanja za životno djelo. I to od struke Hrvatske turističke zajednice i Ministarstva turizma, te Udruge poslodavaca u hotelijerstvu Hrvatske. I oni koji su ga poštovali baš kao i drugi koji su mu štošta zamjerali, nisu dovodili u pitanje njegovo turističko znanje, pa smo s Nikom Bulićem razgovarali nakon dobivanja priznanja za životno djelo.

Pet godina vas nije bilo ni čuti ni vidjeti, a onda odmah dva nacionalna priznanja za životno djelo. Kako ste to doživjeli?
- Emotivno, preplavili su me osjećaji sreće i ponosa. Hrvatska turistička nagrada za životno djelo i priznanje za cjeloživotni doprinos razvoju hrvatskog hotelijerstva čine krunu moga profesionalnog djelovanja u turizmu. Kad vam struka oda priznanje za sve što ste napravili, to ima posebnu težinu i značaj. Još jednom zahvaljujem svima koji su odlučivali, ali i svim dragim ljudima s kojima sam se susretao i surađivao u turizmu u proteklih više od četrdeset godina.

Je li vam neobično ponovno biti u središtu medijske i stručne pozornosti?
- Na određeni način jest, posebice glede medija. Što se tiče struke, ja sam cijeli život dio tog svijeta i ovaj trenutak sam doživio kao povratak među svoje, tamo gdje profesionalno i pripadam. I u vremenu kada sam obnašao visoke javne funkcije bio sam prije svega turistički radnik pa tek onda političar.

Kako vam je prošlo ovih pet godina od kada ste u ružnim okolnostima otišli iz HTZ-a, čime ste se bavili?
- Nisam odmah otišao, nego tek nakon godinu dana kada sam na to bio primoran. Bio sam u međuvremenu predsjednik Gradskog vijeća Dubrovnika, zatim više okrenut obitelji i unucima te novim počecima u turizmu. Sada sam već godinu dana u mirovini.

 

Zamjerali su vam da primate plaću HTZ-a, a ne radite. Je li to bio jedini način da na sudu izborite pravdu?
- Ne bih poželio nikome da pred kraj profesionalne karijere prođe sve što sam ja prošao. Umjesto ljudskog hvala za sve što sam učinio, posebno u instituciji koju sam osnivao i dugo je vremena uspješno vodio, postao sam preko noći suvišan i nepotreban. Ukinuli su mi mjesto savjetnika. Bilo je očigledno da me se na svaki način žele riješiti. Da ne bih u 63. godini završio na ulici, bio sam prisiljen angažirati odvjetnika i sudskim putem zaštititi svoja radna prava. Moj „slučaj“ na kraju je riješen izvansudskom nagodbom, bez ikakve financijske naknade, ali uz izraze žaljenja Glavnog ureda HTZ-a što je do toga uopće došlo.

Kako danas gledate na to razdoblje i ljude koji su vas doveli u tu situaciju? Ima li gorčine, ljutnje?
- Bilo i ne ponovilo se. Znate kako se kaže „vrijeme liječi sve rane“, a u sudaru pojedinca i institucije, pojedinca više boli. Na kraju, svatko ostaje sam pred svojom savješću. Ja mogu čista srca i obraza svakog gledati u oči. Na oproštaju prigodom odlaska u mirovinu prošle godine u Glavnom uredu HTZ-a, posebno me je dirnula ljudska toplina, izrazi zahvalnosti i poštivanja ljudi s kojima sam dugo surađivao. Tada sam i rekao u obraćanju da „pamtim samo sretne dane“. Neka tako i ostane.

Hrvatskom turizmu danas ide odlično i mnogi su skloni kazati kako se sve to dogodilo slučajno i srećom. Kako vi gledate na to?
- Ništa u životu ne događa se slučajno. Treba nam puno pozitivnih priča o turističkim uspjesima, ali i češćeg podsjećanja na ono od čega smo krenuli. Mislim na vrijeme stvaranja samostalne Hrvatske i neposredno iza Domovinskog rata. Prava je blagodat za Hrvatsku da smo imali znanje predratnih generacija u turizmu i spremne ljude koji su mogli, htjeli i znali živjeti turizam. Puno je sustavnog rada i znanja uloženo da bismo danas bili tu gdje jesmo.

U godinama prije i poslije "Oluje", svijetu je bilo čudno gledati turističku promociju zemlje pod agresijom i sa stotinama tisuća izbjeglica u hotelima. Čega se rado sjećate iz tih teških godina?
-To su bili posebni dani ispunjeni čudesnim zanosom i čvrstom vjerom da ćemo uspjeti. I danas se sjetim prognanih žena u hotelima u Vodicama koje su me pitale: “Ministre, ma je li vi stvarno vjerujete u to što po svijetu govorite?“ Vjerovao sam tada, kao i u svibnju 1991. kad sam iz Londona na poziv predsjednika Tuđmana došao na razgovor u Zagreb i stavio se na raspolaganje. Bilo je tada važno hrvatsko ime vezati uz sve lijepo što Hrvatska ima te s tom pričom izići u svijet. Hrvatska tada kao ime u svjetskom turizmu nije postojala. Ponosan sam što unatoč svim teškoćama kroz koje smo prolazili, Hrvatska niti u jednom trenutku nije prestala biti turistička zemlja.

