"Stanje stvari" na početku proljeća najzornije se očituje i vidi na tržnicama. Škrtima i oskudnima osobito svim vrstama povrća, zelenjave, verdure, kako još neki kažu. Zamjećuje se to danima u ovo doba i na glavnoj šibenskoj tržnici. Ponuda slaba, cijene – visoke. O onome u dućanima bolje i ne govoriti jer je povrće ondje zadnje kvalitete.
No na tržnicama ništa nije bilo bolje ni prije 60-ak godina, otkad datiraju naše dvije fotografije: detalj s Male lože, danas Trga Ivana Pavla II., te nekoliko štandova na starome pazaru blizu kazališta.
Teta Matija Bašić
Jednoga kišnoga jutra na Maloj loži, uz crkvu svetoga Ivana, radila su samo dva-tri banka, gdje su žene iznosile ono što su još imale u svojim poljima i vrtovima. A jedna Šibenčanka, koje se sjećamo s toga mjesta gdje je godinama prodavala voće, povrće i cvijeće, postala je gotovo legenda. Bila je to teta Matija Bašić, kako smo je svi zvali i kojoj je najveće zadovoljstvo bilo udovoljiti kupcima. Pa i onda kad netko uza se nije imao novca.
"Ajde, lako ćemo", znala bi reći, "nismo samo za danas." Tete Matije odavna nema, a najnoviji pokušaji da se obnovi ta najstarija mala tržnica nisu uspjeli. Kao ni oni na starome pazaru, obnovljenom i moderniziranom u doba kad je šibenska gradonačelnica bila Neda Klarić.
A pomalo dramatičan trenutak vidimo pri dnu staroga pazara, blizu kazališta. Čovjek za bankom, prodavač, u starome kaputu i glave omotane šalom, žena s dugim "pletom" kojim pokriva lice, dovoljno govore kakva je bila zima godine 1962. Nakon one najveće i najdulje poslije Drugog svjetskog rata, 1956., kad su snjegovi i led trajali više od mjesec dana. Ne ponovilo se.
