Dok se njihovi vršnjaci odmaraju Ljetna logopedska školica puna je đaka; Svakodnevno vježbaju kako bi prebrodili probleme s disleksijom i disgrafijom

Na prvom katu "plavog nebodera" u šibenskoj gradskoj četvrti Baldekin, u prostorijama Udruge "Izvor ljubavi", koja pomaže djeci s teškoćama u učenju, ovih je dana iznimno živo.

Svako malo neko dijete pokuca na vrata, ljubazno pozdravi tetu Majdu, a ona ih uputi u koju prostoriju ući. I dok se većina djece odmara i uživa na ljetnim praznicima, za njih sedamnaestero ovog tjedna odmora nema. Naime, pohađaju "Ljetnu logopedsku školicu", koja se po četvrti put održava u Šibeniku, zahvaljujući upravo Udruzi "Izvor ljubavi". Većina djece je iz Šibenika, a ima ih i iz Pirovca i Primoštena.

U pravilu, dolaze u pratnji roditelja i u školi se dnevno zadržavaju po sat vremena, 30 minuta s logopedom i 30 s pedagogom. Škola je počela 22. srpnja i završit će u nedjelju (29. srpnja) radnim sastankom s roditeljima, na kojem će im stručnjaci, bolje reći stručnjakinje jer su sve tri žene, dati upute za rad s djecom kod kuće. Dnevno se radi s osmero djece, u vremenu o osam do 12.30 sati. Upravo u vrijeme našeg posjeta "školici", šestogodišnjeg sina, koji ima problema s izgovorom, dovela je Stefany Blažinčić iz Šibenika.

– Primijetili smo da ima problem s izgovorom slova r, č, ć, ž i š, te smo počeli dolaziti u Udrugu početkom ove godine. Škola je nadopuna onoga što vježba i uči tijekom godine i dobro će mu doći. Puno vježbamo i kod kuće po uputama logopetkinje i već smo primijetili napredak. Nažalost, logopeda u našoj županiji nema i jedino smo ga uspjeli pronaći ovdje u "Izvoru ljubavu" – rekla nam je Blažinčić.

Tri logopetkinje

S djecom u ljetnoj školici rade logopetkinje, magistrice Danijela Matulić iz Splita i Andreja Veličković iz Zagreba, te pedagoginja Antonija Sutlović iz Šibenika. Danijela je vanjski suradnik Udruge od prosinca prošle godine i dva puta mjesečno putuje iz Splita kako bi pomogla šibenskoj djeci, a redovito s njima radi i pedagoginja Antonija. Andreja je, pak, stigla iz Zagreba i radi samo tijekom trajanja škole.

– Djeca su u dobi od drugog do sedmog razreda osnovne škole, a imamo i dvoje predškolaca. Cilj školice je da djecu s kojom radimo tijekom godine uzmemo u intenzivniji tretman i da nakon sedmodnevnog rada roditelje uputimo u slabe i jake strane djece te ih usmjerimo na koji način raditi s njima. Od prosinca, otkad radim s djecom u Šibeniku koja imaju disleksiju i disgrafiju, odnosno specifične teškoće čitanja te pisanja, kod mnogih je primjetan pomak u čitanju. Prije svega zahvaljujući roditeljima koji su radeći s njima primjenjivali upute te je došlo do boljeg razvoja tehnike čitanja kod djece. Bilo bi idealno da logoped radi s djecom više, ali situacija je takva da ne mogu dolaziti češće u Šibenik zbog drugih obveza, pa je ovo više kontrolni rad – rekla nam je Danijela.

Kako je riječ o djeci koja, u pravilu, imaju poremećaje u čitanju i pisanju, memoriranju, ne znaju se organizirati kod učenja, nedostaje im koncentracije, važno je s njima početi raditi u što ranijoj, predškolskoj dobi. Logoped s djecom radi individualno, ali
s njima svaki dan trebaju raditi i roditelji.

Sa starijima o učenju

– Sa starijim učenicima radim kako da sebi olakšaju učenje, a s mlađima terapijski – čitanje i pisanje. Inače je sve više djece s problemima usvajanja čitanja i pisanja, ne samo ovdje. Tako je i kod nas u Splitu, ali i u cijeloj Hrvatskoj bilježi se porast tih teškoća. U pravilu, s djecom koja imaju poteškoća u čitanju i pisanju trebalo bi se raditi dva puta tjedno po jedan školski sat, ali s tim da se i kod kuće radi s djetetom. Zajedničkim, roditeljskim i stručnim snagama, rezultati su vidljivi – rekla nam je Danijela, dodavši da su one – logopetkinje – kao "prometni policajci".

– Mi zapravo roditeljima kažemo u kojem smjeru treba krenuti, na kojim vještinama s djetetom raditi. Ima roditelja koji su svjesni toga da je naš rad samo kapljica u moru u odnosu na sve što treba s djetetom raditi. Nažalost, često se događa da logopede roditelji doživljavaju kao neko "instant rješenje" koje će ih osloboditi obveze rada s djetetom. Misle da je problem riješen samim činom dovođenja djeteta kod logopeda. Međutim, to ne ide tako. Disleksija i disgrafija zahtijevaju kontinuiran rad, ali ne na način da ga dijete doživljava kao teret nametnut od strane roditelja, jer to može izazvati negativne učinke u samom odnosu roditelj – dijete. Idealno rješenje bilo bi da dijete ima podršku i pomoć volontera ili učitelja, da taj rad ne padne samo na roditelja – rekla je na kraju Danijela Matulić.