Miljenkove ptice nebeske: Doznajte koji je sve komfor na raspolaganju desetorici šibenskih beskućnika u Caritasovom prenoćištu

Pojam "beskućnici" teško je povezati s nekim tko ima na raspolaganju nekih 270 četvornih metara s čak četiri WC-a, tri kupaonice, sedam soba u kojima je 16 ležajeva, dva dnevna boravka, dvije kuhinje i dvije praonice. I sve to novo i tip- top uređeno. Zavidan je to komfor koji je na raspolaganju baš desetorici šibenskih beksućnika koje smo posjetili ovih predblagdanskih dana u njihovu Hilton hotelu, kako ga je, ne bez ponosa, nazvao Goran Pauk, šibensko – kninski župan kada ih je nedavno posjetio, zajedno s gradonačelnikom, ravnateljem biskupijskog Caritasa i oba šibenska biskupa - Tomislavom Rogićem i Antom Ivasom.

- Ali to nije sve... znate kako ide ono u TV reklami. Sačekajte da vidite naše dvorište! - uvode nas stanari Caritasova prenoćišta za beskućnike koje je prije pune tri godine niknulo u zgradi – ili bolje reći kući - bivše zubne stanice nedaleko od Doma zdravlja. To je prostor koji je grad Šibenik ustupio Caritasu na 20 godina. A kad čovjek vidi što su Miljenko Jukić, zamjenik ravnatelja i njegovi dečki napravili od tog nekad zapuštenog i dotrajalog zdanja dođe mu da kaže - pa dajte im još štogod, pa da ga isto ovako urede. Šta se gradonačelnik misli tko će mu uređivati đardin i zelene površine po gradu?! Nije morao fuzionirati "Čistoću" i "Zelenilo" – dosta da je uzeo za taj posao Ivana Krajnovića.

- A je, imam za to malo mota. I ljudi iz vrtnog centra Dubrava, kada su vidjeli kako sam ja to posložio i napravio su me pitali bi li došao raditi kod njih. Naravno, u šali... - skroman je Krajnović koji je Miljenkova desna ruka u prenoćištu.
- Odakle si Ivane, odakle ti u beskućništvu? - pitamo ga, vidjevši po govoru da nije odavde. I nije, rodom je iz Slavonskog Broda, a potom je živio u Kninu, bio je tamo u vojsci, kao vozač, 11 godina. A kako je završio u beskućništvu, odnosno ovdje u prenoćištu, to je duga priča, o kojoj mu se baš i ne da pričati, što poštujemo. Pa, novinari smo, nismo isljednici. Zato ćemo radije pričati o cvijeću i ukrasnom grmlju dok zajedno s Ivanom pijemo kavu na zubatom prosinačkom suncu, na štekatu lijepo uređene i zaklonjene terase. Nema ih baš u domu. Kada prespavaju, ujutro se stanari razmile po gradu, poput braće Škalabrina ili odu kakvim poslom, kao Arsen Gradiška na Prvić i u Vodice. Sređivao je neke papire. I tako, danom, kud koji mili moji. Najviše ih je kad je ručak, večera, kad je loše vrijeme. Kao i svi ostali, u svojim kućama, uostalom...

- Đovani, donesi mi molim te jednu vreću s betonom - zove drugi "stanar" koji zidari vješto podižući kameni zid iznad naših glava na terenu što se serpentinasto penje do susjeda. A i kako će drugačije, kad je cili Šibenik, i stari i novi, napravljen pod brdom, pod forticom i Šubićev "bez škalja zid ne valja" – pitamo ga?
- Ma nije, nego da nije škalje, tko bi toliko betona napripravio - odgovara nam. Ali, ne želi se slikati, a moli za privatnost i što se imena tiče. Poštivamo, novinari smo, a ne isljednici, ponavljamo opet.