 

Kako iz današnje perspektive gledate na svojevremenu aferu sa sloganom "Hrvatska-raj na zemlji" čiji autor je bila vaša supruga, a zbog čega ste dali ostavku kao ministar turizma?
- Kao potvrdu narodne mudrosti da je „i put u pakao nekad popločan najboljim namjerama“. Moram priznati da mi nije bilo lako, bila je to moja nesmotrenost. Tada sam podnio ostavku zbog osjećaja moralne odgovornosti iako je deset članova Turističkog vijeća izglasalo taj slogan kao najbolji, ne znajući tko je autor. Inače, nagrada za pobjednički slogan bila je i prije izbijanja afere uplaćena izravno u Fond za djecu Hrvatske. Srećom, kasnije se ispostavilo da nije svako zlo za zlo. Da nisam tada podnio ostavku, pitanje je da li bih dvije godine kasnije postao direktor Glavnog ureda HTZ-a, gdje sam mogao primijeniti znanja i iskustvo operativnog turističkog marketinga.

Preko noći ste tada od uspješnog ministra i teniskog partnera predsjednika Tuđmana postali "persona non grata". Kakav je to osjećaj? Kako su se ponašali ljudi u vašem okruženju?
- Nije ugodno. Naglo se prošire ulice kojima koračate, svi koji su vas prije znali zaustavljati nekud žure. Ostanete sami sa sobom, obitelji i prijateljima. Tada najbolje shvatite tko su vam prijatelji, rasprše se mnoge iluzije, a ostanu prava prijateljstva.

Što mislite o sloganima našeg turizma koji su nakon toga promovirali Hrvatsku? Za koji mislite da je imao najbolji učinak?
- Meni je najdraži „Hrvatska – Mediteran kakav je nekad bio“. Najduže je trajao pa je i njegov učinak bio najbolji. Na tom sloganu su nam mnogi zavidjeli, posebno konkurenti s Mediterana, smatrajući da smo prisvojili ono najbolje što Mediteran ima. Inače, naš je problem u vezi sa sloganima u tome što ne razmišljamo kako svijet reagira na naše promidžbene poruke, nego ih ocjenjujemo kao da su nama upućene. A to su dva potpuno različita kuta gledanja.

Sviđa li vam se posljednji spot HTZ-a sa slavnim osobama?
- Sviđa mi se, ponekad je potrebno reći da to nije spot nego promotivni kratki film od tri minute. Drago mi je da smo se vratili našim ljudima koje svijet prepoznaje i povezuje s onim najljepšim što Hrvatska ima. Slično smo radili i 2001. godine u promotivnom filmu o wimblendonskom pobjedniku s Goranom Ivaniševićem.

Jedan ste od osnivača Hrvatske turističke zajednice koja nakon 25 godina rada doživljava brojne kritike. Mnogi kažu da ste vi "krivi" što u Hrvatskoj danas radi više od 300 ureda TZ-a. Trebamo li ih doista toliko?
- Ha, ha... Lijepo je kad sam i nakon 25 godina još uvijek „kriv“. Šalim se. Moj zakon iz 1994. godine slijedio je teritorijalni ustroj države. I danas mislim da nije moglo drukčije. Ono što se napada je decentraliziranost sustava TZ-a, a po mom sudu, to mu je upravo odlika. Mi smo u najtežim vremenima ostavili sredstva tamo gdje se ubiru, TZ-ima gradova, općina i županija. Ja sam suglasan da se sustav može poboljšati i to se s pravom očekuje. Ali to ne znači da se sustavu otkine glava, kao što neki predlažu kad govore o Glavnom uredu kao nacionalnoj marketinškoj agenciji. Bez koordinacije sustava HTZ-a s razine Glavnog ureda prema nižem ustroju, došlo bi do urušavanja HTZ-a i njegove smanjene učinkovitosti.

Što ocjenjujete najvećom prednošću našeg turizma što ga čini drukčijim od konkurencije?

- Mi smo zadnji nepotrošeni europski prostor Mediterana. Tu mislim na našu obalu, zaleđe i otočni arhipelag. Nisu nas „pojeli“ zatvoreni „resorti“, naši su hoteli većinom dio ukupne ponude i života turističkih mjesta. Dodatno tome, ono što je u bivšoj državi krenulo kao „zimmer frei“, danas je zahvaljujući kategorizaciji, novim standardima kvalitete i neposrednim odnosom gosta i domaćina postala konkurentska prednost hrvatskog turizma. Smještaj kod domaćina omogućava neposredne susrete gostiju i domaćina, susrete iz kojih domaćin na vlastitom kućnom pragu ostvaruje sve pogodnosti Hrvatske kao turističke zemlje.

