Nada Josipa Škarica čuva tradiciju i ne prihvaća komercijalizaciju blagdana Isusova rođenja; Evo kako se to radi(lo) u njezinoj kući u staroj Varoši

U poznatoj, nekad vinogradarskoj, šibenskoj obitelji Škarica i danas se drži do starih božićnih običaja. Nema raskošnih ukrasa, Djeda Božićnjaka na krovu kuće u Ulici Petra Grubišića 5, zvijezda i svjetlećih lampica te drugih "čuda" koja su zadnjih dvadesetak godina preplavila trgovačke centre, a time i mnoge obiteljske kuće i stanove. Niti božićno drvce još nije okićeno, ali u zraku se osjeća nešto božićno. Tako mi se učinilo.

- To vam je iščekivanje Božića, osjećaj koji se u mene utkao još u djetinjstvu i traje do danas. Po katoličkom običaju mi nikad nismo kitili bor prije Badnjaka. Ako ste primijetili, samo sam na staru škrinju u hodniku stavila adventske svijeće i ukrasila grančicama lovora. U stvari, dugo godina u našoj se kući kitio čempres koji bi otac dan prije usjekao u šumi na Vidicima. Po mahovinu za jaslice išlo se nekoliko dana ranije u Rokiće ili na slapove Krke, jer je bila jako vlažna i trebalo ju je do Badnjeg dana posušiti. Sjećam se, bile bi to hrpe mahovine koju su Varošani među sobom dijelili, a mi djeca jedva smo čekali da padne noć.

Šareni baluni

Oko sedam sati počelo bi kićenje bora i postavljanje jaslica, priča nam Nada Josipa Škarica, koja čuva tradiciju i ne prihvaća komercijalizaciju Božića. S obzirom na to da su članovi obitelji poznato Škarićino vino izvozili izvan Šibenika i granica tadašnje države, među prvima su imali kuglice za bor i svjećice na štipalice, koje bi se zakačile o grane bora.

- Baluni za bor stizali su iz Zagreba, Slovenije, Italije i bili su svih mogućih boja. Svako od nas, a bili smo velika obitelj, imao je svoje boje baluna, tako da bi bor bio jako, jako šaren i živ. Kad smo postavljali jaslice, znali smo se kao djeca i posvađati, jer je svako želio imati svoju figuricu. U jaslice smo stavljali slamu, karton ili papir bojali bi u boje šume i pećine tako da bi dočarali spilju, a iznad bi bila zvijezda Repatica, a malo podalje tri kralja, kazala je Nada.

Badnji dan pamti i po fritulama, bakalaru na sve moguće načine, božićnim pjesmama, ponoćki u crkvi Gospe van Grada i druženju do ranog jutra. U cijelom susjedstvu, staroj Varoši, pravile su se fritule, odlazili su jedni kod drugih probati ih, a za ručak se u gotovo svakoj kući spremao bakalar s krumpirima, na bjanko ili neki drugi način. Djeca su se navečer igrala oko bora dok su se odrasli, posebno muški, družili u nečijoj konobi uz poznatu Škaričinu maraštinu. Pred ponoć bi Varošani izlazili iz svojih kuća i krenuli u obližnju crkvu Gospe van Grada, na božićnu misu.

Jabuke i bomboni

- Crkva bi bila puna svita, a dica bi skakala po skalama oko oltara. Zanimljivo je što su u Badnjoj noći borovi u crkvi bili postavljeni, ali nisu bili okićeni, niti su bile postavljene jaslice. Ali na Božić, prije prve mise sve je bilo okićeno i postavljeno, što je bio poseban doživljaj i kod nas djece izazivalo je čuđenje. Što se to dogodilo preko noći, pitali smo se - govori Nada.

Na sam dan Božića bilo je posebno svečano i obitelj Škarica je, kao i ostale šibenske obitelji, bila na okupu za ručkom.
- Palila bi se svijeća, molilo i blagovalo. Za razliku od današnjeg, modernog vremena, Božić je doista bio obiteljski blagdan. Rekla bih da je to bila ljubav, duhovna punina, iskrena vjera i radost zbog rođenja Isusa. Nije pod borom bilo skupih poklona. Djeca bi dobila jabuku, bombone, naranču ili nešto drugo i to nas je jako veselilo. Ovo što se danas radi meni je neprihvatljivo. Božić kao da više nije onaj naš, netko nam je nametnuo neki novi Božić kojem ja ne pripadam. Za dolazak Božića pripremam se duhovno i vesele me događanja u crkvi kojih je ovaj tjedan puno i to je po meni i za mene priprema i pravo iščekivanje Božića - ističe Nada, koja desetljećima pjeva u crkvenom zboru crkve Gospe van Grada.

Luganige i torta

Blagdanski stol na sam Božić u šibenskim je obiteljima uvijek bio poseban i bogat. Tako je i kod Škarica, a može se slobodno reći da se u odnosu na prije dvadeset ili četrdeset godina nije puno toga promijenilo kad je riječ o božićnom jelovniku.

- U našoj obitelji obavezno su za ručak bili juha, arambašići, pečena tuka, kuhano suho meso i sve drugo što se moglo skuhati, a bilo je u kući. Takav je bio običaj, a kobasice luganige, koje se zadnjih godina jako promovira, što je dobro, došle su nešto kasnije u 19. stoljeću. Sjećam se da su po luganige kod mesara išli samo muškarci, koji su znali što su prave luganige. Kod nas je to radio tata. Kad bi ih se stavilo u juhu cila je kuća mirisala po cimetu, klinčićima i drugim mirodijama koje se stavljaju u te tanke kobasice od najkvalitetnijeg svinjskog mesa - kazuje Nada.

Naravno, bilo je na Božić i za božićne blagdane i slatkog.

- Kao desert nakon ručka obavezno je bila torta, a pekli su se i različiti suhi kolači. Nakon tako bogatog objeda uslijedio bi mali, lagani odmor, a potom čestitanje. Išli smo od kuće do kuće susjedima čestitati Božić, jedni drugima nosili kolače i komentirali čiji su bolji. I opet se pjevalo božićne pjesme i slavilo do duboko u noć, na kraju će Nada.