"Ako ne umemo da radimo i privređujemo, umemo da se bijemo", govorio je svojedobno, u osvit rata u bivšoj Jugoslaviji, u proljeće 1991. godine, srpski Putin, Slobodan Milošević. A onda se ispostavilo da je upravo obratno - da oni koji znaju da rade i privređuju, da znaju i umeju i da se biju. Pa su ih tako oni koje su posprdno zvali "bečkim konjušarima" – Slovenci i Hrvati, ponajprije, a nakon toga i svi ostali, tako udesili da su im polupali sve tenkove i ostalu skalameriju s kojom su prijetili svima oko sebe. Pa im nije preostalo ništa drugo nego da bježe na traktorima, glavom bez obzira.
Mit o drugoj ili trećoj armiji Europe, i slavi srpskog oružja raspao se kao kula od karata, jednako kao što se ovih dana u Ukrajini raspada mit o slavnoj Crvenoj armiji, koja za 24 sata, ili možda koji sat duže može pregaziti cijelu Europu do Atlantika. Tenkovi kojih se desetljećima bojao cijeli euro-atlantski zapad, zapeli su već na prvim kilometrima ukrajinskog "černozema" zato što su oni koji bi da se biju, kad već ne umeju da rade, pokrali naftu iz rezervoara, preprodali gume na cisternama za opskrbu, pa su poslali svoju djecu da ubijaju tuđu, u neispravnoj tehnici i s filozofijom "lako ćemo" – past će Kijev za 24 sata, sam od sebe.
Čuda radi demokracija
Ali, kao što rekosmo, umjesto Kijeva pao je samo mit o moćnoj Crvenoj armiji. Ova koju sada gledamo u Ukrajini može biti crvena jedino od srama, koliko zbog sramnih zločina koje čine toliko i zbog tragične nesposobnosti da se vojnički nametnu višestruko slabijim Ukrajincima. Koje vodi glumac - komičar, iz Netflixova serija "Sluga naroda". U međuvremenu se prometnuo u lava. Što su ti slobodni izbori i što ti je zapadna demokracija. Rade čuda. Za razliku od istoka. U kojem je "normalno" da ekspedicijski konvoj vojske čija je država najbogatija na svijetu naftom, zaglavi zato što je ostala bez goriva, praznih rezervoara. Jednako kao što je normalno da je "gladomor" pobio milijune Ukrajinaca – ali i Rusa – u zemljama koje su najveći proizvođači i izvoznici žita na svijetu. Ljudi su u milijunima umirali od gladi na zemlji koja je toliko plodna da je ne treba gnojiti!
I nisu to jedini mitovi čijem padu ovih dana svjedočimo, u uzbudljivom dobu u kojem živimo. Pao je ovih dana šaptom i mit o turizmu, kao najosjetljivijoj industriji, koja počne padati čim oko njega nešto šušne, kad neka puška pukne. Pa ćemo s njim pasti i mi koji "ništa ne proizvodimo" već se samo na turizam oslanjamo. A ono skroz obratno. Rat, veliki, strašan, na europskom kontinentu, pet milijuna izbjeglica, i atomske se bombe spominju, ni nuklearni sukobi ne isključuju, a u nas su pripreme za turističku sezonu u punom jeku. I svi je očekuju, dobru, izvrsnu.
Turistički su rezultati za Uskrs bili odlični, pa od početka ove bilježimo samo pet posto manje noćenja nego rekordne 2019. godine. U plusu su i Hrvatske autoceste - ostvaren je promet od gotovo 700 tisuća vozila, u četiri dana blagdana naplatilo se cestarina u iznosu od 30 milijuna i 150 tisuća kuna. - "U odnosu na 2019. koja je bila rekordna, mi smo sad u plusu 5,5 posto." - pohvalio se ministar Oleg Butković. Dakle, nisu nas ubile ni dvije pandemijske godine, u kojima je cio svijet bio zatvoren. Iako je bilo i onih koji su proricali kako ćemo "umrijeti od gladi". Jer mi "ništa ne proizvodimo". Kao što je bilo i onih koji su proricali kako ćemo umrijeti od COVID-a, zato što nam "bogati neće dati cjepivo". Na kraju znamo kako je i to "katastrofičarenje" završilo. Samo je u Splitu propalo 100 tisuća doza Pfizera.
Pada mit za mitom
Koji je sad mit na redu? Onaj da ćemo u EU biti jeftina radna snaga? Da nas samo zato oće unutra? A ono i to skroz krivo i skroz obratno. Bili smo jeftina radna snaga Todoriću i ekipi dok nismo bili u EU. Sada kada smo unutra, i kada za Hrvate kao radnike ima sve manje ili nimalo ograničenja na tržištu brojnih EU zemalja, sve što valja i što hoda na dvije noge može bez problema otići vanka, pa domaći poslodavci moraju dizati plaće radnicima ako ih žele zadržati u Hrvatskoj. Svi traže radnike, nema ih ni u turizmu, ni kuhara, ni konobara, nema ni mesara. Ako ih žele zadržati, ili privući moraju ih dobro platiti, paziti i maziti. Što do jučer nisu morali. Dakle, do toga je dovela Europska unija, tržište, konkurencija. Sve ono za što smo ratovali. Za što smo se krvavo borili i izborili. I za što danas ratuje Ukrajina. S ovima koji će konačno morati naučiti nešto da rade. Dosad su živjeli tako što su nas držali u strahu. Više ni to ne mogu i ne umeju.