Prije 20 godina ste prvi uveli u javnost pojam "babe Mare" kao simbola za obiteljski smještaj, a sada ste i sami mali iznajmljivač u Dubrovniku. Kako vam ide sa iznajmljivanjem?
- Taj pojam uveo je u opću upotrebu moj suradnik Davor Njirić, koji je radio Pravilnik o kategorizaciji smještajnih objekata. I sada koristi taj izraz kad se šali na moj račun pa kaže: “Kakav životni krug, od malog s recepcije i plaže do ministra turizma pa natrag do babe Mare.“ S iznajmljivanjem sam počeo ovog ljeta. Sad sređujem dojmove i iskustva prve sezone. Gosti su očito bili zadovoljni jer je prosječna ocjena koju su nam dali bila 9,5 od mogućih 10 bodova. Za početak odlično, što je veliki podstrek supruzi i meni.

Je li vaš pogled na turizam kao iznajmljivača drukčiji od onoga kao turističkog dužnosnika?
- Drukčija je perspektiva gledanja, to je točno. Sad sam neposredni proizvođač turističkih usluga. Ali nešto zbog čega sam radostan je način na koji funkcionira procedura registracije iznajmljivanja u kojoj sve štima. Od podnošenja zahtjeva, dobivenih savjeta, izdavanja dozvole, prijave TZ-i, objašnjenja kako koristiti sustav prijave „e–visitor“ do stavljanja tabli oznake apartmana, sve je zaista za svaku pohvalu.

Što vam je bio najljepši trenutak u poslovnoj karijeri u turizmu?
-Teško je izdvojiti jedan trenutak ili događaj jer je cijeli radni vijek iza mene. S radošću se sjećam svojih turističkih početaka davne 1976., organizacije dočeka Nove 1977. na Babinu kuku, ali i osnivanja HTZ-a 1992. i prvog našeg promotivnog nastupa u studenom 1992. na Svjetskom sajmu turizma u Londonu s hrvatskim štandom. Ponosan sam na izdavanje prve turističke brošure Hrvatske, primanje Hrvatske u Svjetsku turističku organizaciju 1993. godine što sam osobno vodio, pa jedriličarsku regatu stranih novinara „Dalmacija cup“ 1995. samo pet dana iza Bljeska... Bili smo 2002. zemlja partner na svečanom otvaranju Svjetske burze turizma u Berlinu, pa je tada jedan vaš kolega novinar komentirao da je to bila “više promocija državnosti nego turizma“ misleći na crveno-bijele kvadrate i zastave koje su dominirale na štandu HTZ-a. Bio sam ponosan kad se Hrvatska počela oglašavati na CNN-u, kao i na dobivanje turističkog Oscara za „Odu radosti“...Da ne duljim, radeći u turizmu bio sam sretan čovjek. I još nešto, da ne zaboravim, često smo na kraju dobro odrađenog posla znali svi zajedno zapjevati. Ljudi se i danas toga rado sjećaju, to ostaje u srcu.

Nakon svega, kako ocjenjujete današnji turizam u Hrvatskoj?
- Pozitivno, apsolutno pozitivno. Čestitam svim ljudima koji ga takvim čine, od turističkih radnika, vlasnika, poduzetnika, investitora do obnašatelja javnih funkcija. Svjestan sam razvojnih izazova koji su pred nama. Tu kao društvo u cjelini polažemo veliki ispit zrelosti. Turizam je za Hrvatsku vrlo važan, čini nas boljim i daje nam danas dinamičnu razvojnu komponentu. Međutim, to nije dovoljno, moraju krenuti i druge gospodarske, proizvodne aktivnosti. Stoga sugeriram svima „velikim stručnjacima“ koji nisu iz turizma, da prestanu docirati i tražiti turizmu mane, nego da se usredotoče na poboljšanje i razvoj drugih gospodarskih područja kojima izvorno pripadaju, te svojim znanjem pomognu da i u njima postignemo konkurentnost na svjetskom tržištu, kao što smo to uspjeli u turizmu.

Ostali ste upamćeni kao ministar turizma koji se prvi zalagao za uvođenje čistoće u nužnike ugostiteljskih objekata, što je danas postao standard, a tada su se podsmjehivali tome?
- Bilo je to jako važno. Kad smo u dnevnim novinama objavili oglase o obavljenim očevidima i zatečenom stanju, proizveli smo pravi šok u struci i javnosti. U početku je struka bila podijeljena, ali u strajali smo. Donijeli smo zakonski okvir primjerenog standarda opremljenosti, održavanja čistoće i nadzora sanitarnih prostorija.Ljudi su mi tada govorili da je to bila svojevrsna „civilizacijska prekretnica“.