Sam Miljenko reći će da je jako zadovoljan sa svojih deset štićenika koliko ih je trenutno u prenoćištu - može ih biti maksimalno 16, u prizemlju i novouređenom potkrovlju.
- Ne samo što vode računa o prenoćištu i što čistoću i urednost održavaju na jako visokom nivou, nego koriste i sva svoja znanja i vještine u zajedničkom interesu. Oni koji znaju oko cvijeća uređuju okoliš, oni koji znaju zidati zidaju, oni koji znaju kuhati kuhaju. A oni koji su invalidi, vode samo računa o sebi i vlastitoj higijeni. Već i samo to je velika stvar, kojom pomažu i sebi i svima oko sebe - veli Miljenko kojeg je i inače vickasti i nasmijani, vazda dobro raspoloženi i na šalu spremni šibenski biskup Tomislav Rogić nazvao "objema rukama ravnatelja Caritasa don Ante Pavlovića". Ne samo desna, nego obje. A hvale ga i korisnici.
- Miljenko je ljudina. On je uvijek ovdje s nama. Čak i kad je slobodan. A ako slučajno i nije, onda je obavezno na mobitelu. Ili zove on ili mi, šta treba, šta fali, čega nema. A ima svega... - veli nam Ivan.

Korisnici prenoćišta imaju inače prehranu organiziranu u Caritasovoj pučkoj kuhinji, ali često kuhaju i sami. Zašto i ne bi kad ima među njima i vrsnih kuhara, poput ovog koji je nama skuhao kavu. A za kolege kuha fažol sa suhim mesom. Ni on neće pred fotoaparat, niti da mu spominjemo ime. Trenutno je, veli, u razgovorima za jedan kuharski posao u jednom restoranu, pa mu veli, to ne bi bila dobra preporuka. Poštivamo, ljudi smo, nismo samo novinari, je l' tako?

Ali, zato naš stari znanac Darko Hađar ne bježi od aparata i publiciteta?
- Kako će bježat, bogati, pa on je pjevač, estradna zvijezda! - zezaju ga sustanari, a Darko se samo smije. Njega svi Šibenčani znaju kao uličnog svirača i pjevača, poznaju njega i njegovu gitaru s kojom ga nismo mogli slikati jer je drži blizu "radnog mjesta", kod šibenskog kazališta.
- Ostavim je u kafiću "Bagatin" kod mojih prijatelja, tu popijem i kavu - veli nam Darko kojem ni temperatura oko nule ne smeta.

Pije s nama kavu na terasi bos, bez čarapa. A 58-godišnjak:
- Ipak sam je kontinentalac, nije meni ovo neka hladnoća kao vama Dalmatincima - smije se Darko, koji je rodom iz Koprivnice, a po struci je inače elektrotehničar. Kako je on završio kao beskućnik, ulični svirač? I to je duga i komplicirana priča, život nekad zna bit svakakav Danas imaš posao, ženu, djecu, sutra ništa od toga. To ne planiraš, to se tako dogodi. Pukneš... Ali, pustimo to.
- Nego, Darko, čujemo da ste prije neki dan kada ste išli na Tuđmanov grob, na godišnjicu smrti prvog hrvatskog predsjednika, nastradali...
- Je, okliznuo sam se gore na Mirogoju na led, lupio glavom, pa su me šivali na Rebru - kaže nam Darko kojeg su u Zagreb vozili šibenski prijatelji, HDZ-ovci.
- Rekoše, aj s nama, i ja odoh!

Slatko se nasmijao na moju konstataciju kako se sad na svojoj koži uvjerio kako politika zna bit opasna. Nije to za svakoga! U tren ostaneš bez glave, nisi ni keks rekao.
U svakom slučaju, valja se sjetiti i da je prije tri godine,kada se prenoćište za beskućnike otvaralo, bilo i onih koji su negodovali zbog toga, pisali peticije protiv njegova otvaranja, u mirnom obiteljskom kvartu.
- Ljudi su mislili da će tu bit pijančevanja, larme, galame. Sada mi nekad bude čak i neugodno koliko me svi pozdravljaju, kao najrođenijeg, pri ruci su ako što treba. Ma, divota - veli nam Ivan, a potvrđuje i Miljenko.

Vele da su danas s beskućnicima najbolji baš oni što su bili najviše protiv njih. Ljudi su se, vele, uvjerili, da je to fin svijet. Uostalom, kakav bi drugo bio kad, pored fontana i vodoskoka, malog staklenika za rasad i mladu kapulicu, imaju čak dvije kućice za ptice. Da i one jadne, na ovoj cičoj zimi i studeni, imaju krov nad glavom i pokoje zrno za kljucnuti, baš kao i oni sami. Uostalom, ko će bolje razumit "pernate umjetnike" nego oni koji su i sami ptice nebeske...